I dan danas traju nagađanja o navodnom pravom porijeklu doživotnog predsjednika SFRJ.

Toma Fila, jedan od najpoznatijih advokata sa ovih prostora, otkrio je svojevremeno javnosti možda jednu od najintrigantnijih stvari u vezi sa Josipom Brozom – tajnu Titovog sefa.

Naime, kada je Jovanka Broz, Titova udovica, nasilno iseljena iz kuće u Užičkoj u kojoj je provela više od 30 godina, tog dana, 10. jula 1980, nasilno je otvoren i sef Josipa Broza.

U njemu se nalazila važna dokumentacija ali I nešto za šta se nije znalo. Ili barem većina ljudi nije znala. Unutra se nalazilo jedno Titovo pismo.

“…Ona mi je pričala da je pored njenih papira unutra bilo i Titovo pismo koje je uvek ostavljao kada sam pođe na put. Zaključavao ga je u sef u slučaju da mu se nešto dogodi. Govorio joj je – Da pročitaš ovo ako mi se nešto desi”, zapisao je Fila u svojoj knjizi “Završna reč”

Kako dalje tvrdi ovaj beogradski advokat, prema Jovankinim riječima, ona nikada nije pročitala to pismo, a Tito bi ga, kada bi se vratio sa puta, uzimao nazad.

Sve do sljedećeg putovanja, kada bi pismo ponovo završilo u sefu.

Fila smatra da je to bila neka vrsta Titovog političkog testamenta i navodi da ga je onaj ko ga je vidio zauvijek i sklonio.

Ako govorimo o tajnama koje se povezuju sa maršalom, svakako jedna od najvećih je njegovo porijeklo. O tome ko je bio Tito, odakle je došao, pisalo se i govorilo mnogo. Pojedine teorije su prerasle u teorije zavjere. Neki će reći da su upravo u njima skriva prava istina o doživotnom predsjedniku SFRJ.

Jednu od najintrigantnijih teorija o Titovom porijeklu izneo je svojevremeno publicista Milan Vidojević.

On tvrdi da je Tito bio vanbračni sin Franje Josifa i poljske grofice Marije Sobjeske.

“Video sam Titovu pravu krštenicu. Tu piše da mu je majka Marija a da nije poznato ko mu je otac. Za preciznu Austrougarsku birokratiju 19. veka bilo je nemoguće da takav podatak ne postoji. Bila je to pedantna policijska država. Pravi izvor mog saznanja je jedno ezoterijsko društvo koje nisu masoni koje je imalo prave podatke o određenim temama. I neke njihove arhive su mi predočene. Tu sam pročitao ko je bio Franc Jozef Habzburg und Loren. Tito koga mi znamo je vanbračni sin Franje Josifa i poljske grofice Marije Sobjeske. Kao dete je dat na usvojenje u jednu poljsku-jevrejsku porodicu”, rekao je Vidojević.

Na pitanje zašto je baš 4. maj uzet kao datum Titove smrti Vidojević ističe:

“To je iluminatski praznik – Dan milosrđa. Tada masoni i viši iluminati čine dobra dela, pomažu udovicama, pomažu sirotinji… Tito je zapravo umro u februaru. Tito je rimski car. Habzburgovci vuku poreklo po muškoj liniji od Hrista. I oni jesu zaista vladari sveta. Oto fon Habzburg ima titulu kralja Jerusalima”.

Ništa manje zanimljive nisu i one priče o tome kako je Tito dobro igrao valcer, svirao klavir, ubio spešan lovac…

Što se tiče klavira. Tito jeste klavir svirao, ali nikada nije razjašnjeno gd,e je i kako naučio da svira. Da li je umio samo da odsvira par nota ili je bio mnogo vještiji? Po onome što je jednom izjavio Arsen Dedić, Broz je i te kako bio dobar pijanista.

On je ispričao da je poslije jedne večere Tito odlučio da odsvira nešto za prisutne.

“Poslije večere smo otišli u jednu prostoriju gdje mi je Tito svirao. Svirao je mislim Šopena, Etidu u f duru”, naveo je Arsen.

I da se ne zaustavimo samo na ovome. Još jedna misterija, tajna, zovite to kako god želite odnosila se na Titovu crnu tašnu. Danas kada se pomenu svjetski lideri i crne tašne dvije su uvijek u centru pažnje – ona koju ima predsjednik SAD i ona u vlasnuštvu prvog čovjeka Rusije. Ali tu tajni nema. Cijeli svijet zna da se u njima nalaze ključne stvari za započinjanje i odobravanje nuklearnog napada.

S druge strane, oko Titove tašne je mnogo veći veo misterije.

A opet se sve vrti oko Brozovog, navodnog, pravog porijekla. Jedan od ljudi iz njegovog okruženja tvrdio je da ima dokaze da Tito nije osoba za koju se predstavljao. To je bio njegov lični ljekar dr Aleksandar Matunović. On je maršala liječio od 1975. do 1979.

“Tito je imao malu akt-torbicu, čini mi se od zmijske kože. Uvek ju je nosio sa sobom. Sadržaj torbice, pored ključa, bio je osiguran i malim katancem. U dva navrata – ulazeći u njegove prostorije, zatekao sam ga da pretura po torbici. Posle njegove smrti raspitivao sam se kod članova komisije za sređivanje Titove ostavštine šta su pronašli u toj torbici. Jedan od članova komisije rekao mi je da, pored zlatnog nakita, pronašli umrlicu Davorjanke – Zdenke Paunović, od 1. maja 1945. godine, izvod iz matične knjige venčanih sa Jovankom Budisavljević, 1952. godine, sliku Pelagije Belousove. Tu je bila i kopija izveštaja austrougarskog Ministarstva rata, od jeseni 1915. godine, u kojoj se nalazi spisak austrijskih oficira, podoficira i vojnika koji su poginuli u vreme bitke u Galiciji. U spisku se nalazilo i ime kaplara Josipa Franje Broza”, prenio je svojevremeno Dnevno.hr

Vječita priča o tome koliko je bilo pokušaja da ubiju Tita. Prema nekim navodima bilo je planirano više od 75 atentata na Tita

Doživotni predsjednik SFRJ je bio trn u oku mnogima, ako je vjerovati teorijama o pokušajima atentata na njega.

Kako u knjizi Urote i atentati na Tita piše Marijan F. Kranjc, planirano je oko 75 zavjera i atentata na Tita.

A atentatori su Tita pokušavali da likvidiraju na svakojake načine, prenosi BBC na srpskom.

Kranjc piše kako je jednom na Titov automobil u Beogradu naletio tramvaj. Takođe navodi i pokušaj atentata kada je Tito bio podvrgnut operaciji slijepog creva, a ruski agenti, prerušeni u hirurge, pokušali da ga ubiju inficiranim instrumentima. Prema Kranjcovim riječima, među Titovim atentatorima su bili i njemu bliski ljudi.

I za kraj – ono što se danas zvanično uči u istorijskim knjigama je da je nekadašnji predsjednik SFRJ umro 4. maja, sahranjen u Kući cvijeća, da porijeklo vodi iz Kumrovca. Nikakva njegova veza sa Habzburgovcima se ne spominje. Doduše ni sa masonima.

Ali to je neka druga priča, prenosi Mondo.

Kako starimo, naše tijelo se mijenja, ali često naš apetit i navike ostaju isti.

Mnogi nastave da jedu kao u tridesetima, iako su već ušli u pedesete ili šezdesete, nesvjesni da tijelo tada troši manje energije.

To može dovesti do viška kilograma, usporenog metabolizma i zdravstvenih problema.

Kada trebamo početi manje jesti?

Promjene počinju već poslije 30.

Već u ranim tridesetima metabolizam počinje lagano da usporava. Mišićna masa opada, a tijelo troši manje kalorija čak i u mirovanju.

Ipak, u ovom periodu promjene su blage – dovoljne su umjerene korekcije u ishrani i više kretanja.

Poslije 40. i 50. – vrijeme za svjesnije odluke

Ulaskom u četvrtu i petu deceniju, smanjenje energetske potrebe postaje izraženije. Hormonske promjene, nnaročito kod žena, dodatno usporavaju metabolizam.

Ako nastavimo da jedemo kao u mladosti, tijelo višak energije skladišti kao mast – najčešće u predjelu stomaka.

Zato nutricionisti preporučuju:

*Manje porcije, ali hranljivije obroke

*Više proteina (da očuvamo mišićnu masu)

*Manje prerađene hrane i šećera

*Više povrća, vlakana i zdravih masti

Poslije 60. – jesti manje, ali pametnije

Stariji od 60 godina često imaju manju fizičku aktivnost, a i digestivni sistem postaje osjetljiviji.

Međutim, to ne znači da treba jesti “što manje”, već pametan izbor hrane: lagane, lako svarljive obroke, bogate vitaminima, mineralima i proteinima.

Nedostatak apetita ili loši zubi ne smiju biti razlog da se preskaču obroci – naprotiv. U ovom periodu važno je:

*Održavati stabilan šećer u krvi

*Unositi dovoljno kalcijuma i vitamina D

*Piti dovoljno tečnosti, jer osjećaj žeđi slabi

*Manje ne znači gladovanje

Jesti manje ne znači izgladnjivanje, već prilagođavanje:

*Manje kalorija

*Više kvaliteta

*Pravilna raspodjela kroz dan

*Jedite kad ste gladni, stanite kad ste siti. Ne morate brojati kalorije, ali slušajte svoje tijelo.

Idealno je da već od 40. godine počnemo postepeno da mijenjamo način ishrane – ne dijetom, već stilom života. Na taj način ćemo u starije godine ući lakši, pokretniji i zdraviji, prenose Vijesti.

Jer nije cilj samo živjeti duže već i kvalitetnije.

U nevjerovatnom naučnom otkriću koje mijenja dosadašnje razumijevanje Zemljine unutrašnjosti, njemački geohemičari otkrili su tragove zlata i rijetkih metala u vulkanskim stijenama Havaja – materijala za koje se ranije vjerovalo da su vječno „zaključani“ duboko u jezgri planete.

Ova otkrića sugerišu da jezgro Zemlje nije potpuno izolovano od ostatka planete, već da pod određenim uslovima, materijali iz njegovih dubina mogu „putovati“ ka površini – i to putem vulkanske aktivnosti.

Dragocjeni tragovi iz središta planete
Ključni dokaz za ovu teoriju je prisustvo izotopa rutenijuma-100 (¹⁰⁰Ru) u havajskim vulkanskim stijenama. Ovaj rijedak izotop nalazi se u znatno većim količinama u Zemljinoj jezgri nego u njenom plaštu, što ukazuje na to da materijali iz jezgre ipak imaju mogućnost da se probiju kroz slojeve i dospiju na površinu.

„Naše istraživanje pokazuje da jezgro i plašt nisu potpuno izolovani. Naprotiv – u geološkom vremenskom okviru koji traje milionima godina, materijali iz središta planete mogu dospjeti na površinu“, izjavio je dr Nils Mesling sa Univerziteta u Getingenu.

Vulkani – portali skrivenog blaga?
Lava i vulkanski pepeo s Havaja sadrže tragove plemenitih metala poput zlata i rutenijuma – što je, prema profesorima Meslingu i Vilboldu, dokaz da vulkani nisu samo prirodne katastrofe, već i „ventili“ kroz koje Zemlja izbacuje materijale iz svojih najdubljih slojeva.

Iako su količine zlata u tim stijenama veoma male i trenutno neisplative za eksploataciju, naučnici naglašavaju da je vrijednost ovog otkrića – naučna, a ne rudarska.

Novi pogled na život i evoluciju planete
Ovo otkriće mijenja temelje geološke nauke jer prvi put potvrđuje da jezgro nije „zatvoreni sistem“. Umjesto toga, čini se da je planeta Zemlja dinamična i povezana iznutra, s mehanizmima koji neprestano prenose materijale između slojeva – od jezgre do površine.

Takva unutrašnja razmjena mogla bi igrati važnu ulogu u nastanku kontinenata, raspodjeli minerala i – možda – čak u stvaranju uslova za život.

„Ovo je samo početak. Sada znamo gdje i šta da tražimo, i to bi moglo otvoriti vrata novim saznanjima o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti naše planete“, zaključuju istraživači.