U Bosni i Hercegovini konstantno rastu cijene hrane.

Potrošači se, tako, suočavaju sa poskupljenjima kako osnovnih životnih namirnica, tako i ostalih proizvoda neophodnih svakom domaćinstvu.

Rastu i cijene u restoranima, ćevabdžinicama i pekarama, pa su i pite već postale luksuz za mnoge.

Prema podacima Republičkog zavoda za statistiku, kilogram sirnice u Srpskoj u septembru je u prosjeku koštao 14,7 KM, a u istom mjesecu lani 13,6 KM.

U septembru prije pet godine, prosječna cijena ove pite bila je 8,2 KM. Dakle, kilogram sirnice je u ovom periodu poskupio za čak 80 odsto?!

Cijena bureka su tek posebna priča…

Tako, kilogram ove pite ispod sača u Banjaluci ide i do 18 KM, a u Sarajevu i do nevjerovatne 22 KM.

U Banjaluci, burek ispod sača od sjeckane teletine težak nekih 300 grama, košta 8 KM, dok su Sarajevu kilogram ovog bureka ide i do 28 KM?!

Primjera radi, kilogram junetine košta oko 26 KM, a kilogram teletine oko 30 KM.

S druge strane, u burek od 250 grama, kako su nam potvrdili u jednoj pekari, ide tek 70 grama mesa?!

Naravno, pomenute pite se mogu naći i po nižim cijenama, ali su, i u toj varijanti, za mnoge preskupe.

– Životni standard većine je takav da je pita u pekari za mnoge preskupa. To ne bi trebalo da bude nikakav luksuz, a jeste. Kilogram bureka došao, maltene, kao kilogram svježe junetine?! To je van svake pameti – poručuju potrošači.

Fondacija Udružene žene Banjaluka sinoć je, u Evropskoj kući kulture i nacionalnih manjina u Sarajevu, umjetničkim performansom otvorila kampanju „Dok nas smrt ne rastavi“, usmjerenu na sprečavanje femicida — jednog od najurgentnijih društvenih problema, ne samo u Bosni i Hercegovini već i u cijelom regionu. Performans je izvela aktivistica Maja Gasal, a kampanju je podržao renomirani modni kreator Adnan Hajrulahović Haad, čija je jedinstvena crna vjenčanica, kao centralni element performansa, postala snažan simbol borbe protiv femicida.

„Koliko god vjerovali da vjenčanja označavaju ljubav, sigurnost i novi početak, iskustva žena u BiH pokazuju drugu stranu — za mnoge je upravo dom, mjesto koje bi trebalo biti sigurno, postalo najopasnije mjesto. Za sve žene koje nisu dočekale pravdu, koje nisu dočekale zaštitu — na nama je da kao društvo budemo sposobni oduprijeti se nepravdi i nejednakosti koja dovodi do ubistva žena. Ne smijemo i ne možemo dozvoliti da se žene same skrivaju, bježe i preživljavaju u strahu. To dugujemo ne samo njima, nego i sebi. To radimo za svaku i svakog od nas, za naše kćerke, sestre, prijateljice, majke. Jer nasilje, zastrašivanje i strah ne smiju biti prihvatljivi“, kazala je Gorica Ivić, direktorica Fondacije Udružene žene Banjaluka.

Pod sloganom „Dok nas smrt ne rastavi“, kampanja je fokusirana na informisanje i edukaciju javnosti o tome kako prepoznati obrasce ponašanja koji najčešće vode ka femicidu — i kako pomoći nekome ko može biti u opasnosti. Ona predstavlja apel čitavoj zajednici da djeluje preventivno i spriječi buduće slučajeve femicida.

Prema raspoloživim podacima, u Bosni i Hercegovini je u posljednjih 10 godina prijavljeno više od 21.268 slučajeva nasilja u porodici, a svake godine prijavi se više od 2.100 slučajeva. U istom periodu ubijeno je 77 žena. Samo u ovom mjesecu u Bosni i Hercegovini ubijene su dvije žene. Alarmantne statistike pokazuju da je u većini slučajeva, čak u preko 77%, ubica bio intimni partner. „To su životi prekinuti nasiljem, na najbrutalniji mogući način. I to su one žene o kojima se pisalo u medijima, a mi ne znamo da li ih ima još koje su stradale na sličan način“, pojasnila je ozbiljnost situcije Ivić, jer zvanični registar vođenja slučajeva femicida u BiH i ne postoji.

Dom, mjesto koje bi trebalo da bude sigurno, ostaje najopasnije mjesto za žene koje trpe nasilje. Zato je crna venčanica, koju je kreirao Adnan Hajrulahović Haad, predstavljena u kampanji kao simbol sjećanja i upozorenja. Vjenčanica, koja obično simbolizuje ljubav, nadu i nove početke, ovdje nas podsjeća na žene koje su izgubile život zbog nasilja — i na odgovornost društva da reaguje na vrijeme. Kroz ovaj snažan simbol, kampanja postaje glas otpora femicidu i poziv na kolektivno djelovanje.

„Dizajn ima moć da vizuelno komunicira ono što riječi ponekad ne uspiju – da probudi nelagodu, empatiju, svijest i potrebu za promjenom. Odgovoriti ovakvom zadatku bilo je izazovno upravo zato što se radi o temi koja traži duboko poštovanje, ozbiljnost i senzibilitet. Trebalo je pronaći ravnotežu između izražajne kreacije i težine poruke koju ona nosi. Svojim radom želio sam pokazati da moda može biti društveno angažovana, da može biti glas protiv šutnje, umjetnost koja govori u ime onih koje više ne mogu govoriti. Ova haljina je moj doprinos borbi za svaku ženu, za život, dostojanstvo i slobodu“, poručio je Adnan Hajrulahović Haad, bh. modni dizajner.

„Voluminozni kroj, predimenzionirana dužina i naglašeni rukavi simbolizuju teret koji žena nosi, ali i prostor koji zaslužuje. Predimenzionirani rukavi podsjećaju na krila, ali i na okove, sugerišući istovremeno snagu i ograničenja s kojima se žene svakodnevno suočavaju. Veo postavljen oko vrata, koji se vizuelno povlači prema nazad, predstavlja pritisak, stezanje i nevidljivu silu koja predugo odvlači žene od sigurnosti i slobode. Ujedno, on je i simbol raskidanja – odluke da se nasilje imenuje, prepozna i zaustavi“, pojasnio je svoju kreaciju Haad.

Kampanja „Dok nas smrt ne rastavi“ nastavit će se u narednom periodu nizom aktivnosti usmjerenih na edukaciju javnosti — kroz informativne materijale, resurse i grupe podrške za žene koje doživljavaju nasilje, kao i za njihove zajednice. Fondacija Udružene žene podsjeća da femicid nije privatna stvar, već odgovornost cijelog društva — jer pravovremena reakcija ponekad može spasiti život.

Na dugom platnom spisku u Javnom preuzeću Šume Republike Srpske, godinama je, između ostalih, i 800 berača gljiva, šumskih plodova, koji se vode kao radnici fabrike za preradu tih istih plodova, koja nikada ništa nije preradila. Budući da ovi radnici ne rade ništa, a sektor u kojem rade stalno je u minusu.

Šume Srpske su još 2022. godine u Baljevom polju, nedaleko od Foče, otvorile fabriku za preradu šumskih plodova, u koju je uloženo oko 900.000 maraka. Ova fabrika nikad nije proradila, pa savremena skupocjena oprema -sušare, destilatori, hladnjača i ostalo, trunu i skupljaju prašinu. Direktor Šuma Blaško Kaurin kaže to je dobra investicija.

“Smatram da će to nekad da proradi. Potrebno nam je još vremena, bavimo se time i vjerujemo da ćemo uspjeti u tom. Uloženo jeste 900.000 maraka i bolje što je uloženo u nekretninu koju preduzeće danas posjeduje, nego da nije uloženo 900.000 maraka i ja ću uvijek podržati direktore šumskih gazdinstava koji ulažu u nekretnine ili nešto što će koristiti preduzeću. Ta nekretnina, ako je tad uloženo 900.000 maraka, najvjerovatnije danas na tržištu vrijedi milion i po pa možemo reći da smo stvorili neku vrstu akumulacije“, kaže Kaurin.

Narodni poslanik iz Foče Ognjen Bodiroga (SDS) ističe da je otvaranje ove fabrike proizvod predizborne kampanje. Čak je, kako kaže, bilo najavljeno da će se proizvodi ove fabrike izvoziti u Evropu. Međutim fabrika još ništa nije proizvela.

„Uloženo je 900.000 maraka u nešto što ne postoji. Dakle to je bio jedan klasični predizborni trik. Međutim znajući mentalitet ljudi i koji su to ljudi, koji u Foči godinama vode šumsko gazdinstvo, ja apelujem na tužilaštvo, sud, sve moguće institucije, istražne organe, da se bave porijeklom imovine i da istraže imovinu svih direktora ŠG Maglić, od poslije rata do dan danas, svih šefova radnih jedinica i vidjećete da su to ljudi, jedni od najbogatijih ne samo u Foči, nego na čitavom istoku Republike Srpske“, kaže Bodiroga.

“Trebalo je da se razmisli i analizira šta će ta fabrika donijeti Republici Srpskoj, kaže poslanik u Predstavničkom domu Parlamenta BiH Mira Peki (PDP). Sirovine za preradu ima, ali nema organizacije i volje, dodaje Pekić.

„Ovo je još jedan od pokazatelja da vlast u Republici Srpskoj ne zna šta radi, otvoriti fabriku u predizborno vrijeme, obećati radna mjesta i zaposliti radnike, ako tu već radi 800 ljudi, koji nemaju nikakva zaduženja i ne rade taj posao za koji su primljeni, za tu fabriku su data sredstva i na kraju ta fabrika ne radi. Nevjerovatno je da je neko samim elaboratom o oprvdanosti dozvolio da se napravi fabrika, koja nije zaživjela, koja nije uspjela da radi za ove tri godine”, kazala Pekićeva.

Ona ističe da je fabrika počela da radi ti radnici bi imali šta da rade i tada njihove plate ne bi bile trošak za Šume.

“Oni ne bi bili na teretu i tu svoju platu bi zaradili. Ovako, i pored svih troškova koje imaju Šume Republike Srpske i oni su na teretu i uz to još imaju teret te fabrike koja ne radi i pitanje je da li će uopšte i početi raditi“, kaže Pekić.

Ideja koja je predstavljena na otvaranju fabrike prije tri godine, bila je da sakupljači gljiva i šumskih plodova imaju siguran otkup po pravim cijenama, kako su tada naveli. Fabrika je trebalo da bude regionalni centar, a da se investicija polako otplaćuje, jer, kako su tada rekli, ekstraprofit nije cilj.