Djeca iz Japana veoma se razlikuju od djece sa Zapada. Umjerena su i lijepo se ponašaju, slušaju svoje roditelje i nikada ne histerišu i nemaju napade bijesa. U čemu je tajna?

Japan je zemlja kojoj se mnogi dive iz više razloga, a jedan od najjačih je način vaspitanja djece. Karakter ljudi iz Japana ne prestaje da oduševljava cijeli svijet. Svi smo imali prilike da čujemo koliko su uporni, istrajni, kako ni pod kojim okolnostima ne gube pribranost i osjećaj za komunikaciju.

Takođe su poznati po svom poštovanju prema drugima i izuzetno marljivom radu. Takvi su zato što su takvi bili i kao djeca, a takvi su bili kao djeca jer su tome učeni.

Japanci veoma cijene porodične veze
Bliski odnos među članovima porodice različitih generacija je nešto što, između ostalog, čini Japance tako posebnim. Ta veza između starih i mladih zasnovana je na dubokom saosjećanju i međusobnoj brizi, kakva se, nažalost, ne može vidjeti nigdje drugo u svijetu. Stari ljudi se u Japanu smatraju izvorom mudrosti i zaslužuju posebnu pažnju i poštovanje. Sa druge strane, stari ljudi imaju puno strpljenja i ljubavi za mlade.

Stari Japanci ponašaju se kao mentori, ne kao kritičari i sprovodioci kazne. U tome leži ključ harmonije među generacijama. Japanci cijene i poštuju sve svoje rođake. Istovremeno, imaju veoma striktne granice. Na primjer, smatra se neprihvatljivim da baka i deka gaje unuče, zato što roditelji nemaju dovoljno vremena. Porodične veze u Japanu nisu zasnovane na “razmijeni usluga”, već na vjerovanju da sve na ovom svijetu ima svoje mjesto.

Razumijevanje roditeljstva
Većina porodica u Japanu vjeruje da roditeljstvo treba da bude zasnovano na osjećajnosti i razumijevanju. Podizanje glasa na dijete u Japanu je jednako svim drugim, oštrim kaznama. Roditelji u zemlji izlazećeg Sunca vjeruju da izbjegavanjem kažnjavanja zapravo uče djecu kako da se povežu sa svetom i poštuju tuđa osjećanja. Ako dijete nije dobro, mama i tata ga kažnjavaju pogledom ili gestom neodobravanja. Na taj način pokazuju da je takvo ponašanje neprihvatljivo.

Fraze poput “povrijedićeš je/ga” ili “povrijedićeš se” koriste se da ukažu na nepravilno ponašanje i posljedice, a ne tek tako. Isto pravilo primijenjuje se za predmete. Na primjer, ako dijete polomi igračku, roditelj će reći “pogriješio si”, a ne “polomio si igračku”. Japanci naglašavaju važnost djela, a ne funkcionalnost predmeta. Zato djeca od ranog djetinjstva uče da budu svjesna svega u svakoj situaciji i da vode računa o svemu oko sebe.

Najveća tajna je – slobodno vrijeme
Japanci svoje slobodno vrijeme provode sa djecom. Učenje ne smatraju zasebnom aktivnošću, već sve rade zajedno. Njima je najvažnije da izgrade jaku vezu s djecom. U Japanu je veoma rijetko da majka upiše dijete u vrtić ako nije napunilo bar tri godine. Japanke svoju djecu vode bukvalno svuda, jer vjeruju da takva fizička bliskost stvara duboke i jake veze.

Takođe vjeruju da blizina majke smiruje dušu djeteta. Majke u Japanu veoma vode računa da dosta razgovaraju s djecom. Odnos sa ocem, bakom i dekom je vrlo sličan. U Japanu porodice redovno ručaju i večeraju zajedno, razgovaraju i prepričavaju jedni drugima šta im se dogodilo tokom dana. Te porodične priče za stolom često se ponavljaju i tako se djetetu usađuje osjećaj pripadnosti i identiteta, kao i važnost verbalne komunikacije.

To je glavni razlog zašto djeca iz Japana ne prave scene. Odrastaju u okruženju gdje je mogućnost neprijatnog iznenađenja svedena na minimum, a ljubavi im nikada ne nedostaje. Rastu svjesni da postoji red kojeg se treba pridržavati, kao i da svaka osoba ima svoje mjesto i ulogu. To im smiruje um, čini ih predusretljivim i pomaže da shvate da nema potrebe za agresivnim ispoljavanjem emocija, što je jedna od japanskih odlika, prenosi Superžena.