Da li ste ikada čuli da zbog odlaska radnika na godišnji odmor, jedna medijska kuća pravi petnaestodnevnu pauzu u objavljivanju vijesti? Ni mi. Ono što je gotovo nezamislivo i nedopustivo, u prijedorskom “Kozarskom vjesniku” je izvodljivo. Prije nekoliko dana objavili su, kako ga nazvaše “VAŽNO OBAVJEŠTENJE”, u kojem stoji “Cijenjeni čitaoci “Kozarskog vjesnika” zbog sezone godišnjih odmora, naredni broj lista izlazi 1. avgusta. Poslije toga, ponovo smo na kioscima 15. avgusta”. Drugim riječima, mi smo na godišnjem i nema vijesti. Ovako nešto nedopustivo je i za privatni medij, a kamoli za javni emiter. Da nije žalosno i nebulozno, bilo bi krajnje smiješno. Dakle, šta god da se desi u prvih 15 dana avgusta u Prijedoru, neće biti objavljeno. U “Kozarskom vjesniku” očigledno nikada nisu čuli da postoje profesije kojima nije dozvoljen kolektivni godišnji.

Još je žalosnije što one koji poznaju “uređivačku politiku” ove, nazovi medijske kuće, ovakav potez ne iznenađuje. Vijesti tokom vikenda odavno su ukinuli, uz čuđenje što su se ikada i emitovale. Vikend je i šta god da se desi, za njih se nije desilo, neka sačeka ponedjeljak. U Prijedoru se dugo prepričavala situacija iz 2014. godine, kada su ovaj grad zahvatile velike poplave. Iako je pola grada bilo pod vodom, na Televiziji Prijedor o tome nije bilo ni riječi, jer su poplave bile tokom vikenda. Sve ovo zvuči kao dobar vic, ali je, nažalost, istina.

Još je tragičnije to što se iz lokalnog budžeta za ovaj medij izdvaja pola miliona maraka na godišnjem nivou. Za te pare ozbiljni novinari i medijski radnici mogli bi dosta toga uraditi, ako ništa drugo barem biti aktuelni i građane na vrijeme informisati. Vrijeme je da gradska vlast prepozna i stane u kraj bahaćenju uredništva “Kozarskog vjesnika”, kojem je rad najveći neprijatelj, a za nerad je glavna urednica i te kako plaćena. I, da, treba napomenuti i da se “urednica” dok je silom prilika pokušala biti novinar, svaki dan žalila što mora ići na snimanja, neshvatljivo joj je bilo da vijesti moraju ići svaki dan, a teren je posebno teško podnosila, pa se spekuliše da je nakon prvog ozbiljnog terena pohitala psihijatru po potvrdu na kojoj je pisalo da nije sposobna da obavlja novinarske zadatke. Dakle, nije sposobna da bude novinar, što je, ruku na srce, tačno, ali je i te kako sposobna da bude urednik i program svede na minimum. Jer, važno je neraditi, a primati platu. Pola miliona je, ionako, zagarantovano.
TOK.TV

Za razliku od većine zemalja u svijetu i okruženju, Bosna i Hercegovina u ovom trenutku ne planira da zlato koje ima u svijetu, barem djelimično vrati u BiH, a što je, prema ocjeni stručnjaka, pogrešno i rizično s obzirom na to da se u posljednje vrijeme i finansijski sistemi koriste kao geopolitičko oružje.

Trenutno, Bosna i Hercegovina, odnosno Centralna banka BiH, posjeduje oko 3,5 tona monetarnog zlata, čija vrijednost je 600 miliona KM, i ono je fizički smješteno u Centralnoj banci Engleske.

“Zlato koje se nalazi u Londonu ili drugim velikim finansijskim centrima u Evropi i svijetu je lako utrživo, odnosno veoma likvidno. Prenosom zlata u našu državu, njegova utrživost, odnosno likvidnost bi bila umanjena, te je u skladu sa ovim strateško opredjeljenje CB BiH da se zlatne rezerve nalaze u inostranstvu na trenutnoj lokaciji”, rekli su “Nezavisnim” u Centralnoj banci BiH dodajući da je zlato sastavni dio deviznih rezervi i služi kao pokriće domaćoj valuti te da se u svakom trenutku i u slučaju potrebe može iskoristiti i konvertovati u evre.

Ipak, za razliku od Bosne i Hercegovine, većina zemalja svijeta posljednjih nekoliko godina zlato povlači u svoje zemlje, a jedan dio ostavljaju u inostranstvu.

Slična situacija je i u regionu, pa tako Srbija, odnosno Narodna banka Srbije, planira da prenese sve svoje zlatne rezerve koje se nalaze izvan zemlje vrijednosti oko šest milijardi dolara, na domaće tlo.

Ovaj proces Srbija je započela još 2021. godine zbog “okruženja pojačane globalne neizvjesnosti”, a nedavno je Jorgovanka Tabaković, guverner NBS, rekla da će preostalih pet tona zlata koje se nalaze van zemlje biti vraćeno, “što je prije moguće”.

Pojedine zemlje, kao što je Rumunija, još 2019. godine u parlamentu su donijele zakon da 90 odsto od 61 tone zlata koje se drže u Londonu bude prebačene u Zemlju, a i Njemačka, kao zemlja koja poslije Amerike ima najveće zlatne rezerve u svijetu, dobar dio svog zlata vratila je u zemlju.

Trenutno, Njemačka ima oko 3.300 tona zlata, vrijednosti veće od 270 milijardi evra, a trenutno van zemlje imaju manje od 50 odsto zlata. Ranije, odnosno prije 2013. godine, najveći dio njemačkog zlata bio je van Njemačke. Do danas, od 2013. godine, Bundesbanka iz Njujorka je povukla 300 tona zlata, iz Francuske svih 374 tone, a značajne količine povučene su i iz Londona. Od 3.300 tona zlata, Njemačka u trezorima FED-a u Njujorku drži 1.200 tona, a preostalih malo više od 400 tona čuva Banka Engleske u Londonu.

Da zlato, ako nije u zemlji, i nije toliko sigurno, možda najbolje govori činjenica da je, recimo, 2019. godine Banka Engleske odbila Venecueli da vratiti 1,2 milijarde dolara vrijedno zlato.

“Povratak zlata u granice nacionalnih država nije samo tehničko pitanje upravljanja rezervama, to je politička i strateška poruka. Iskustva iz protekle decenije, uključujući blokade deviznih rezervi suverenih država i upotrebu finansijskih sistema kao geopolitičkog oružja, pokazala su koliko je važno imati neposrednu fizičku kontrolu nad ključnim oblicima imovine”, rekao je za “Nezavisne” Saša Stevanović, ekonomski analitičar.

On kaže da u tom kontekstu zlato ponovo stiče status monete suvereniteta, univerzalne, vanpolitičke i nezamjenjive rezerve vrijednosti, a njegova snaga leži upravo u tome što nije ničije “obećanje”.

“Što je dalje, što je dematerijalizovanije, to je nesigurnije. Upravo zato mnoge države, uključujući i naš region, vraćaju zlato u svoje trezore. Bosna i Hercegovina, nažalost, i dalje ima fiskalni tretman koji obeshrabruje i institucije i građane da povećaju izloženost zlatu – jedina smo zemlja u Evropi koja oporezuje investiciono zlato PDV-om. Vrijeme je da se i kod nas otvori ozbiljan dijalog o monetarnim rezervama, suverenitetu i zaštiti u vremenima globalne nestabilnosti”, zaključio je Stevanović.

Republici Srpskoj, prema procjenama, nedostaje između 7.000 i 8.000 kvalifikovanih radnika svih profila, ali mladi ne pokazuju interesovanje za ova dobro plaćena zanimanja, zbog čega se traže modeli uvoza radne snage, rekao je sekretar Udruženja građevinarstva i industrije građevinskog materijala u Privrednoj komori Srpske Mile Petrović.

Petrović je naglasio da se privredna društva u Republici Srpskoj susreću sa nedostatkom tesara, armirača, zidara, keramičara, rigipsera, rukovalaca građevinskim mašinama, ali i visokoobrazovanog kadra u ovoj oblasti.

“Konstantan je nedostatak ovih zanimanja i, nažalost, ne očekujem da ćemo ih iz domaćih resursa moći nadoknaditi. Imamo određeni broj radnika koji su na zalasku karijere, onih koji svoje poslove obavljaju adekvatno. Određen broj radnika je otišao na inostrana tržišta, ali nisu rijetki koji se u posljednje vrijeme vraćaju u Republiku Srpsku“, rekao je Petrović.

On je naveo da se u Republici Srpskoj traže određeni modeli uvoza radne snage, dodajući da je to neminovno i neophodno.

“Važno je da se u već postojeća privredna društva koja posluju na teritoriji Republike Srpske i imaju domaće zaposlene radnike, na osnovu određenih procedura, dovedu strani radnici“, rekao je Petrović.

Petrović smatra da je zbog svega što se dešava u svijetu neophodno da se bezbjednosne provjere tih radnika obavljaju mnogo ozbiljnije i da se tome posveti više pažnje, a da se procedure za dolazak pojednostave.

Prema njegovim riječima, problem je što mlade ne zanimaju ovakvi poslovi, iako su veoma dobro plaćeni.

“Preduzeća u Republici Srpskoj i te kako ulažu u radnu snagu, pa imamo slučajeve da na gradilišta dolaze ljudi koji se nikada nisu susretali sa ovim poslovima i oni bolji radnici troše svoje vrijeme kako bi osposobili stručnu i kvalitetnu radnu snagu“, rekao je Petrović i naglasio i da se zarade u sektoru građevinarstva konstantno povećavaju.

Petrović je naveo da obrazovni sistem u Republici Srpskoj u određenoj mjeri prati potrebe tržišta, međutim, nema zainteresovanog kadra da se bavi zanatima, prenosi Glas Srpske.