Posni pasulj i uz njega “Buđav lebac” sa razglasa, plus žestoke parole – tako je Prvi maj obilježen u Banjaluci 2024. I ranijih godina su okupljanje u Parku Mladen Stojanović i kazan sa radničkim pasuljem bili obavezan dio prvomajskog folklora.

Ove godine se Banjalučani neće “opasuljiti”. Neće biti ni prvomajskih transparenata i ikonografije, ni vatrenih govora sindikalaca.

Istina, nije ih bilo ni lane, kada je tadašnji premijer Srpske, Radovan Višković, tadašnjoj liderki Saveza sindikara RS Ranki Mišić, došao u pohode uz pratnju specijalaca da dugim cijevima na gotovs.

Ali, računali smo, to je bilo vanredno stanje, pa su se mnogi, pogotovo penzioneri, jutros spremili za druženje uz pasulj, muziku i transparente.

Danko Ružičić, generalni sekretar Saveza sindikata Republike Srpske, kaže da sindikalci ove godine Praznik rada provode radno – u borbi za povećanje plata, za bolji položaj radnika, za pravedniji Zakon o radu i za potpisivanje opšteg kolektivnog ugovora.

Kada nas neko pita je li ove godine Prvi maj slavite ili obilježavate, ja kažem nijedno ni drugo, nego radimo na povećanju prava radnika, jer smo zaista smo došli u poziciju da je ono povećanje plata koje se desilo početkom godine inflacija potpuno anulirala – kaže Ružičić za Srpskainfo.

Ističe da radnici u privredi Republike Srpske nemaju kolektivne ugovore, nego bukvalno zavise od minimalca.

– Radnici u javnom sektoru, dakle oni koji se finansiraju i dobivaju plate iz budžeta ili fondova Republike Srpske, nisu imali uopšte povećanje plata od 1. januara, nego su dobili povećanje plata od 1. aprila i to samo 5 % i tu minimalnu povišicu tek treba da dobiju kroz majsku platu – kaže Ružičić.

Ističe značaj memoranduma, koji je juče potpisan sa Vladom Republike Srpske, i pregovora sa poslodavcima, te dodaje da SS RS očekuje mnogo i od današnje posjete resornog ministra Radana Ostojića.

Dakle, ranijih godina smo identifikovali probleme i na prvomajskim skupovima ih isticali, sada nastojimo da ih rješavamo, kako bismo sačuvali radnike u Republici Srpskoj, jer je to jedini način da se sačuva i privreda i društvo – zaključuje Ružičić.

U Gradišci će danas, 1,maja biti obilježena 31 godina od pogroma nad 15.000 Srba iz Zapadne Slavonije, u hrvatskoj vojnoj akciji “Bljesak”.

Tada je ubijeno 283 Srba, među kojima i 12 djece. U Hramu Pokrova Presvete Bogorodice u Gradišci biće služena Sveta liturgija i pomen žrtvama.

Hrvatske oružane snage, 1. maja 1995. godine, izvršile su agresiju na srpsku oblast Zapadna Slavonija u sastavu Republike Srpske Krajine, u vrijeme kada je ova oblast bila pod zaštitom Ujedinjenih nacija.

Ubijeni na kućnom pragu
Vuković je ispričao da su u Medarima 1. maja 1995. godine na kućnim pragovima zaklani stric Ranko i njegova supruga Anđelija sa djecom Goranom /11/ i Gordanom /8/, te stric Milutin i njegova supruga Cvijeta i njihova kćerka Dragana /7/, sa ukupno 28 srpskih civila iz ovog sela.

Uloga UN i okolnosti zločina
“Moji stričevi i njihove porodice živjeli su u zoni pod zaštitom snaga UN koje su se u toku noći povukle i ostavile srpski narod u Medarima i cijeloj zapadnoj Slavoniji na milost i nemilost hrvatskim bojovnicima”, istakao je Vuković.

On je naveo da je istog dana u ovoj zločinačkoj akciji u Okučanima od snajpera ubijen i njegov brat Zoran Vuković, koji je bio pripadnik Milicije Republike Srpske Krajine, ističući da su tada njegovi Vukovići u jednom danu izgubili osam članova porodice.

“Teškim mukama smo uspjeli da pronađemo sva njihova tijela, ekshumiramo ih, identifikujemo i dostojanstveno sahranimo u Republici Srpskoj”, rekao je Vuković, prenosi Srna.

Prema njegovim riječima, koliko je ovaj zločin bio monstruozan pokazuje činjenica da hrvatski vojnici srpske leševe tada nisu pokopali u grobljima, već po nekim parcelama uz put koje vode ka groblju.

On je ukazao i na to da su Medari i okolna srpska sela u kojima su prije rata živjeli Srbi danas pusta i obična groblja u kojima više nema Srba, a hrvatske vlasti ih pokušavaju naseliti Romima i drugim narodima.

Potraga za pravdom bez rezultata
Vuković, koji trenutno živi u Gradišci, kaže da 31 godinu nakon pada zapadne Slavonije rijetko odlazi u Medare, jer niko od hrvatskih vlasti ne želi bilo šta da pokrene kako bi se saznala istina o naredbodavcima i neposrednim izvršiocima ovog teškog zločina iako je njima to dobro poznato.

“Prije rata rado sam odlazio u Medare gdje sam provodio raspust i bezbrižno se igrao sa vršnjacima i djecom iz komšiluka i to su neke lijepe dječije uspomene. Sve je prekinuo užas u ovoj zločinačkoj akciji koji je odnio živote članova moje porodice i drugih srpskih civila”, istakao je Vuković.

“Ratni zločin ne zastarjeva”
Napomenuo je da ratni zločin nikada ne zastarjeva, te da njegova porodica nikada neće odustati od dokazivanja istine i izvođenja pred lice pravde naredbodavaca i neposrednih izvršilaca.

Vuković kaže da je bolna činjenica da ni nakon 31 godinu od zločina nad srpskim civilima u zločinačkoj akciji Hrvatske vojske i policije “Bljesak” u zapadnoj Slavoniji niko nije odgovarao od naredbodavaca i neposrednih izvršilaca ovog zločina.

Posljedice akcije “Bljesak”
U Gradišci se danas obilježava 31 godina od pogroma nad 15.000 Srba iz Zapadne Slavonije u hrvatskoj akciji “Bljesak” tokom koje je ubijeno najmanje 263 Srba, među kojima 12 djece.

Hrvatske oružane snage su u akciji pod kodnim nazivom “Bljesak” 1. maja 1995. godine izvršile agresiju na srpsku oblast Zapadna Slavonija u sastavu Republike Srpske Krajine, u vrijeme kada je ova oblast bila pod zaštitom UN.

Protiv Srba u zapadnoj Slavoniji, odnosno oko 15.000 civila i oko 4.000 vojnika, krenulo je više od 16.000 pripadnika hrvatskih oružanih snaga.

Zarobljeno je oko 1.450 pripadnika Srpske vojske Krajine, većina na prevaru uz pomoć snaga UN, od kojih su mnogi kasnije prošli teška psihička i fizička maltretiranja u Bjelovaru i Varaždinu.

U ovoj hrvatskoj zločinačkoj akciji za samo 36 časova protjerano je 15.000 Srba, ubijeno najmanje 263, od kojih 107 civila, među kojima i 12 djece.

S tog područja protjerano je 15.000 Srba.

Kapije nekoliko dojučerašnjih privrednih giganata u Bosni i Hercegovini su zauvijek zatvorene, a hiljade radnika ovih preduzeća Praznik rada, 1. maj, dočekuju na birou rada.

Stala proizvodnja
Naime, u samo nekoliko mjeseci ove godine stala je proizvodnja u “Koksari” Lukavac, Novoj Željezari Zenica, kao i u Novoj Ljubiji u Prijedoru, čime je dodatno pogoršana ionako teška situacija u domaćoj industriji.

Zatvaranje i prekid proizvodnje u ovim preduzećima ostavilo je veliki broj radnika bez posla i porodica bez prihoda, dok se mnogi od njih suočavaju sa neizvjesnom budućnošću i potragom za novim zaposlenjem i prekvalifikacijom, često i van granica Bosne i Hercegovine.

Ugrožena egzistencija
Dario Antonić, predsjednik Sindikata preduzeća Nova Ljubija iz Prijedora, kazao je za “Nezavisne novine” da je u ovom preduzeću zvanično otvoren stečaj, što je dodatno pogoršalo položaj radnika i njihovu egzistencijalnu sigurnost.

“Ono što je ove godine posebno zanimljivo povodom obilježavanja Praznika rada jeste to da najveći broj radnika ovog preduzeća 1. maj dočekuje na birou rada”, kazao je Antonić.

On je pojasnio da se trenutno više od 450 radnika nalazi na evidenciji zavoda za zapošljavanje, te da Praznik rada dočekuju u neizvjesnosti, bez jasne perspektive o budućem zaposlenju.

Radnici se suočavaju sa teškom situacijom
“Radnici se suočavaju sa teškom situacijom jer je veliki broj njih ostao bez posla. Ljudi koji su godinama radili u ovom preduzeću sada su na birou i čekaju bilo kakvu priliku da ponovo dođu do zaposlenja”, rekao je Antonić.

On ističe da su ranijih godina radnici 1. maj obilježavali kroz sindikalna okupljanja, druženja i protestna okupljanja sa ciljem ukazivanja na njihov položaj, dok ove godine, kako kaže, praznik dočekuju u znatno težim uslovima i sa mnogo više neizvjesnosti.

Šta i kako dalje
“Radnici razmišljaju šta i kako dalje, šta ih čeka u narednom periodu, da li će uspjeti da pronađu novo zaposlenje, te da li će ostati u BiH i Republici Srpskoj ili će biti primorani da odlaze u inostranstvo”, naveo je on.

Prema njegovim riječima, posebno zabrinjava da veliki broj mlađih radnika već uveliko traži posao u zemljama Evropske unije.

“Radnici traže zaposlenje u Hrvatskoj, Sloveniji i drugim zemljama EU, a čini mi se da Hrvatska polako postaje ‘obećana zemlja’ za naše radnike”, zaključio je Antonić.

Ermin Halilović, predsjednik Sindikata radnika “Koksare” iz Lukavca, kazao je da se nakon gašenja proizvodnje u februaru u ovom preduzeću na birou rada nalazi nešto manje od 500 radnika, dok je oko 300 uspjelo da pronađe novo zaposlenje.

“Oko 28 radnika je penzionisano”, naveo je Halilović.

On ističe da, i pored toga što postoji određena potražnja za radnicima, situacija na tržištu rada i dalje nije jednostavna.

“Teško je naći posao u ovom trenutku”, kazao je Halilović.

Zatvaranje “Koksare”, Nove Ljubije, kao i problemi u Novoj Željezari Zenici imaju posljedice i na druge sisteme, uključujući i “Željeznice Republike Srpske”, kazao je Dragan Peulić, predsjednik Sindikata saobraćajno-transportne djelatnosti “Željeznica Republike Srpske”.

“Trenutna situacija izaziva zabrinutost kod radnika. Mi smo zatvaranjem ‘Koksare’ i Nove Željezare Zenica ostali bez 65 odsto prihoda, tako da generalno strepimo zbog ove situacije. Radnici dolaze na posao, a bukvalno nemaju šta da rade”, kazao je Peulić i dodao da je u ŽRS zaposleno oko 680 radnika.

Podsjetimo, gašenjem peći u lukavačkoj “Koksari” bez posla je ostalo oko 800 radnika. Otvaranjem stečaja u preduzeću Nova Ljubija, nekadašnjem “ArcelorMittalu” Prijedor, bez posla je ostalo oko 600 radnika.

Prema podacima preduzeća Nova Željezara Zenica, oni trenutno imaju više od 1.900 direktno zaposlenih, te 12.000 indirektno zaposlenih putem saradnje.

Kičma BiH
Kako je za “Nezavisne novine” kazao ranije Rašid Fetić, predsjednik Sindikata Nove Željezare Zenica, ako su spremni da ugase nešto što traje 133 godine, što je kičma Bosne i Hercegovine, što je preživjelo tri rata i od čega zavisi više od 11.000 ljudi i brojne firme, onda je jasno koliko je situacija ozbiljna.

Naime, 22. aprila u sedam sati obustavom rada pogona Aglomeracije započeo je proces gašenja integralne proizvodnje u kompaniji “Nova Željezara Zenica”, čime su direktno ugrožene desetine hiljada radnih mjesta.

Fetić je istakao da su zaposleni suočeni s neizvjesnom budućnošću, ali da još postoji tračak nade.

Naglasio je da su tražili od uprave da se Visoka peć ostavi u toplom režimu, kako bi postojala mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje, ali da je sada, potpunim prekidom rada, praktično došao kraj.

Radnici su, kako kaže, već posljednjih pet mjeseci svjesni da situacija ne ide u dobrom smjeru.

“I raniji vlasnici su poslovali s gubicima, ali je tada bila riječ o kooperaciji koja je mogla nadoknaditi sredstva iz drugih izvora, dok sadašnji vlasnik to nije u mogućnosti i ne želi praviti dodatne minuse, što direktno pogađa oko 1.900 radnika”, kazao je Fetić.

Propast preduzeća
Nova Ljubija iz Prijedora, nekadašnji “ArcelorMittal”: stečaj je pokrenut početkom marta jer je vlasnik Gordan Pavlović obavijestio radnike da nema drugog izlaza nego da mora otvoriti stečaj u ovom preduzeću.

Pavlović je tada procijenio “da mu se ne isplati poslovati u Novoj Ljubiji te da mu to svakodnevno donosi gubitke”.

U junu prošle godine, konzorcijum “Pavgord” iz Foče i “H&P” iz Zvornika u vlasništvu Gordana Pavlovića kupio je kompaniju “ArcelorMittal” od indijskog biznismena Lakšmija Mitala za 20,8 miliona maraka.

“Koksara”: sa dugovanjima većim od pola milijarde maraka nije mogla da nastavi da radi. Alarm da “Koksara” tone upalio se kada je Željezara Smederevo otkazala saradnju. Posljednja nada bila je firma “Pavgord”, koja je pokušala preuzeti proizvodnju, ali je brzo napustila “brod koji tone”, nakon čega je uslijedila odluka o gašenju.

Nova Željezara Zenica: nedavno donijeli odluku da 22. aprila ugase proizvodnju čelika, jer su naveli da je nastavak integralne proizvodnje ekonomski neodrživ, pa su obustavu ocijenili neminovnom.

Uprava ovog preduzeća je tada podsjetila da se zahtjev za zaštitu domaće proizvodnje čelika vodi već šest mjeseci.

Uprkos tome, Savjet ministara BiH je u martu u dva navrata odbio predloženu uredbu, dok su nakon toga izostale bilo kakve konkretne reakcije ili odgovori na upućene inicijative i pozive. S obzirom na izraženu nekonkurentnost na tržištu, kompanija više ne može ulaziti u dodatne finansijske gubitke, te Uprava zaključuje da je nastavak integralne proizvodnje neodrživ i da je njeno gašenje naredni korak.