Zamislimo da neko, neka bitanga jer samo takvi mogu imati poriv i spremnost da to učine, pribavi sebi toliku moć da pretvori pokrajinu Vojvodinu u svoj privatni posjed, kao što je Milorad Dodik učinio sa Republikom Srpskom.

I zamislimo da taj jednog dana, zbog svojih ličnih interesa koje prikazuje kao navodne interese i odbranu pokrajine, zajedno sa likovima poput Nenada Stevandića, kojeg je upregao za svog predsjednika parlamenta Vojvodine, odluči da donese, i donese većinom ostalih za svoje interese upregnutih poslanika, zakon o zabrani djelovanja MUP-a Srbije na teritoriji Vojvodine.

Takav zakon znači da pododikovljeni policajci Vojvodine imaju obavezu da upotrijebe svu silu protiv MUP-a Srbije, ako bi taj MUP pokušao da obavlja svoje ustavne i zakonske dužnosti na teritoriji Vojvodine.

U tom slučaju bilo bi očigledno da su vojvođanski Dodik, vojvođanski Stevandić i za Dodika upregnuti vojvođanski parlament učinili krivično djelo napada na ustavno uređenje Srbije, iz člana 308. Krivičnog zakonika Srbije, i to silom i prijetnjom upotrebe sile, jer oni policajci vojvođanskog Dodika po tom za Dodika donesenom zakonu moraju da upotrijebe i silu, a ne samo da njome prijete, ako bi MUP Srbije pokušao da na teritoriji Vojvodine obavlja svoje funkcije, bez obzira što su taj isti Dodik i njegovi poslušnici nekoliko godina unazad glasali u parlamentu Srbije za zakon po kojem MUP Srbije ima pravo i dužnost da djeluje na cijeloj teritoriji Srbije, a to znači i u Dodikovoj Vojvodini.

Ubrzo poslije svega vojvođanski Dodik i Stevandić odu u inostranstvo, recimo u Mađarsku, pa tužilaštvo Srbije zatraži, a nadležni sud naredi izdavanje i međunarodne potjernice za njima dvojicom te sve to dostavi Interpolu.

Zvanični Beograd bi se s punim pravom bunio protiv svakoga ko bi ovakvo postupanje pravosuđa Srbije etiketirao kao navodni politički progon, s obzirom na to da u navedenim radnjama vojvođanskog Dodika i Stevandića nema ničega političkog, već samo i isključivo kriminalnog, zbog čega ni pravosuđe Srbije u tom slučaju ne vrši nikakav politički progon, već samo krivičnopravni progon učinilaca krivičnog djela napada na ustavno uređenje, koje krivično djelo propisuju i sve druge države članice Interpola kako bi zaštitile svoje ustavno uređenje.

Najveća tragedija i poraz prava u tom slučaju bilo bi da Interpol odbije da izda međunarodnu potjernicu, uz lakonsko “obrazloženje” da to čini zato što se navodno radi o političkom gonjenju, a da njemu član 3. Ustava Interpola zabranjuje da preduzme bilo koju intervenciju ili akciju političkog, rasnog, vojnog ili vjerskog karaktera.

Kako, pobogu, to, šta to znači, zapitala bi se u tom slučaju s punim pravom zvanična Srbija. Pa moj vojvođanski Dodik i vojvođanski Stevandić nisu preduzimali političke radnje, već krivičnopravne radnje napada na ustavno uređenje Srbije, što je, gospodo iz Interpola, krivično djelo, a ne političko djelo, i to ne samo u Srbiji, već i u vašim državama, bez obzira iz koje od njih ste došli da radite u Interpolu.

Osim toga, rekla bi dalje s pravom Srbija ovima iz Interpola, pa pogledajte i vaš Spisak krivičnih djela za koja se ne može izdati Interpolova crvena potjernica (Spisak ažuriran 28.1.2022. godine). Ni na njemu nije propisano da Interpol ne može izdati crvenu potjernicu za krivično djelo napada na ustavno uređenje države.

Dakle, zaključila bi s pravom zvanična Srbija, niti je krivično procesuiranje za napad na ustavno uređenje države politička radnja u smislu člana 3. Ustava Interpola niti se to krivično djelo nalazi na Interpolovom Spisku krivičnih djela za koja se ne može izdati Interpolova crvena potjernica.

Zato ste, gospodo iz Interpola, vi grubo zloupotrijebili svoja ovlaštenja kada ste protivpravno odbili da izdate crvenu potjernicu za vojvođanskim Dodikom i Stevandićem.

BN