U Republici Srpskoj i Federaciji BiH /FBiH/ se očekuje veoma toplo vrijeme, uz naoblačenje sa sjevera u popodnevnim časovima.

Duvaće slab do umjeren vjetar, u Hercegovini tokom noći pojačan, sjevernih smerova, saopšteno je iz Republičkog hidrometeorološkog zavoda.

Jutarnja temperatura vazduha od 14 do 20, na jugu do 22, u višim predjelima od 11, a dnevna od 32 do 37, u višim predjelima od 26 stepeni Celzijusovih.

Republiku Srpsku prvog dana jula očekuje nešto prijatnije vrijeme, ponegdje i slaba kiša, ali već od srijede slijedi porast temperature vazduha koja će narednih dana dostizati 39 stepeni Celzijusovih, saopšteno je iz Republičkog hidrometeorološkog zavoda.

Umjereno do pretežno oblačno biće u utorak, 1. jula, uz nešto prijatniju temperaturu. U prvom dijelu dana ponegdje na zapadu očekuje se slaba prolazna kiša, a uveče će doći do raslojavanja oblačnosti.

Jutarnja temperatura vazduha od 14 do 20, na jugu do 23, u višim predjelima od 11, a dnevna od 29 do 34, u višim predjelima od 25 stepeni Celzijusovih. Promjenljivo oblačno uz dosta više sunčanih perioda biće u srijedu, 2. jula, u prvom dijelu dana, a po podne pretežno sunčano i znatno toplije.

Jutarnja temperatura vazduha od 13 do 18, na jugu do 22, u višim predjelima od 10, a dnevna od 32 do 37, u višim predjelima od 27 stepeni Celzijusovih.

Pretežno sunčano i vruće biće u četvrtak, 3. jula, uz dnevni razvoj oblačnosti iz kojeg je ponegdje u višim predjelima moguća prolazna kiša ili pljusak. Linker
Jutarnja temperatura vazduha od 13 do 19, na jugu do 23, u višim predjelima od 11, a dnevna od 33 do 39, u višim predjelima od 29 stepeni Celzijusovih.

Kada su njene komšije ustaše počinile strašan zločin, čovjeku nezamisliv, za koji niko nije kažnjen.

“Zaboraviti se to nikada ne može, a taj mučenički život je težak. Pretežak. Veliko breme je bilo na leđima jedne osmogodišnje djevojčice”, priča Danka.

Danka za Srnu svjedoči o svemu što se tog kobnog dana desilo – kako je ostala bez majke, bake i drugih najbližih članova porodice, ali i kako je preživjela užas kao djevojčica.

“Kad je bio pokolj u zimu 1942. godine, ja sam bila u kući sa bakom Jovankom, mamom Todorom i sa još dvoje đece, dva moja brata, Bogoljubom od šest i Milenkom od jedne godine. Majka je tada imala 35 godina. Otac Stojan se bio sakrio. Baka Jovanka, majka moga oca, rekla da muški bježe. Govorila je da đeci i ženama neće ništa. Djece naše bilo nas troje. Ja, Bogoljub i Milenko”, priča Danka, koja i danas živi u svojim Milakovićima, koji su gotovo zatrti u tom pokolju.

Ona se sjeća da su se svi uplašili kada su tog jutra vidjeli kako brojne ustaše idu ka njihovom selu od Ivanjske.

“Kad smo viđeli da od Ivanjske ide mnogo ustaša, sve se crne na snijegu, prepali smo se. Baba kaže da bježimo i mi iz naše kuće u kuću Mlađena Milakovića. Mlađenova kuća je odmah iznad naše. Bio Mlađen u Njemačkoj u ropstvu. I baba je rekla mojoj materi Todori – Hajmo mi, snavo, kod Petre Mlađenove. Ona ima pismo iz Njemačke od Mlađena. Neće tu ništa, znaš”, navodi Danka.

Ona kaže da je njena mati poslušala, pa su otišli do Mlađenove kuće gđe je bilo petoro djece i njegova žena Petra.

“Bila je sa njima jedna katolkinja, snaja im. Živjela u Ivanjskoj. Bio joj čovjek Gavro, željezničar. NJega su oćerali oko Ilindana 1941. i ubili ga u Mišinom Hanu. Da, on je bio Srbin, a ona bila Hrvatica, Roza. Onda ona nije smjela biti sama u Ivanjskoj, pa došla tu djeverima. I baš kaže nama kad mi prilazimo kući, moja mati, baba i mi, djeca – Hajte vi u kuću! Ne bojte se vi. Vratiću ja njih. Ja sam Šokca.

Kao da je juče to rekla, to i sada znam. I izašla je preda njih, kad su oni dolazili. I nismo mi vidjeli šta je bilo dok taj dim nije prošo, a dim je od pucanja iz mitraljeza. Kad mi tamo, leži na prtini vojnik. Mi mislili da je vojnik, gdje je na njoj taj dugački kaput, ko vojnički. Nju su, u stvari, prvo ubili – Rozu. Ona izašla ko preda njih da ih vrati, a oni nju ubili. Ne znam šta je ona rekla njima. Znali su da je Šokica, jer to su bile ustaše iz Ivanjske. Znali su je dobro. Ubili je zato, može biti, što se udala za Srbina”, pripovijeda Danka.

Ona kaže da su joj sjećanja na taj dan živa kao da se to juče desilo, te da su ustaše došle na prag kuće i tjerale ih da uđu.

“Grupa njih je bila. One šljemove nose, kakve su ustaše nosile, po tome su bili prepoznatljivi. I nose puške i kažu: žAjte, ajte, ajte! Ulazite!ž. Gone nas u kuću, u sobu. Neki su već skinuli puške sa ramena.

Mi, dječica, idemo. Mater vučemo za suknju. Puna kuća je nas. Bila tri odjela, takoreći. Petra, žena u čijoj smo kući bili stade ispred njih. Nas su poslali u sobu. U sobi krevet i sto. Na kući bilo dvoje vrata. A oni stavili na prozore kuće nogare. I jedne nogare na vrata sobe gdje smo mi. Prije nijesam nikad vidjela mitraljez. Na te nogare, postaviše mitraljeze”, kazuje Danka.

ZAPUCA MITRALjEZ, SVI POPADAŠE

Danka se prisjeća i kako je tekao razgovor Hrvata sa ženama koje su utjerali u sobu:

“Pitaju – Gdje su vam ljudi? i psuju im kralja Petra. A, ta Petra odmah stavi ruku u njedra, pa izvadi pismo. Pokaza im to i veli: Evo dje je moj!. On povisi ton i kaže joj: ‘Nazad!’, opet uz psovku.

Znam sve kao da je juče bilo. Ona samo se vrati od praga tamo u sobu. I odmah pade. Samo žena što se okrenu od njega. Šta bi, ja ne znam, samo žena pljus koliko je dugačka. Puče mitraljez! Zapucalo na sve nas. Samo ona prva pade. I sve ono u sobi pobi. Samo moju mater nije”, priča Danka.

Ona se sjeća da je majka uhvatila nju i dva brata, te da su se stisnuli kod šporeta na drva.

“Bio onaj šporet crni fijaker. I bilo ozdo naslagano drva. I tako tu je odmah bio i štok od vrata. I tako, moja mati, uhvatila nas troje. Ono malo drži u naručju, a nas dvoje drži uz sebe. Bila ja iza drva. I tako smo mi stajali. Onda na ta ista vrata uđe jedan i ubi moju mater. Odmah je pala. Ja kad sam to viđela, samo mi se zacrnilo pred očima. Dijete joj je ispalo iz naručja.

Ništa se više ne vidi u kući od dima. Zapušlo se na sve strane. Kad je izašo taj dim, ja vidim – niko nikud ne miče. Mi smo svi pali. Onaj je mislio da je pobio sviju. Bilo nas u kući petnaestero. Četrnaestero je bilo u sobi. Roza je bila vani, pred kućom. Bilo je oko dvanaest sati. Znam, oko jedanaest napravili ručak, da ručamo. Oni naišli i ručak taj ostao.

I koga je pogodilo – pogodilo. Oni nijesu to pogledali. Odmaž su otišli. Četvero nas ostalo živih, da nam ništa nije falilo. To sam ja, moja dva brata, Bogoljub od šest godina i Milenko od sedam mjeseci, te Mlađenova Mrza od osam godina, moja parnica”, priča Danka.

Ona se sjeća da se, kad se dim u sobi razišao, prva osvijestila i podigla, te uzela svog malog brata Milenka.

“Mali od sedam mjeseci osto živ. Uzež ja dijete i zovem mater. Rekoh: Ustaj, majko! Podaj djetetu da sisa!ž Dreči bato. Mati mrtva. A, ja šta ću? Pjena udarila na usta malom plačući. Ona neće da ustaje. Ja uzmem fino majku pa raskopčam, pa njoj dadnem da pose djete. Nisam svjesna da je mrtva. Bato sisa majku i malo ćuti. Onda opet dreči”, kaže Danka.

DANKA I DVA MALA BRATA ŽIVI MEĐU MRTVIM U KUĆI UŽASA, USTAŠE SE DVA PUTA VRAĆALE

Prema Dankinom sjećanju, začula je opet glasove i priču, pogledala je kroz prozor i viđela je da ustaše opet idu, približavaju se kući.

“Ja samo pomislih, ono dijete ako zaplače, gotovi smo. I ja njih u naručje sakrijem i preko njih samo među one mrtve liježem. Dva puta su tako navraćali. Otvoreno je ono sve, sva vrata, prozori. Pogledali su i kažu – ‘Gotovo je!'”, priča ona.

Ona kaže da je mali brat srećom ćutao, kao da je znao da tako treba, ali čim su ustaše odmakle, opet je počeo da plače.

“Pišti. I udaržla mu opet pjena. Oće da crkne dijete. Do mraka bili smo tako. Studeno. Ni vatre, niti je zatvoreno. Krv se usirila. Ovako, šaku i više debela. Pa, da! Pa samo se ljulja, kao džigera.

A idu vidim ih tamo malo dalje, gđe je naša kuća bila. Idu gore uz prtžnu i uzeli dva barjaka svatovska i nose na ramenu, kao svatovi. I pjevaju ono: ‘O–ooo, o– ooo, o–ooo!’. Rugaju se našijem svatovima.

Joj, razmišljam šta ću? Uzela ono malo dijete i onda zamotala i nosala i nosala. U kući punoj krvi i mrtvih, morala sam, nemam kud. Sve se mislim ne bi li zaspo. Ma, kakvi! Samo dreči i pišti. Gladno. Ozeblo. I tako cijelu noć”, sjeća se Danka.

Ona navodi da je, kada je svanulo, sa braćom i dalje bila u kući užasa.

“Niđe nikoga. Ono drugo dvoje djece, oni su veći. Ja sam imala osmu godinu, a oni su imali šestu godinu. Oni su sa mnom. Ja među njima onde u sobi. Noge nam u krvi. Sva sam ja bila mokra i zalijepljena od krvi. Sva suknjica bila krvava, kako sam tamo među njima ležala u lokvi. NJih dvoje izviruju isto, plaču tiho i samo gledaju u mene. Šta će!

Kako se razdanjivalo i sve je bilo mirno, ustaše su otišle, pojavio se i moj otac. Gleda, ne zna šta ga je snašlo, a i nas preživjele s njim. Pojavili su se predveče strina i djed. Oni su ostali sakriveni u jarku i tako su preživjeli”, svjedoči Danka.

Ona priča da su se kasnije vratili u njihovu kuću i počeli ispočetka.

“A, kako to samo ja znam. Ne daj Bože nikom, bila sam curica od osam godina morala sam braći da budem i majka. Kasnije se ćaća oženio, a maćeha kžo maćeha, mučila me, kao da mi muke dosta bilo nije. Eto, tako smo preživjeli i odrasli”, priča Danka.

SJEĆANjA NA UŽAS SA GODINAMA SVE IZRAŽENIJA

Danka sa suzama u očima i stegnutih šaka priča da nema dana, a ni noći, da joj se pred očima ne pojave te slike. Ona kaže da je, sve što je starija, sjećanje bilo sve izraženije.

“Ostale su traume. Devedest i jedna mi je godina, ali sve je to uvijek sa mnom, kao da se ovog momenta dešava dok ovo pričam. Niko nikad kažnjen nije, niti je odgovarao. Svi smo se znali, komšije smo bili. Ali, mučili su nas do te mjere da to normalan čovjek ne može ni da zamisli”, kaže Danka.

Ona svjedoči da su ustaše išle dotle da im je samo ubijanje bilo malo, pa su žene prvo mučili toliko da su molile za smrt.

“Prosijecali su im dojke. Nabodu bajonetom, pa izvrte da naprave velike rupe, ražanj bi mogao da prođe. One jauču, vrište, a oni samo jače rane prave. Djecu su kasapili noževi, pa tijela bacali svinjama da jedu”, priča Danka.

Danka Milaković nije samo pasivni svjedok i dijete koje je preživjelo pokolj, ona je živa savjest. U njenim suzama, šakama stegnutim od bola i glasu koji drhti dok priča, sabrano je sve ono što se ne smije prećutati.

Nosila je breme krvi, smrti, gladi, majčine tišine i bratovog plača. Nosi ga i danas. Napominje da ne traži osvetu, ali traži istinu. Ne traži, kaže, ni žaljenje, već da neko konačno kaže – “Znamo, čuli smo, pamtićemo, da ne bismo hodali kroz život pored spomenika i jama, a da ne znamo šta leži ispod”.

Srna