Republički hidrometeorološki zavod upozorio je da se danas očekuje vrhunac toplotnog talasa i temperatura vazduha do 41 stepen Celzijusov.

Prognozirana temperatura vazduha za danas je od 35 do 41, u višim predjelima od 31 stepen Celzijusov.

Od sutra, pa do petka, 25. jula, temperatura vazduha će biti nešto niža i kretaće se od 32 do 38, u višim predjelima od 25 stepeni Celzijusovih, prenosi Srna.

Prema prognozi meteorologa, osvježenje sa kišom i pljuskovima sa grmljavinom očekuje se tek u petak i subotu, 25. i 26. jula.

Saobraćaj se na većini puteva odvija bez zastoja i posebnih ograničenja, a vozačima se savjetuje da zbog visoke dnevne temperature vazduha duža putovanja planiraju u ranim jutarnjim časovima ili kasno poslije podne, saopšteno je iz Auto-moto saveza Republike Srpske.

Teška nesreća potresla je Metković, dvije muške osobe nestale su u rijeci Neretvi nakon što je došlo do havarije glisera nedaleko od naselja Kula Norinska.

Nezvanično se saznaje da je jedan muškarac pronađen mrtav, dok se za drugim i dalje intenzivno traga, piše Slobodna Dalmacija.

Prolaznici uočili kako gliser viri iz vode, jednog muškarca iz Metkovića pronašli mrtvog, za drugim pokrenuta velika potraga

Na terenu su angažovane sve službe – policija, ronioci, Lučka kapetanija i HGSS, vatrogasci, koji pretražuju rijeku u nadi da će pronaći nestalog.

Okolnosti koje su dovele do ove tragedije, koja je zavila dvije porodice u crno, još uvijek nisu poznate. Policijski uviđaj je u toku i trebao bi rasvijetliti što je tačno prethodilo ovoj kobnoj nesreći.

Što je tačno uzrokovalo nesreću, zasad se ne zna. Je li gliser udario u obalu, plutajuće deblo ili granje, što na Neretvi nije rijetkost, niko sa sigurnošću ne može reći.

Jedino što je zasad utvrđeno u kriminalističkoj obradi jest da je pramac plovila, koji izviruje iz vode, vidno oštećen. Upravo to upućuje na mogući silovit udarac koji je prethodio tragediji, piše Slobodna Dalmacija.

PU dubrovačko-neretvanska je izvijestila da je oko 12 sati PP Metković zaprimila dojavu o nestanku dviju muških osoba, hrvatskih državljana u dobi od 35 i 48 godina.

Na teren su odmah upućene sve službe, odnosno osnovna i pomorska policija s plovilima te ronioci Interventne jedinice policije PU dubrovačko-neretvanske, vatrogasci, djelatnici Ronilačkog kluba ŠREK “Delta 5” Metković, Lučke kapetanije i HGSS-a.

Prijavi nestanka je prethodio pronalazak gotovo u cijelosti potonulog broda u ušću rijeke Norin, vlasništvo jedne od osoba čiji je nestanak prijavljen policiji.

Pretragom rijeke pronađena je jedna preminula muška osoba, dok se za drugom i dalje intenzivno traga.

Prema nezvanićnim informacijama, nesreći je prethodio noćni izlazak. Dvojica muškaraca navodno su se u subotu kasno naveče zabavljala u nekoliko kafića u Metkoviću, gdje su povodom blagdana svetog Ilije i Dana Grada organizovane veselice. Oko četiri sata ujutro napustili su jedan od lokala i odlučili zaploviti prema ušću Neretve – što se pokazalo kobnim, piše Slobodna Dalmacija.

Nezvanično se sazanaje da je s njima krenuo i treći prijatelj, koji se u zadnji čas predomislio, što mu je spasilo život.

Istraga i očevid su u toku, a lokalna zajednica u šoku je zbog tragedije koja je zavila dvije porodice u crno.

U boji razvučenoj na platnu, u potezima kista i olovke Ognjena Tepavčevića, profesora i slikara iz Gradiške, zapretene su slike rata i traume koju nosi iz djetinjstva, kada je u sarajevskom naselju Briješće, 1992. godine, poginuo njegov otac Milorad (porijeklom iz Foče), a on, tada desetogodišnjak, sa majkom Ljiljanom i jednogodišnjom sestrom Andreom stigao u Gradišku, kod bake.

Tri godine živio je u gradu na Savi, gdje je pohađao osnovnu školu. A onda su, u maju 1995. godine, ponovo počele odjekivati granate, rat se sručio i na ovaj grad, a kolone izbjeglica iz Zapadne Slavonije, masovno pristizale noseći svoju nesreću. Ognjenova majka, rođena u Gradišci, odlučila je da sa sinom i kćerkom potraži drugu, bezbjedniju sredinu, podalje od Gradiške.

“Nosili smo i traumu iz Sarajeva. Plašili smo se i grmljavine.

Rat nas je duboko unesrećio, a mi smo htjeli da od svega odemo što dalje”, ispričao nam je Ognjen, profesor u gradiškoj Gimnaziji i Srednjoj stručnoj i tehničkoj školi, slikar posebnog senzibiliteta.

Nova adresa, te 1995. godine, bila je Niška Banja, a godinu kasnije Niš. U tom gradu Ognjen je tražio svoj svijet i životne puteve. Vjerovao je da je bogoslovija njegova sudbina, čak je od patrijarha Pavla dobio blagoslov. Taj susret sa velikim pravoslavnim svetiteljem na Ognjena je ostavio snažan utisak. Ipak, slikarski zov bio je jači. Talenat je, kaže, naslijedio od oca Milorada, a slikarstvo ga je sve snažnije obuzimalo.

U Nišu je upisao Umetničku školu, a potom i Akademiju slikarstva. Za njega je to bilo ostvarenje davnašnje želje. Zato je, nakon sticanja diplome akademskog slikara, otišao u Beograd, da u najvećem gradu Srbije iskaže talenat i ostvari slikarske snove. Tri godine je bio u Beogradu, tražio svoju srećnu zvijezdu, ali je nije našao.

“Radio sam različite poslove da bih obezbijedio novac za život. Za slikarstvo nisam imao dovoljno vremena ni mogućnosti”, priča Ognjen o svojim umjetničkim izazovima koji su ga vodili kroz život. Poslije Beograda vratio se u Niš, sa svega pet slika. Ispostaviće se da je upravo ovih pet slika, potrebnih za prijemni ispit, otvorilo put magistarskom studiju u gradu na Nišavi.

“Tek poslije završetka magistarskog studija dobio sam novu energiju i počeo da stvaram, da slikam. Činilo mi se da je reljefno slikarstvo moj realan izbor. Tome sam se posvetio. Osjećao sam i vajara u sebi. Volio sam, osim slikanja, da oblikujem figure”, priča Tepavčević o životnoj epohi koja je obilježila njegove umjetničke početke.

Nakon magistarskog studija zaposlio se u Galeriji savremene likovne umjetnosti u Nišu. Radio je i slikao.

Činilo mu se da je, napokon, svim svojim bićem zakoračio u umjetnost koja ga duhovno ispunjava.

“Moja tematika bilo je stradanje, kao neodvojiv lični doživljaj koji nosim u sebi kao traumu iz djetinjstva. Teret rata, tog najvećeg ljudskog zla, stalno me pratio. Nisam mogao slikati cvijeće kada ne osjećam njegov miris. Moj osjećaj su barut, granate, razrušene kuće, obogaljene ličnosti.”

U stalnom traganju za slikarskom formom, za ambijentom slikarske inspiracije, Ognjen Tepavčević, kojeg je rat, koju godinu kasnije od dolaska u Niš, ponovo zadesio, odlučio je da se vrati u Gradišku.

Ovdje je nastavio da slika i izlaže. Zapažene su njegove izložbe u Kulturnom centru, Zavičajnom muzeju, Banskom dvoru u Banjaluci…

Otvorio je atelje, malu školu slikanja koja je okupljala veliki broj talentovanih mališana. Mašta i kreativnost predstavljali su jedinstven pravac i smisao. To ga je ohrabrilo, dalo mu novu snagu da se intenzivnije posveti slikarstvu, da istražuje i usvaja nove pravce.

“I današnje teme mojih slika su stradanje, ali ne fizičko, nego je to duhovno stradanje svih nas na ovim prostorima. Moja umjetnost, moje slike, nisu moja inspiracija nego moj teg teškog vremena.”

Likovi u Ognjenovim djelima često su i komične osobe, ljudi sa margine, ali i oni koji zauzimaju medijsku pažnju savremenog doba. To je, takozvano, žutilo koje nas je obuzelo, smatra Tepavčević. On je svoj svijet, prije sedam godina, pronašao u selu Donja Jurkovica u Potkozarju, dvadesetak kilometara od Gradiške, gdje živi sa suprugom i kćerkom. To je njegov bijeg od sumorne stvarnosti, kaže ovaj svestrani umjetnik i pedagog.

“To nije moja inspiracija, nego mir, bijeg od sveopšteg nemira. Ljubav prema prirodi”, objašnjava slikar Tepavčević privrženost prirodi i selu koje je odabrao za život.

“Nakon radnog dana u Gradišci, putujem kući. U Jurkovicu. Tamo je moja kuća, moja oaza mira i spokoja. Tu je moje porodično gnijezdo, koje sam sagradio zajedno sa suprugom. U potkozarskom selu, u prirodi, na zdravom vazduhu, među stablima, mirisnom travom i cvijećem, okružen pticama i drugim životinjama, naše dijete zdravo odrasta”, zaključuje Ognjen.

“Ovdje je umjetnost živjeti i biti normalan”
Mnogi pitaju, priča nam Ognjen Tepavčević, učesnik nedavne kolonije “Dr Borislav Šokčević”, da li se može živjeti od umjetnosti, od slikarstva.

“Ovdje je umjetnost živjeti i biti normalan. Ipak, svi mi, nekako, živimo. Umjetnik ne bi mogao stvarati u idealnim uslovima. Iz iskustva znam, kada umjetniku, u materijalnom ili duhovnom smislu, ništa ne fali, kada mu je sve po mjeri, on ništa ozbiljno, dostojno poštovanja, i ne radi. Mi smo idealan prostor za stvaranje, slikanje, za muzičku, vizuelnu umjetnost, za pisanje…”

Umjetnici često žrtva sredine
Ognjen Tepavčević smatra da u BiH postoji veliki broj mladih slikarskih talenata.

“U svakom većem gradu imamo fakultet umjetnosti i veliki broj talenata koji se školuju. To je dobro. Problem je u odustajanju, nakon završenih škola i akademija. Umjetnici su često žrtva sredine u kojoj žive, u pokušajima da se dokažu, kao ja, nekada, u Beogradu.”