Inflacija ne popušta, a potrošačka korpa u Republici Srpskoj sve je praznija.

Navike se mijenjaju, ne iz komfora, već zbog golog preživljavanja. Čak i osnovne namirnice mnogima postaju luksuz.

Kampanja „Društveno odgovorni“ zvučala je obećavajuće. No, kao i mnogo toga do sada, ostala je prazno slovo na papiru. Proizvodi s liste popusta često nisu ono što građanima zaista treba.

A Vlada RS još ništa konkretno nije uradila da olakša svakodnevni život, kaže Snežana Šešlija iz dobojskog udruženja potrošača.

Lično mislim da se sama politika cijena u RS, pa i u cijeloj BiH uopšte ne vodi da bi građani, tj potrošači imali korist od toga.

Jer kako smo donjeli politiku cijena i kako smo donjeli odluke o tome da trgovci određuju marže, tako isto možemo donjeti podzakonska akta ili pravilnike da se te marže ograniče, kaže Snežana Šešlija,predsjednica Udruženja potrošača “ToPeer” iz Doboja.

Takvi pravilnici bi mogli biti prva konkretna mjera, ali njih još nema.

Ako nemate maržu, dva posto, na proizvode te, te i te, bićete kažnjeni. Mislim da je krajnje vrijeme da Vlada krene sa kreiranjem novih politika.

Građani ovdje nisu stavljeni u prioritet. Mi smo u debeloj ekonomskoj krizi. Da državne institucije nisu u mogućnosti da određenim preventivnim mjerama zaštite standard potrošača, u smislu, ili poboljšanja naših primanja. Jer i ova mjera Vlade o najnižoj plati nije doprinijela ničemu već da se ljudi otpuštaju, kaže Šešlija.

Vladajući se godinama prave da ne vide tešku svakodnevnicu. Glasovi onih koji bi trebalo da štite građane, bivaju ignorisani. Kao rješenje godinama se spominje i socijalna karta. No, ona i dalje postoji samo u teoriji.

Jer onda vi znate da imate kategorije stanovnika kojima je potrebna zaštita. Mi sad ovako trošimo tu zaštitu, pomoć, svi podjednako jer ako smanjite proizvod, koji je dvije marke, meni, vi ste ga smanjili i onome ko nije u socijalnoj potrebi, objašnjava Šešlija.

U državi bez zaštite potrošača, kredit postaje sredstvo preživljavanja. Građani se sve više zadužuju iz čiste muke.

Po pet kredita se diže. Prvi se podigne da bismo kupili zimnicu. To je bilo u decembru. Danas se dižu krediti gdje se otplaćuje onaj prvi, jer su očekivanja bila da će penzije ili plate bar nešto porasti pa ću moći da iznosem taj kredit. Međutim ne, kaže Šešlija.

Inflacija jede i plate i strpljenje. Političke mjere i kad ih ima, stižu kasno i često više odmognu nego što pomognu.

Građani prinuđeni da prave izbore između hrane i lijekova, kredita i grijanja- pitaju, ako se prioriteti institucija ne promjene – koliko će običan čovjek još moći izdržati?