Muzičar Igor Todorović – Dr Igi, obilježio je muzičku scenu devedesetih godina, a nakon duže medijske pauze pojavio se protekle subote na koncertu “Mega spektakl dance ’90”.

Igor Todorović živi sam na Banovom brdu. Da ima mogućnost, usvojio bi dijete, pa se dotakao i te teme uoči prvomajskih praznika kada su ljudi porodično na okupu i “otključao” svoje najdublje emocije.

“Pošto živim sam, pozvan sam na roštilj kod jednog drugara. Da nije tako, ostao bih kod kuće. Obično ljudi provode praznike sa porodicama, a pošto sam sam, desi se da me pozove koleginica Tanja da odem kod njene porodice na plac u Vrčinu. Naravno da mi porodica fali. Nema dana da ne pomislim na roditelje i brata koji, nažalost, nisu više živi. Šta da radim, znam da moram dalje i da život teče dalje… Moram da smognem snage i da nastavim dalje sam. Naravno, nikada nije kasno, možda jednog dana dođu neka žena i dijete, vidjećemo”, rekao je tvorac najvećeg hita devedesetih “Oči boje duge”.

Igi je istakao da nikada nije bio u braku, ali da ga to ne plaši i da ima još vremena za pravu ljubav.

“Nikada nisam bio u braku i nemam djecu, ali bilo je tu puno djevojaka i veza. Trenutno je taj “status quo”. Nije to ništa tragično, ima još vremena, izgledam kao da imam tridesetak godina i sigurno da ima još vremena za te stvari”, rekao je Dr Igi.

Priznao je da bi volio da se ostvari u ulozi roditelja i smatra da bi bio idealna očinska figura. Još uvijek nije “digao ruke”, pa se tako nada da se njegova loza neće ugasiti.

“Ja sam socijalno biće, nisam se rodio da budem sam. Kada vidim svoja iskustva u životu i šta se sve danas dešava, kažem – i bolje što sam sam, jer se ljudi prema meni ne ponašaju baš kako bi trebalo. Meni niko ne bi dao da usvojim dijete, jer sam muškarac i živim sam. Bio bih divan otac, jer sam jako odgovoran, tačan i precizan. Moje dijete bi imalo sve što treba i ne bi mu ništa falilo u životu. Dobio bih neki smisao života, jer bih posvetio život njemu. Ovako živim život bez smisla, jer su upravo djeca smisao života. Koncerti će doći i proći, biće svega, ali nas neće biti. Ako ja ne budem imao muškog nasljednika, porodica Todorović će se ugasiti”.

“Lekar je rekao da će ga opraviti”

Igora su zadesile velike porodične tragedije, kada je njegov mlađi brat preminuo od teške bolesti, a za njim je izgubio i oca i majku. Odlazak rođenog brata je za njega bio velika prekretnica nakon koje je svoj život promenio iz korena.

“To je bilo 2005. godine, i mogu da kažem da mi se život promijenio iz korijena. Od tog trenutka živim potpuno nov život. Tada sam imao 35 godina i pomogao sam koliko sam mogao, vodio ga na terapije, međutim, to nije pomoglo mnogo. Predlagao sam da se za liječenje primijeni neka alternativa, ali ljekari nisu hteli ni da čuju. Nisam htio da navaljujem, mislio sam da znaju šta rade, ali očigledno je bilo suprotno”, rekao je muzičar i otkrio kako je gubitak brata uticao na njegovu porodicu.

“Godinu i po dana nakon bratove smrti umro je i tata. On je bio profesor fizičkog, bio je legenda i svi su ga znali. Ja sam ga naslijedio, samo što sam legenda u muzičkom smislu. Mama je umrla 2013. godine, izdržala je sedam-osam godina nakon bratove smrti, ali je mnogo patila za njim. Za roditelje nema ništa gore nego kada izgube dijete. Silom prilika sam ostao sam, i nije rješenje da sada i ja odem za njima. Prvih godinu dana nisam mogao da nađem mir, ali je sada sve okej”.

Njegov brat se do posljednjeg dana borio, ali bio je negativan, a Igor nije želeo da se meša u njegovo liječenje. Smatra da su ljekari mogli više da mu pomognu, zbog čega je sada razočaran.

“On je bio na hemioterapiji, išao sam da ga obiđem. U kući je bio dva dana pred smrt i tada je bio jako loše. Morao je da ode u Urgentni centar, zato što ta terapija razvaljuje organizam, i uzrok smrti bila je trombocitopenija. Doktori su se razletjeli kako bi mu dali transfuziju, ali to nije pomoglo. On i ja nismo mnogo razgovarali i imao je izrazito negativan stav prema bolesti. Više je komunicirao sa mamom, a ja nisam želio da smetam. Nisam se miješao jer je doktor rekao kako će ga on “opraviti”. Kasnije, kada je umro, rekao sam mu: “Lijepo si ga opravio.” Danas je mnogo drugačije i sigurno ne bih dozvolio da to ode u tom smjeru. Mi smo ljekarima samo statistika i brojevi, oni nas ne gledaju kao ljude nego, nažalost, kao brojeve ” smatra denser, razačaran i poslije toliko godina.

Brak njegovih roditelja podsjeća ga na lijepe stvari. Bili su mu primjer skladnog odnosa i ne krije da priželjkuje da kraj sebe ima ženu poput njegove majke. Ipak, smatra da su se današnje žene promijenile, pa je tako teško naći “onu pravu”.

“Naravno da su mi uzor, samo što ja znam da je to sada nemoguće. Žene su se u posljednjih 20 godina mnogo promijenile, a muškarci i ne toliko. Iz veza u kojima sam bio, vidio sam šta se zapravo dešava, i to je daleko od onoga što su moji roditelji imali. Sigurno je da su se vremena promijenila, ali ja i dalje težim ka tome i vjerujem da ću naći srodnu dušu. To je malo teže, jer svaka djevojka koja dođe misli da sam multimilioner, da se ima para i da može da se živi bez rada. Samo da se provodi i da se troši ogroman novac, ali to nije smisao života. To kod mene ne može, ne živim tako i ne zarađuju se velike pare. Živim veoma skromno”, naglašava Igi, pa priznaje da su ga žene iskorišćavale dok je bio slavan i popularan.

“Svakoj je bio motiv da me iskoristi zarad novca i popularnosti. Jako je teško razdvojiti da li voli Igora ili Dr Igija, to nikada nisam uspio da saznam. Zato sam riješio da budem sam i da se ne petljam, ljudi se prevare i dobiju dijete sa ženom pa se rastave i budu u problemu. Da se to meni ne bi dešavalo, držao sam se po strani. Djevojka se ne upoznaje na splavovima i u diskotekama. Mislim da se treba upoznavati na nekom normalnom skupu, sa ljudima koji su vrijedni i rade, a ne čekaju da im sve padne sa neba. Muškarci ne mogu cijeli život da te izdržavaju, moraš i ti nekada da se potrudiš i da radiš nešto. Imao sam žene koje su bile rasipnice, u smislu da troše mnogo para. Nisam mogao da zaradim onoliko koliko im je trebalo. Nisam budala, vrlo dobro znam da raspolažem parama, a možda sam i zato sam”.

Pjesme posvećivao devojkama

Muziku danas ne može da poredi sa pjesmama koje su nastale devedesetih. Smatra da ga publika voli baš zbog emocija koje se u njegovim pjesmama osjećaju i ne krije da su njegovi hitovi autobiografski.

“Moj kompozitor je na osnovu događaja i priča iz nekih mojih veza stvarao te pjesme. Po meni su dvije autobiografske numere, a to su “Voli me” i “Kada dođe kraj”. Pjesma “Voli me” nastala je kada sam 1994. vidio jednu devojku u tramvaju, svidjela mi se i uspio sam da dobijem njen broj telefona. Vidjeli smo se, čak smo se kratko i zabavljali. Sada se više i ne sjećam kako se zvala, znam da je bila jako slatka, lijepa i zgodna i bila mi je komšinica. Sigurno da zna da je pjesma posvećena njoj, i kada je pjevam uveijk se sjetim nje. Pjesma “Kada dođe kraj” takođe je posvećena djevojci s kojom sam bio malo duže, a mislim da i ona zna da je pjesma njoj posvećena”.

Mnogima je pomagao, a sada nikog nema
Kaže da je uvijek gledao da svima pomogne, ali da su ga prijatelji na kraju iskoristili i zaboravili da postoji.

“Nikada se nisam rasipao, ali sam vodio po 10 drugara na skijanje ili more. Naravno, kako to ide – danas tih ljudi nema nigdje. Niko da okrene telefon da me pita – “Kako si Igi, je l’ ti treba neka pomoć?” Žao mi je zbog svega toga, ali, nažalost, tako je. Gledao sam svima da pomognem, masu para mi nisu ni vratili, a ja sam im sve oprostio”.