U malom mjestu Podgore, nedaleko od Lopara, živi Jelina Terzić, žena nesvakidašnje sudbine. Njena priča, ispunjena tugom, borbom i nevjerovatnom snagom, svjedoči o životu koji je nije štedio, ali nije uspio da slomi njen duh. Majka petoro kćerki, od kojih danas nema nikakav kontakt, Jelina se svakodnevno suočava s izazovima koje malo ko može da zamisli.

ivi od neredovne socijalne pomoći, a teret ozbiljnih zdravstvenih problema svakodnevno joj otežava život.

– Moram da se borim sa životom, ne daj Bože da padnem u postelju, to neću da doživim. Ja volim svoj krompir i svoje njive, pare me ne zanimaju. Ne može da se ne radi – kaže Jelina, čija rečenica od‌jekuje kao manifest upornosti.

Život među njivama i rijekom

Uprkos reumi koja joj otežava kretanje, Jelina je sama zasadila i iskopala 400 kilograma krompira. Donedavno je veš prala vodom iz rijeke, koja je daleko od njene kuće, oslanjajući se na štap da se pridržava dok pješači.

U njenim najtežim trenucima, uz nju je bila komšinica Biljana, koja je postala njen oslonac i spas.

– Biljana mi je spasla život, odvela me kod ljekara kada sam imala upalu pluća. Donosila mi je hranu i lijekove, pomogla mi da ne umrem od gladi – priča Jelina kroz suze.

Klizište je dodatno uništilo već trošnu Jelininu kuću, čiji su temelji popucali, a jedan dio potpuno odvaljen. Bila je primorana da se iseli prije dva mjeseca, ali zahvaljujući opštinskoj pomoći i dobrim ljudima, dobila je novi dom na korišćenje dok je živa.

– Nisam imala ništa, ljudi su mi pomogli da opremim kuću sa osnovnim stvarima – kaže Jelina, zahvalna na ljudskoj dobroti.

Bol zbog prošlosti

Jelina je pretpila i nezamislivu patnju u braku. Udala se u Bačkoj Palanci, gdje je sa suprugom dobila šestoro djece, od kojih je jedno preminulo.

“Tata se jedno veče napio i obećao me Neđi u kafani,” prisjeća se Jelina trenutka kada je njen život krenuo drugačijim tokom.

Bivši suprug Neđo, prema njenim riječima, bio je nasilan i surov prema djeci i njoj.

– Šestoro djece sam rodila, dječak je preminuo, ostalo mi je pet djevojčica. Tata se jedno veče napio i obećao me Neđi u kafani, mom bivšem suprugu sa kim sam stekla djecu. Rekao mi je kome me obeća, za njega se moram udati.

– Neđo se okrenuo piti, nisam mogla sa njim nikako izdržati. Tjerao je djecu da jedu i što mogu i što ne mogu, inače bi dobijali batine. Koliko puta sam i ja dobila po glavi, braneći ih. Radio je na željezničkoj pruzi, imao je platu, ali mi od toga nismo vidjeli ni dinara. Ništa nije htio da kupi, krio je pare. Da nisam primala pomoć od Crvenog krsta u Bačkoj Palanci, djeca ne bi imala šta da jedu – priča napaćena žena i nastavlja u dahu:

– Cijepao je i palio djeci garderobu. Nije dozvoljavao da spavaju u spavaćicama, već u garderobi u kojoj idu preko dana. Jednom sam otišla da donesem vode, ja se vraćam, on pocijepao pidžamu sa najstarije kćerke! Bilo je potpuno golo dijete! Ja se proderem: “Šta si to uradio?!”, a on viče: “Šta će djeca u spavaćici”. Ćerka je tada imala 11 godina. Nije pokušao da je siluje, nije imao tu namjeru. Prijavila sam ga policiji, ali nije mu se moglo ništa. Kada sam vidjela da je nastavio sa budalaštinama, riješila sam da odem. Obavijestila sam Centar za socijalni rad, stariju djecu su poslali u dom, a mlađu u hraniteljske porodice. Tada sam se vratila roditeljima u rodnu kuću polovinom 1996. godine. Šta sam muke vidjela, nema nigdje.

Najveći bol joj danas zadaje što sa djecom nema nikakav kontakt.

“Rekli su mi da ih zaboravim. To mi je najveća rana.”

“Zaslužuje život dostojan čovjeka”

Jelina je zahvalna komšinici Biljani, koja je ne samo brine o njoj već joj vraća dostojanstvo koje zaslužuje.

– Ja skuvam za djecu, dođe i ona jede, operem je, pričamo. Moje dijete je ošišalo i ofarbalo, jer Jelina zaslužuje život dostojan čovjeka – kaže Biljana, koja Jelinu vidi kao majku.