Gradiški vašar koji 21. septembra, na Malu Gospojinu vijekovima okuplja sve generacije i društvene slojeve pobudio je davnašnja sjećanja Hikmeta Hadžialagića (85), hroničara grada na Savi.

Nekada se ovaj vašar, sjeća se ugledni profesor u penziji, održavao u parku pored autobuske stanice, gdje su bili mali i veliki ringišpili, streljane, mađioničari, opasne životinje u žici, dugačke zmije koje su iz drvenih sanduka vadili mišićavi mladići i omotavali oko pasa a radoznali narod u strahu se sklanjao podalje, na bezbjedno odstojanje.

I posmatrao.

Uzbuđenje se uvlačilo u kosti svakog radoznalca koji nije odolio zidu smrti i motorima u kaci, što je ipak predstavljalo najveću vašarsku atrakciju.

Ova tradicija i sada živi u Gradiški a na vašar svake godine stižu modernije novotarije koje narod gleda sa čuđenjem i prepričava do sljedećeg vašara. Najviše se raduju djeca.

Prelistavajući fotografije iz porodičnog albuma nastale prije 60 godina Hadžialagić tumači bilješke na njihovoj poleđini o vašarskim ali i drugim danima u godini, kada se okupljalo mnogo svijeta na jednom mjestu.

Pominje Radivoja Zarića, Gradiščanina, književnika i učitelja koji je, napisao da na Malu Gospojinu i još dva dana poslije “u parku sve bruji od glasna razgovora i veselja. Pod šatrama udaraju tambure i bubnjevi, ječe harmonike, cvile violine, pište zurle, nadmeću se promukle pjevaljke. Za stolovima najviše seoskog svijeta. Pred njima pune zdjele pečenja i krigli piva. Užagrili očima u pjevaljku i slušaju pjesmu, “medna roso đe si zimovala..,”. Rijeka svijeta klizi kroz park. Umorne majke vuku djecu zamazanu od arnautske alve i licitarskih kolača. U ustima im pištaljke plehnatih orozova, gađaju prolaznike papirnatim lopticama, pucaju iz pištolja sa čepovima od pluta”.

Često se u prošlosti Gradiške, u vrijeme vašara, pazarnih dana ili drugih narodnih zborovanja pominju pehlivani, artisti i akrobate. Oni su hodali po žici ili konopcu razapetom između stubova ili većih zgrada, najčešće na mjestu bivše pijace ili njenoj blizini, što je iz današnje perspektive centar grada.

“Najpoznatiji među njima bio je Arif Tamburija porijeklom iz Bosanskog Šamca koji je hodao na konopcu održavajući ravnotežu pomoću dugačke motke a ponekad i vozio bicikl na žici, što je u nevjerici pratilo mnogo naroda”, ispričao je Hikmet Hadžialagić,  pozivajući se na svjedočenje mještanina Sakiba Demirače koji je često govorio i o junaku iz Like, atleti koji je takođe dolazio u Gradišku i zabavaljao narod.

Imao je toliku snagu da je trgao lance pred gledaocima ili bi legao na cestu pa bi onda kamion prešao preko njega.

Stariji Gradiščani i sada prepričavaju njegove nastupe i programe koji su zapisani u knjigama o prošlosti Gradiške ali je teško zaključiti kako mu je bilo ime i iz kojeg je mjesta.

“Narod ga je jednostavno pamtio kao junaka iz Like i o njemu, njegovoj snazi raspredao nevjerovatne price”, kaže Hikmet,  učesnik mnogih priredbi i programa koji su nekada imali veliki ugled u ovoj sredini. Među njima su sportske vježbe u Društvu “Partizan”, što je takođe imalo veliku važnost u ondašnjoj državi i ovoj sredini.

Pjevači i svirači

Poznati pripovjedač Ćamil Sijarić, podsjeća naš sagovornik, zapisao je da se od davnina u Gradiški nije moglo slabo pjevati i loše svirati, što je posebno vidljivo bilo u dane vašara.

“Mogla je nekoga i Pešta da primi kao dobro grlo i dobru svirku a Gradiška ga odbaci. Odbačene je slala dublje u Bosnu, u Banjaluku i Sarajevo jer što je za njih, nije za Gradišku. Ovdje se tražilo da se umire uz muziku i ako se nije moglo, onda se nije ni živjelo”, govorio je Sijarić, nekada profesor i Nižoj realnoj gimnaziji u Gradišci.

U Gradišci na obali Save

Kada je sa gramofonske ploče 1928. godine, koje su predstavljale tehnološko čudo, izum kojem se divio svijet, čuo pjesmu o Gradiški koju je otpjevao Boro Janjić i u kojoj se on pominje, tadašnji načelnik Hakibeg Reufbegović, fijakerom je otputovao u Šabac i popularnog pjevača doveo u Gradišku. Prema zapisima Vlade Miloševića, muzikologa iz Banjaluke, u Gradišci je organizovana priredba, došlo je nekoliko hiljada ljudi pred kojima je, na velikoj sceni Boro Janjić otpjevao pjesmu “U Gradišci na obali Save”. Mnogo godina kasnije, a prema pričanju Nikole Janjića iz Žeravice kod Gradiške, Boro Janjić ima porodične korijene i rodbinske veze u tom naselju i zato nije slučajno što je sudbina odredila da snimi pjesmu o Gradišci i nastupi pred brojnom publikom.