U Derventi je održan radni sastanak PDP-a Izborne jedinice 4, uz prisustvo predstavnika iz Broda, Modriče i Vukosavlja. Tema razgovora bile su aktuelne infrastrukturne poteškoće, potreba za jačim angažovanjem na lokalnom nivou, kao i sve veće interesovanje građana za politike koje ova stranka zastupa.

Prema riječima Nebojše Drinića, generalnog sekretara PDP-a, sastanak je bio produktivan i ohrabrujući, uz jasne poruke sa terena.

– Okupili smo se da otvoreno razgovaramo o realnim problemima sa kojima se naše lokalne zajednice suočavaju. Od zapostavljene infrastrukture do potrebe za većom podrškom institucija na terenu, osjetili smo snažnu volju ljudi da se stvari mijenjaju – poručio je Drinić.

On je istakao da PDP bilježi stalan priliv novih članova, što, kako je naveo, najbolje svjedoči o tome da pristup stranke uživa široku podršku među građanima.

– Svaki dio Republike Srpske nam je podjednako važan. Ne pristajemo na politiku u kojoj postoje zanemarene opštine i zaboravljeni ljudi. Želimo Republiku u kojoj se glas naroda čuje i poštuje, gdje institucije služe građanima – istakao je on.

Drinić je naglasio da snaga PDP-a leži u terenskom radu, iskrenom dijalogu sa građanima i spremnosti da se ponude konkretna rješenja.

– Samo zajedno, sa jasnom vizijom i iskrenom namjerom, možemo graditi jaču i razvijeniju Republiku Srpsku – zaključio je Drinić.

Zamjenik američkog državnog sekretara SAD Kristofer Landau na zasjedanju NATO-a u Dejtonu govorio je o BiH i dao jasnu poruku – voljni smo da slušamo, dogovori moraju da se poštuju, ali se morate prilagoditi novim vremenima.

Njegov govor prenosimo u cijelosti:

Zaista mi je velika čast i zadovoljstvo što sam danas ovdje i što mogu da vam se obratim. U ime predsjednika Trampa i državnog sekretara Rubija, želio bih da se zahvalim guverneru DeVajnu i kongresmenu Terneru na gostoprimstvu. Takođe, zahvaljujem svim uvaženim zvanicama koje su doputovale iz svih krajeva svijeta, a posebno iz Evrope i sa Balkana. Radujem se što sam u prilici da vas pozdravim u našoj zemlji, čast mi je da ste nam ovdje gost.
Okupljeni smo na jednom zaista posebnom mjestu, u zaista posebnom trenutku. Dejton, Ohajo je rodni grad braće Rajt – Vilbura i Orvila – koji su sanjali o avionima na motorni pogon i taj san pretvorili u stvarnost jednog decembarskog dana 1903. godine u Kiti Hoku, u Sjevernoj Karolini. Nevjerovatno mi je da se prvi let motornog aviona dogodio svega 60 godina prije mog rođenja – a moj djed je tada već imao 20 godina.

Čovječanstvo je prešlo dug put u vremenu koje je za istoriju kao treptaj oka – i u dobru i u zlu.

Ovdje smo i u posebno značajnom trenutku – 30 godina nakon što su završeni pregovori o mirovnom sporazumu za BiH, upravo u ovom gradu. Bilo da se radi o pojedincima ili narodima, malo je plemenitijih poduhvata od traganja za mirom – za sebe ili za druge. A, naravno, potraga za mirom i njegovo promovisanje upravo je suština diplomatije, kojom se danas bavim.

Stoga, danas odajemo počast onima koji su se prije tri decenije okupili ovdje da zaključe mirovni sporazum.

Da li to znači da je taj sporazum savršen? Naravno da ne. Većina mirovnih sporazuma predstavlja pokušaj kompromisa. A kompromis često nije lijep. Niko ne dobije 100 odsto onoga što hoće – ali je to ipak bolje nego da se ne postigne ništa.

Dejtonski sporazum, zaključen prije 30 godina, proglašen je herojskim i istorijskim – i zaista je zaustavio građansko krvoproliće. Ali, na samom početku, Sjedinjene Države su ukratko izložile svoj cilj, da se postigne sporazum koji je – citiram – “jasan, ograničen i ostvariv”.

Ova skromnost u sredstvima i ciljevima djeluje privlačno. Danas nisam ovdje da držim predavanja, već da slušam vas koji dolazite iz BiH i regiona. Mi u Trampovoj administraciji spremni smo da stavimo na raspolaganje svoju pomoć i doprinesemo unapređenju uslova – ali samo ako je naše uključivanje i željeno i opravdano. Znam da to nije uvijek bio duh u kom su američki zvaničnici pristupali spoljnoj politici, ali u ovom pogledu, kao i u mnogim drugim, Trampova administracija spremna je da isproba drugačiji pristup – i ponosan sam što predstavljam taj novi način razmišljanja.

Zapravo, moje porijeklo me je savršeno pripremilo za to. Moj otac je bio karijerni američki diplomata. Rođen sam u Madridu, u Španiji, dok je služio u tamošnjoj američkoj ambasadi. Odrastao sam ne ovdje, u Sjedinjenim Državama, već u nekoliko zemalja Јužne Amerike, gdje je bio ambasador SAD-a. Dakle, iako sam Amerikanac od trenutka svog rođenja, navikao sam da Sjedinjene Države- i svijet – posmatram i očima drugih. Očekujem i poštujem različita gledišta, i razumijem da nisu svi – niti žele da budu – isti kao ja ili moji sunarodnici Amerikanci.

Možemo voljeti svoju zemlju i biti ponosni na nju, a da istovremeno uvažavamo ogromnu raznolikost naroda i kultura širom planete. Predsjednik Tramp je upravo ovu temu istakao prošle nedjelje, u svom važnom govoru o spoljnoj politici u Rijadu, u Saudijskoj Arabiji. Priznao katastrofalne rezultate američkih pokušaja “izgradnje država” širom svijeta tokom posljednjih decenija i osudio aroganciju onih koji slete u stranu zemlju i misle da imaju sve odgovore.

Šta to znači za Bosnu i Hercegovinu? To znači da smo spremni da slušamo i sarađujemo sa svim uključenim stranama. Sporazumi moraju biti čvrsti da bi opstali, ali istovremeno morate biti fleksibilni da biste se prilagodili novom vremenu.

Da budem jasan: Sjedinjene Američke Države ne nude neograničena sredstva za nedefinisane, neizvjesne ili nerealne ciljeve. Ova osnovna poenta prečesto se gubi kod onih koji zagovaraju preoblikovanje stranih društava prema utopijskim vizijama.

Nismo zainteresovani da namećemo viziju društva koja odražava želje udaljenih birokrata i uskih aktivističkih krugova. Sjedinjene Američke Države mogu biti voljan partner sa značajnim političkim kapitalom. Možemo raditi vrijedno, ali sarađivaćemo samo sa onima koji su posvećeni pragmatičnom realizmu za svoju zemlju.

Odbacujemo dva neodrživa ekstrema – s jedne strane težnju za transcendentnom transformacijom, a s druge strane ponovno otvaranje starih rana. Beskrajno ekspanzivna politika bez uzdržanosti i istorijske skromnosti postaje neprijatelj strategije i ustavnog državnog uređenja. To nije naša svrha, naša funkcija, niti naša misija.

Narodi i društva posjeduju otpornost – ali moraju da odluče da budu otporni. I ovdje ne govorim samo o liderima, već o narodu.

Postići ravnotežu između trajnosti i fleksibilnosti nije lako. Sporazumi koji su i čvrsti i prilagodljivi zahtijevaju saglasnost i konsenzus svih strana na terenu. Oni moraju odražavati regionalne uslove i stvarnost, a ne idealizovane i apstraktne obrasce nametnute odozgo ili izdaleka. Kada različite nacije i vrednosni sistemi postoje jedni pored drugih, mir ne zavisi od vojne pobjede – koja samo postavlja teren za sljedeći sukob – nego od kompromisa koji omogućava svima da žive zajedno. Mir i razvoj definišu ljudi koji moraju da žive sa posljedicama – ne pravnici (a i sam sam pravnik), ne akademici, niti istraživački instituti.

Zato mislim da s pravom možemo reći da je Dejtonski sporazum uspjeh – iako nije savršen ni u teoriji ni u praksi. Ovdje sam da izrazim spremnost Trampove administracije da sluša i da igra konstruktivnu ulogu za sve strane.

Na kraju, narodima Bosne i Hercegovine i njenim susjedima pružamo ruku prijateljstva i izražavamo spremnost da pomognemo. A vama svima zahvaljujem na vašem vremenu i pažnji. Hvala vam, piše RTRS.

Naš vjerni narod je odlučio da na svojoj zemlji, u svom selu, sagradi hram, svjesni da ćemo se tamo gdje nas crkvena zvona okupljaju, uvijek vraćati i sabirati, napisao je Branislav Borenović.

– Danas mi je bila čast da prisustvujem svečanom činu osvećenja hrama Sv. ravnoapostolnih Kirila i Metodija u Donjoj Tramošnji, Sanski Most, parohija tominska, mjestu gdje se i danas, iako rasuti po svijetu, okupljaju i moji Borenovići, zajedno sa našim komšijama i prijateljima, piše na svom X nalogu Branislav Borenović poslanik PDP-a u Predstavničkom domu PS BiH.

Svetu liturgiju povodom osvećenja hrama služio je Njegovo preosveštenstvo episkop bihaćko-petrovački Sergije.

-Ponosan sam na naš narod ovdje, koji je vlastitim sredstvima, iako većinski žive širom Republike Srpske, Srbije, Evrope i svijeta, odlučio da u svom selu sagradi crkvu.

U Donjoj Tramošnji je nekada bilo mnogo domaćinstava, dok je danas ovdje tek tridesetak srpskih povratnika.

-I pored svega, svoj kraj se ne zaboravlja, te se i dalje u velikom broju okupljamo ovdje, oko svojih ognjišta, tradicije, vjere i Crkve.

Tramošnjani su simbol zajedništva, upornosti u dobru i ljubavi prema rodnoj grudi. Kako sami kažu, izgradnjom i današnjim osvećenjem hrama pišu novu i ljepšu istoriju zavičaja, napisao je Borenović.

(BN) Foto: BN