Govoreći o slučaju zemljišta Poljoprivredne škole, šef Odsjeka za pravna pitanja i propise Goran Bundalo kazao je da je Viši privredni sud u Banjoj Luci pogrešno tumačio i primjenio odredbe člana 45. Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske, prema kojem Poljoprivredna škola, po našem mišljenju, nije mogla steći pravo svojine na spornom zemljištu na temelju prethodnog upisa prava raspolaganja koje je izvršeno na osnovu odredbe člana 45. Zakon o građevinskom zemljištu, jer je riječ o gradskom građevinskom zemljištu u državnoj svojini sa kojim je samo opština odnosno grad (jedinica lokalne samouprave) imala pravo da upravlja i raspolaže.

Takvo zakonsko rješenje, kojim je predviđeno da jedino opština može da upravlja i raspolaže građevinskom zemljištem u državnoj svojini, kako ističe – preuzeto je u pravni sistem Republike Srpske iz zakonodavstva bivše SR BiH.

-Ni Zakon o stvarnim pravima, nije dao pravo tuženoj da stekne pravo svojine na spornom zemljištu, već u svom izvornom tekstu koji je stupio na snagu 09. jula 2009. godine ( Odluka Ustavnog suda Republike Srpske broj: U-105/20 od 22. decembra 2021. godine objavljena u „Sl. gl. Republike Srpske „, br. 119/2021 od 29. decembra 2021. godine), u prelaznim odredbama, propisuje da je tužitelj kao jedinica lokalne samouprave stupanjem na snagu tog zakona stekao pravo svojine na spornom zemljištu po sili zakona – navodi Bundalo.

Tek 2019. godine, kako je kazao – stupanjem na snagu Zakona o izmenama i dopunama Zakona o o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske broj 107/19) izmijenjen je član 324. na način da je poslije stava (2). koji se briše, dodat novi stav (3) kojim je propisano da “Nosilac prava upravljanja, korišćenja ili raspolaganja na nepokretnostima u društvenoj, odnosno državnoj svojini iz stava 1. ovog člana su Republika, jedinica lokalne samouprave, javna preduzeća, te javne ustanove i druge javne službe koje su formirale Republika ili jedinica lokalne samouprave, kao nosioci prava svojine javnog prava.

-Dakle, prvi put se u zakonu propisuje mogućnost da i javne službe, u postupku pretvaranja bivših prava (ovlašćenja) društvene svojine, mogu postati nosioci prava svojine na nepokretnostima u državnoj svojini a kojim u skladu sa odredbom člana 22. stav (2). Zakona o o stvarnim pravima raspolaže, upravlja i koristi organ nadležan na osnovu zakona. Međutim, kako je tužitelju (Gradu Banja Luka) pravo svojine na spornom zemljištu već priznato stupanjem na snagu Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske broj:124/08…), presuda drugostepenog suda je u suprotnosti sa ustavnim načelom vladavine prava iz člana 5. stav 1. alineja 4. Ustava Republike Srpske jer se takvim arbitrarnim odlučivanjem zanemaruju već stečena svojinska prava tužitelja kao jedinice lokalne samouprave na spornom zemljištu – pojasnio je Bundalo na današnjoj konferenciji za novinare.

Navodi da se Sud pozvao i na Autentično tumačenje Zakona o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu („Službeni glasnik Republike Srpske broj:4/93) Narodne skupštine Republike Srpske 2007. godine a kojim je propisano da se svojina koja je postala državna na osnovu navedenog zakona, po službenoj dužnosti knjiži kao svojina Republike Srpske u zemljišnoknjižnim kancelarijama pri osnovnim sudovima u Republici Srpskoj – ali da Sud ne pominje da je Miroslav Lajčak kao tadašnji visoki predstavnik 14. septmbra 2007. godine donio Odluku o povlačenju autentičnog tumačenje člana 3. Zakona o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu, koja je stupila na snagu istog dana.

Na kraju, Bundalo je dodao da se nada da će Vrhovni sud brižljivo pristupiti ovom predmetu, te da će shodno Zakonu o Vrhovnom sudu Republike Srpske i svim načelima na kojima počiva, brižljivom ocjenom svih dokaza, donijeti pravilnu i pravednu odluku.

-Nadamo se pozitivnu odluku po Grad Banju Luku i time obezbjediti ustavnost i zakonitost budući da mislimo da je kroz sve ove procese i posljednju odluku Višeg privrednog suda povrijeđen i sam Ustav Republike Srpske – zaključio je Bundalo.