Registracija putničkih vozila u Srpskoj poskupjela je i za 100 KM, a u osiguravajućim društvima kao razlog navode ukidanje popusta i rast nameta koje ubire država.

U Srpskoj je početkom maja uspostavljena centralna elektronska evidencija svih polisa auto-osiguranja kojom upravlja Zaštitni fond RS, a cijene su sada ujednačene i transparentne. Cilj ovog sistema bio je da se eliminišu skriveni popusti, nelegalne pogodnosti i različiti rabati kojima su pojedina društva ranije privlačila osiguranike.

U osiguravajućim društvima navode da je najveći trošak prilikom ovogodišnje registracije vozila porastao zbog naknade za vodoprivredu, koja je sa 19 skočila na 33,60 KM.

Polise auto-osiguranja same po sebi poskupjele su, kako su istakli, simbolično, za oko jedan odsto, što je tri do četiri marke, ali je zbog ukidanja popusta i drugih pogodnosti ukupna razlika u cijeni registracije u posljednje vrijeme u odnosu na prošlu godinu između 60 i 100 KM, a negdje i više, zavisno od kategorije vozila odnosno zapremine motora.

Predsjednik Skupštine udruženja društava za osiguranje RS Bojan Popović istakao je za “Glas” da je cijena polise u suštini ostala ista kao lani, ali da se sada dosljedno poštuje pravilo da sva društva imaju iste cijene.

– Prije su vlasnici vozila pri registraciji dobijali razne popuste, između ostalog, i za tehnički pregled, ali je to sada sve ukinuto, što već daje željene efekte. Troškovi poslovanja društava su niži, a država istovremeno ubire više nameta. Zahvaljujući tome smo po prvi put, kao društva za osiguranje, uspjeli sa ozbiljnim iznosom da učestvujemo i u kupovini hartija od vrijednosti Republike Srpske – rekao je Popović.

On je dodao da je ranije bilo slučajeva da pojedina društva nisu u potpunosti uplaćivala ni dažbine državi ili da su se agenti odricali dijela zarade kako bi privukli i zadržali mušterije.

– Prosječna cijena polise ostala je oko 300 KM na godišnjem nivou. Sada, kada je uspostavljena centralna evidencija, više nema prostora za skriveno poslovanje. Ovo doprinosi transparentnosti i osiguraniku omogućava da bude siguran da će dobiti svoj odštetni zahtjev. Do prije nekoliko mjeseci sve je bilo u sivoj zoni, ali su sada sve dileme otklonjene, što je pravi način za vraćanje povjerenja u osiguranje – rekao je Popović.

S druge strane, iz Udruženja za zaštitu potrošača “Don” u Prijedoru poručuju da građani efekte za sada vide samo u dodatnim troškovima.

Izvršna direktorica Murisa Marić smatra da je ukidanje popusta samo izgovor za dogovoreno dizanje cijena.

– Vozila više nisu luksuz nego potreba čega su društva svjesna i njihova borba svodi se na to ko će privući više klijenata. Da to nije unosan biznis, ne bismo imali toliki broj društava. Nažalost, mi kao potrošači nemamo pravih pogodnosti. U inostranstvu kada platite polisu znate šta dobijate, a ovdje uglavnom imamo samo papir da je auto registrovan – tvrdi Marićeva.

Ona dodaje da u slučaju nezgode potrošači često ne znaju koliko zaista mogu dobiti od osiguranja. I pomoć na putu, prema njenim riječima, uglavnom znači jedan dolazak, dok se kilometraža dodatno plaća.

NAMETI

Građani u Srpskoj prilikom registracije vozila plaćaju više od same polise osiguranja. U ukupne troškove, kako su ranije objasnili iz Udruženja društava za osiguranje pri Privrednoj komori RS, ulaze naknade za putarinu, takse za saobraćajnu dozvolu i tablice, tehnički pregled, eko-taksa i drugi državni i parafiskalni nameti.

U Bosni i Hercegovini hiljade djece odrastaju u teškim uslovima, bez adekvatne podrške porodice, te zavise od pomoći sistema socijalne zaštite. Mnoga od njih se suočavaju s ekstremnim siromaštvom, zanemarivanjem i ograničenim pristupom obrazovanju.

Upravo zbog njih, “Nova generacija” već 20 godina pruža podršku kroz različite programe, a jedan od ključnih je Dnevni centar za djecu u riziku.

Dnevni centar je sigurno mjesto za djecu i mlade u riziku, gdje dobijaju obroke, osnovne potrepštine, podršku u učenju i psihosocijalnu pomoć. Kroz individualni i grupni rad, pomažemo im da izgrade samopouzdanje, razviju socijalne vještine i steknu osjećaj pripadnosti. Kroz godine, hiljade djece su prošle kroz Dnevni centar, a jedna od najinspirativnijih priča je Danijelova*.

Početak priče: Borba za osnovne potrebe
Danijel je dječak roditelja koji su odrasli u domu za nezbrinutu djecu. Njegova majka je preminula dok je on bio veoma mali, a otac, radeći noćne smjene u pekari, nije imao s kim da ga ostavi. Kada ga je Centar za socijalni rad pronašao, imao je šest godina i spavao u autu svog oca, čekajući da on završi smjenu.

U želji da podrži porodicu, Centar za socijalni rad ih je uputio u naš Dnevni centar, gdje će Danijel provesti djetinjstvo i adolescenciju. Kada je prvi put došao, bio je neuhranjen i bez razvijenih socijalnih vještina. Gotovo da nije govorio i živio je izolovano – jedini prijatelj mu je bio njegov pas Miki. Svaki novi dan u Centru za njega je bio prilika da uči, razvija se i osjeća sigurno.

Dug i izazovan proces promjene
Danijel je u Centru dobio ono što mu je nedostajalo kod kuće. Za više od 10 godina, Danijel je Dnevni centar posjetio preko 3.000 puta, u njemu je dobio preko 9.000 obroka i više od 600 donacija. Pored zadovoljenja osnovnih potreba, Danijelu je pružena i podršku u učenju, ali i mnogo važnije, stručna psihološka podrška i savjetodavni rad, koji mu je pomogao da se emocionalno razvije i poveže s drugima. Kroz individualne i grupne radionice, učio je kako da izrazi svoje misli, gradi samopouzdanje i uspostavlja odnose s vršnjacima.

Ali proces nije bio lak
Danijel je prolazio kroz različite krize, a najintenzivnija je bila tokom tinejdžerskih godina. Kada je na jednoj radionici dobio zadatak da napiše gdje sebe vidi za deset godina, predao je prazan papir. Taj papir nije bio samo simbol trenutnog nedostatka vizije – bio je dokaz koliko je teško djetetu koje odrasta u nesigurnosti da zamisli budućnost u kojoj ima priliku da uspije.

Uprkos svemu, Danijel nije bio sam. Njegov otac, koji je takođe odrastao u nesigurnim uslovima, bio je voljan da radi na sebi i njihovom odnosu. Dolazio je na savjetodavne razgovore, učio kako da bude bolji roditelj i zajedno sa Danijelom tražio put ka stabilnijem životu.

Jedan od najposebnijih trenutaka u Danijelovom životu bio je njegov 18. rođendan. Zaposleni, volonteri i druga djeca iz Dnevnog centra priredili su mu iznenađenje – tortu, roštilj i slavlje u dvorištu Centra.

Ta proslava bila je više od običnog rođendana – bila je simbol zajedništva, podrške i ljubavi koju je tokom godina stekao. Danijel je tog dana zaista osjetio kako je to kada ljudi iskreno slave njega i njegov put. Na slavlju je, naravno, bio prisutan i njegov vjerni pas Miki.

Prvi koraci ka samostalnosti
Još jedan poseban trenutak bio je Danijelov završetak srednje škole i matursko veče. Zahvaljujući donacijama dobrih ljudi, obezbijedili smo mu odijelo i džeparac, kako bi se osjećao dostojanstveno na svom velikom danu. Svi zaposleni, zajedno sa njegovom porodicom i drugom djecom iz Dnevnog centra, došli su da ga isprate. Ponijeli smo ponos, osmijehe i podršku, jer smo svi znali koliko je dug i izazovan bio njegov put do tog trenutka.

Kako je odrastao, Danijel je počeo preuzimati više odgovornosti. Završio je školu i odlučio da napravi veliki korak – osamostaljenje. Jednog dana je došao u Centar i rekao da se odselio iz očeve kuće i zaposlio. Ipak, rana traumatska iskustva su ostavila posljedice. Nakon kratkog vremena, zbog nesigurnosti i sporijeg prilagođavanja novom okruženju, izgubio je prvi posao.

Ali ovoga puta nije odustao
Zahvaljujući podršci koju je stekao kroz godine, znao je da neuspjeh nije kraj priče. Dnevni centar je nastavio da mu pomaže, a on je ubrzo pronašao posao u drugom restoranu, gdje i danas radi. Okružen je kolegama koji imaju razumijevanja za njega, trenira, gradi kuću zajedno s ocem i, što je najvažnije, nije usamljen.

Krug podrške se nastavlja
Danijel danas ima grupu prijatelja, većinom nekadašnjih korisnika Dnevnog centra. Oni zajedno čine neformalnu mrežu podrške, pomažući jedni drugima i služeći kao pozitivan primjer sadašnjim korisnicima. Među njima je i njegov polubrat David*, koji je prvi student iz naših programa, dok njegova polusestra takođe ima svoju uspješnu priču.

Vanja Sovilj, koordinatorka Dnevnog centra, je podijelila:
Danijelova priča pokazuje koliko je dug proces rehabilitacije i koliko je teško nadoknaditi propuštene prilike u ranom djetinjstvu. Ponekad smo se i mi pitali da li sve što radimo ima efekta. Ali kod djece poput Danijela, promjena se nakuplja godinama i onda iznenada izbije na površinu.

On je danas dokaz da nijedan papir nije prazan – samo čeka da bude ispisan pravim prilikama i podrškom.

Tvoja podrška stvara pobjedničke priče
Danijelova priča nije samo njegova – ona je dokaz da svako dijete može dobiti priliku za bolju budućnost uz pravu podršku. Svaka donacija omogućava da priče poput ove ne budu izuzetak, već pravilo. Tvoja podrška znači da djeca u teškim situacijama ne ostaju sama, već dobijaju sigurnost, podršku i šansu da grade svoju budućnost.

Budi dio pobjedničkih priča jer i mali doprinosi, kada se udruže, prave veliku razliku!

Šetnja dobro poznatim ulicama i mimoilaženje sa već viđenim ljudima, u malim mjestima predstavlja svakodnevicu. Dok jedan prolaznik drugome izgovara: „Dobar dan”, on i ne sluti da pozdravlja čovjeka koji je nekada činio velike stvari, a danas je zaboravljen.

Jedanaest kilometara od gradske graje ne zvuči kao velika udaljenost, ali pedesetih godina prošlog vijeka oni su predstavljali veliki izazov. U selu Glavice, na području opštine Glamoč, u porodičnoj kući Erceg je 1936. godine rođena Dosta.

„Tada su se sva djeca rađala u kućama, a kad dijete malo odraste odmah ide za ovcama. Išla sam u realnu gimnaziju, selo mi je bilo daleko, pa sam dvije godine bila u internatu. Moji su ušli u zadrugu, tadašnju, koja me obećala školovati, ali su slagali, pa sam se vratila u osmogodišnju školu”, govori devedesetogodišnja baka o svojim pubertetskim danima za eTrafika.net.

Ona je oduvijek bila vizionarka, odbacujući sve predrasude da žena nešto ne može ili ne smije. Nakon prestanka školovanja, Dosta se vraća seoskom životu, sve do 1959. godine, kada donosi odluku o preokretu svoje životne putanje.

Foto: Lejla Ćirić

„Iz naše kuće trebalo je neko da ide za Srbiju na izgradnju autoputa Niš – Paraćin. Brat je morao da radi oko žita, a mama je negodovala moj najavljeni odlazak, vodeći se seoskom pričom ‘dok žensko ode u svijet krene svašta da radi’. A ja gdje god sam išla mislila sam da ona ide za mnom, toliki sam imala strah. Na kraju sam ipak otišla ta dva mjeseca”, prisjeća se sa osmijehom na licu i sjetom u glasu.

Njen prvi odvažni korak donio joj je veliko zadovoljstvo. Putujući na radnu akciju u Srbiju, zapisivala je sve gradove kojima je prolazila, kako bi porodici i komšijama mogla da prepriča svoje putovanje.

„Iz Glamoča je bilo nas 17, a u tom naselju nas 700 iz svih republika bivše Jugoslavije. Razgraničavali smo cestu, dovozili pjesak, pripremali teren, po cijeli dan smo bili na suncu. Nema posla koji nismo radili. Nadređeni nam nije dao ni da odmorimo, toliko sam bila tvrdoglava da sam mu jedne prilike odgovorila kako nisam došla na prisilni rad, i sada, nakon svih godina, ne znam kako sam se sjetila te riječi – prisilni”, kroz smijeh priča za eTrafiku.

Dva mjeseca radne akcije su bili uslov kako bi Dosta mogla predati zahtjev za posao u tvornici trikotaže u Glamoču, koja je započela sa radom šezdesetih godina.

„Prvi dan sam na posao došla sa štapom od ovaca i postala pletač. Zatim sam radila na modeliranju, kontroli, pa me prebace u računovodstvo, pa na materijalno knjigovodstvo. Kad je Niko Babić došao za direktora, on me prebacio u proizvodnju i postala sam vođa smjene od 30 radnika. Tu sam zaradila penziju”, objašanjava ona sa ponosom, jer su majstori svoje znanje od nje krili, dok je ona išla za njima i upijala svaki njihov pokret.

Radila je punih 16 godina, nakon toga majka joj se razboljela. Njeno liječenje je zahtijevalo česte odlaske za Livno, što je bilo nedostižno za ljude iz sela kojima je i Glamoč bio daleko.

„Zovnula sam komšiju da ju odveze, dala sam mu novčanicu koju smo svi zvali ‘crvendać’. Bilo mu malo, ali ne htjede uzeti više, samo reče da ga više ne zovemo, jer u selu nema dobrog puta, a on neće svoje auto da lomi. Pomislila sam tada kako nas neće više niko vozati, nego ja. Prijavim se za polaganje vozačkog, ja jedina”, slikovito opisuje Dosta Erceg, koja je tako postala prva žena u Glamoču koja je položila vozački ispit i samostalno sjela za volan. Prva vozačka dozvola izdata od strane SUP-a Glamoč sa ženskim imenom i slikom je njena. Motiv svega bila je majka.

„Nisam dugo razmišljala, bolest moje majke mi je bila pouka. Pomislila sam tada i ti ćeš Dosto, pukao mi je film”, objašnjava pomalo tužno.

Najveća podrška su joj bili roditelji kojima je bilo neizmjerno drago zbog njenog uspjeha, uz dozu straha za već odraslo žensko dijete. Vjerovali su u Dostu jer je uvijek voljela eksperimentisati, dok joj je sjedenje predstavljalo najveću kaznu.

Foto: Lejla Ćirić

„Na pisti je bila obuka za poligon. Kaže ti meni Živković: ‘Vozi u rikverc dok ti ja ne kažem da staneš’. Vozila sam dok me nije vrat zabolio, noga mi se mahinalno opustila koliko sam se fokusirala da gledam iza sebe, skoči ‘Fićo’ u nebesa, a on se meni smije. Kad smo krenuli prema Livnu, izašli na pravac, naredi on meni da smanjim brzinu, a ja dodajem gas, pa naglo zakoči, a on da će glavom u šoferšajbnu. Znao je da vraćam za pistu, ja sam uvijek bila belaj”, prepičava živopisno anegdotu sa jedne od svojih prvih vožnji.

Proces polaganja je bio isti kao i danas. Prvo je položila testove, zatim vožnju, a cijela obuka koštala je 280 dinara. Instruktor Gojko Živković se nije iznenadio kada je vidio Dostu, jer je poznavao njen temperament i karakter.

„Tog se dana vrlo dobro sjećam, 13. decembar 1975. godine, snijeg u Livnu, a ja taj dan polažem. Imala sam tremu, noga mi je drhtala, a bilo me strah voziti uz brdo. Bog me pogledao kad mi je komisija naredila rutu po ravnici. Kad smo stigli do pumpe gdje sam se trebala okrenuti, meni je od straha cesta izgledala usko i reče mi čovjek iz komisije da može proći kamion, sama sam sebi rekla ako može on, mogu i ja. Na kraju sam auto parkirala dobro kao nikad i položila sam taj dan”, prisjeća se ona.

Logičan slijed je bio da se nakon vozačke kupi auto. Dosta se uputila u Banjaluku, u auto kuću „Šumadija” i kupila svoje prvo auto. Zastavu 750, simbol jugoslovenskih drumova, „Fiću”.

„Kad sam došla u selo, kao da je došao predsjednik. Komšije izlaze iz kuća na put, nose šta je ko imao, kokošija jaja, nema šta mi ne daju, okitilo me pravo”, prepričava prisjećajući se detalja kroz smijeh.

U malom mjestu, tada sa mnogo ljudi, ona nije mogla proći nezapaženo.

„Nikada u selo, a ni iz sela nisam išla prazna, Fićo je uvijek bio pun, vozila sam i muškarce i žene. Nikada nisam doživjela neprijatnu situaciju u Glamoču, kao žena vozač ili nisam obraćala pažnju. Kad dođem kod auto-mehaničara Žole, on odmah moje auto uzme, uvijek sam bila prva kad god dođem i niko se nije bunio što čeka zbog mene”, navodi kako su je muškarci poštovali.

Dosta u „Fići” je bila prava atrakcija. Vozila ga je šest godina, a onda je na red došla Škoda 120 LS.

„Kad sam vidjela Škodu, lijepa mi, a ja objavim oglas da prodajem ‘Fiću’. Kad sam ga prodala, sa jednim čovjekom pravac Banjaluka. Došli mi u auto kuću, stoje dvije – zelena i u boji cigle. Sa ovom drugom sam se vratila kući, ali od sreće nisam mogla da vozim”, govori i sada sa uzbuđenjem.

Foto: Lejla Ćirić

U penziju je otišla 1991. godine, a Škodu je vozila do kraja radnog staža. Za vrijeme rata izbjegla je u Leštane kod Vinče, u nestašici goriva bila je prisiljena ostaviti svoju ljubimicu u garaži.

„Ostavila sam i ključ u njoj, nisam htjela da iko odvaljuje bilo šta na njoj. Bez obzira što neće više biti moja, bilo mi je žao da neko lupa po tako lijepom autu. Čim sam se vratila, otišla sam da u garažu, komšinica mi reče: ‘Otišla ti je Škoda’. Bilo mi je žao, ali mnogo ljudi je izgubilo puno više od auta, nisam htjela da se sekiram”, prepričava.

Dosta više nije imala auto, ali to nije ograničavalo njeno kretanje. Šetala je, dok je mogla, svaki dan sa šeširom na glavi i dvodjelnim kompletom. Imala je svoju rutu koja joj je osiguravala miran i čvrst san.

„Ne izlazim više nigdje, ne mogu da hodam, stalno sam u ova četiri zida, kao u samici. Utorkom mi dođu Katrin i Anđelka, iz ‘Caritasa’. Jako su korektne, kao da sam ih rodila i da su mi najrođenije. Uvijek mi nešto donesu i iznenade me. Desna ruka mi je sestrin unuk, Velimir, a i komšije su mi dobre”, govori.

Više puta, u toku razgovora, istakla je koliko joj znači pomoć Katrin Popović koja joj pruža medicinske usluge, te Anđelke Andrić koja Dosti pomaže u kućnim poslovima.

„Odu mi u kupovinu namirnica i lijekova, ovjere mi knjižicu, sve što ja ne mogu. Neki dan me Katrin odvezla na šišanje u puno novijoj Škodi od moje nekadašnje. Nekada sam ja vozila druge doktoru, a sada drugi vozaju mene, sve se u životu vrati”, pripovijeda.

Dosta se nikada nije udavala i kaže da ne žali jer joj to nije padalo na pamet. Promijenila je dva auta, imala puno društva, nikada nije štedjela, a ono njoj najpotrebnije, gorivo, je bilo jeftino.

Za kraj razgovora htjela je mladima poručiti da slušaju svoje majke, da se bave nečim što donosi korist i da ne upadnu u loše društvo, jer život duže traje ako je kvalitetno iskorišten.