Mjesto Urija potreseno je događajem kada je medvjed upao u tor Bešće Sejnovića i usmrtio šest ovaca, među kojima su bile i mlade sjajne ovce. Ovaj napad, koji se dogodio u cik zore, iza sebe je ostavio pustoš, strah i ogorčenje mještana.

“Psi su lajali, pokušavali su da nas upozore, ali zvjer nije pokazivala strah. Ušao je kroz ceradu na prikolici, rastrgao ovce i nestao. Ograda je visoka dva metra, imamo i električnog čobana. Sve je bilo osigurano, ali uzalud”, kaže vlasnik stada Bešća, još vidno potresen.

Na lice mjesta izašao je i Tahir Gazić iz lokalnog lovačkog društva, koji potvrđuje da je isti medvjed već napravio štetu i kod drugih domaćina u okolini.

“Ovo nije usamljen slučaj. Već imamo nekoliko prijavljenih napada, a sve ukazuje na to da je riječ o istom medvjedu. Jasno se vidi po tragovima ovo nije djelo vuka, ovo je medvjed”, kaže on.

Kako ističu mještani, napadi se dešavaju sve češće i sve su brutalniji.

“Ne možemo da čekamo da neko pogine. Danas su to ovce, sutra može biti dijete. Tražimo da se medvjed uspava i izmjesti, da se zaštiti i životinja i naši životi”, rekao je jedan od prisutnih.

Predstavnici lovačkog društva podsjećaju da sami ne mogu donijeti odluku o odstranjivanju ili premještanju medvjeda.

“Potrebne su dozvole viših instanci, od Saveza lovačkih društava do Ministarstva. Procedura postoji, ali sporo se reaguje”, poručuju.

Ono što dodatno zabrinjava jeste činjenica da se incident dogodio na imanju gdje je sve bilo ograđeno i zaštićeno, sa više pasa čuvara.

“Sve što smo mogli, učinili smo da zaštitimo stoku. Ipak, medvjed je razvalio ceradu i ušao. Ne može niko da kaže da nismo pazili”, poručuje vlasnik, pokazujući tragove ulaska i uništenja.

Napad u Donjem Vakufu otvara važno pitanje suživota ljudi i zaštićenih divljih životinja.

“Niko ne želi da ubija medvjeda, ali tražimo zaštitu. Naši životi, naša stoka, naš trud su ugroženi”, zaključuje Sejnović.

Iako nadležni najavljuju dolazak komisije za procjenu štete, mještani ne kriju sumnju da će im šteta zaista biti nadoknađena. Ono što ih najviše boli je osjećaj bespomoćnosti i nepravde.

U selu je ostala tišina i strah, a negdje u šumi – medvjed koji zna put nazad, prenosi Telegraf.

Dok mnogi njeni vršnjaci biraju moderne trendove, dvadesetjednogodišnja Violeta Krajišnik iz Bijeljine odlučila je da gaji ono što je vijekovima čuvalo srpski identitet – gusle.

Prva je djevojka iz Republike Srpske koja pjeva i svira uz ovaj tradicionalni instrument, a danas, kroz svoju školu gusala, prenosi znanje i ljubav prema kulturi i vjeri novim generacijama.

“Običaji, tradicija, kultura i jezik neprocjenjivi su za identitet bilo kog naroda, a posebno srpskog, koji se vijekovima suočava sa brojnim teškoćama. Njegovanje i očuvanje ovih tekovina uvijek su važni, a naročito kada proslavljamo velike praznike kao što su ovi vaskršnji. Zato su povećanje svijesti o poznavanju naše istorije, ali i svega onog na šta su Srbi ponosni, izuzetno važni za mlade ljude”, upozorava mlada bijeljinska umjetnica Violeta Krajišnik.
Kako kaže gusle je zavolјela još od malih nogu slušajući priče o pokojnom djedu, koji je takođe svirao i pravio ovaj instrument.

“Gusle sam počela svirati iz radoznalosti, još u osnovnoj školi, te sam i epsku poeziju zavolјela sasvim spontano, kroz muziku. Bila sam samouka, a kasnije sam svoje znanje usavršavala na razne načine, pohađajući različite časove iz te oblasti. Gusle su moja prva lјubav, odnosno prvi instrument koji sam naučila da sviram”, kaže za InfoBijeljina ova svestrana djevojka.

Početaka se prisjeća sa sjetom.

“Nisam bila prihvaćena od svih kao ravnopravan guslar samo zato što sam djevojka, te sam mnogo truda i rada uložila u promociju ženskog guslarstva u Republici Srpskoj. Reakcije na žensko guslarstvo su i dan danas veoma različite, te se moje koleginice i ja susrećemo sa različitim komentarima. Gusle se godinama smatraju muškim instrumentom, iako to uopšte nije tako. Kroz istoriju, ali i u današnje vrijeme, imamo brojne zapise iz kojih se jasno može vidjeti da imamo i ženske interpretacije uz gusle. To znači da je pojam ženskog guslarstva samo neko vrijeme bio zaboravlјen, ali to sada, u vrijeme postojanja društvenih mreža i različitih tehnologija, više nije toliko skriveno”, kaže Violeta.

Svoje znanje rado dijeli sa drugima u sekciji škole gusala, gdje je edukator velikom broju polaznika koji žele da uče osnove ovog tradicionalnog instrumenta.

“Polaznicima najviše pažnje skrećem na pravilno ponašanje budućeg guslara. Ponajviše govorim o poštovanju gusala, jer su obično na njima izrađene različite slike srpskih svetinja i svetitelјa, te se uz takav instrument ne mogu pjevati bilo kakvi tekstovi. Gusle su smjerne, ozbilјne, istinite i takve tekstove treba da bira svaki guslar, jer da nije bilo gusala, dosta naše istorije ne bi bilo sačuvano. Takođe, nošnja je, bar za mene, jako važna. Veoma je bitno ponašati se u skladu sa kostimografijom koju nosimo, te treba imati poštovanje prema našim precima ne samo kroz tih 5 minuta na sceni, već i u stvarnom životu”, poručuje djevojka.

Studentkinja treće godine Pedagoškog fakulteta u Bijeljini, osim gusala, svira i harmoniku i klavir, piše duhovnu poeziju, a s majkom igra folklor i pjeva etno i izvorne pjesme.

S ponosom ističe da je učestvovala na brojnim etno i guslarskim festivalima i takmičenjima. Predsjednica je Udruženja za očuvanje kulturne baštine i pravoslavnog identiteta “Bogojavljenska noć”.

Udruženje Evropske akademije SNU iz Ljublјane odlikovalo je Violetu zlatnom značkom za ostvarivanje izuzetnih rezultata u oblasti očuvanja srpske kulturne baštine, a Grad Bijelјina srebrnom medalјom “Filip Višnjić”.

Ova priznanja su joj dodatan podstrek za budući rad.

Danas je Velika subota, drugi dan hrišćanske žalosti poslije Velikog petka – dana raspeća Isusa Hrista. Veliku subotu vjernici obilježavaju u molitvi i tišini.

Velika subota posvećena je uspomeni na pogreb Isusa Hrista i njegov silazak u Ad. Dio je Strasne sedmice i uvod u vaskršnje praznike.

Veliku subotu vjernici obilježavaju u molitvi i tišini, u crkvama, cjelivajući plaštanicu na simboličnom Hristovom grobu.

Na ovaj dan došao je kraj starom vijeku i otpočeo novi vijek u kome se svetkuje dan Njegovog Vaskrsenja.

Svake godine na Veliku subotu, na dan između golgotskog raspeća na Veliki petak i Vaskrsa Sina Božjeg u nedjelju, pred pravoslavni Vaskrs, održava se ceremonija starija od 12 vijekova.

U hramu Svetog groba u Svetoj zemlji već vijekovima jerusalimski patrijarh uznosi ugašeno kandilo koje se samo pali i taj oganj prenosi na svijeće okupljenih vjernika, a oni dalje svojim bližnjima i u svoje hramove.

Običaji i verovanja

U kućama se završavaju neophodni poslovi oko dočeka velikog praznika.

Sprema se i čisti kuća, priprema odjeća. Ko nije obojio jaja i to ujutru završava, prije izlaska sunca.

U pojedinim dijelovima mijesi se kolač vaskršnjak.

I dalje se strogo posti, na vodi. Propisano je suhojedenje, odnosno ne jede se kuvana hrana.

Najrašireniji naziv za današnji praznik je Velika subota, ali se u nekim krajevima ovaj dan zove i Strašna subota, Zavalita subota, Crvena subota i Dugačka subota. Svi ovi nazivi podsjećaju na duge Hristove muka na raspeću.

Stari vjeruju da se zbog toga na današnji dan obavezno treba učiniti neko dobro djelo ili udijeliti milostinja siromašnima. Vjeruje se da će se to višestruko vratiti dobročinitelju, piše RTS.

Na Veliku subotu se ne radi u polju i ne rade se nikakvi ručni radovi.