Smajo Sulejmani, koji je kao dječak boravio u domu u Sarajevu, podijelio je sjećanje na susret sa suprugom Halida Bešlića – Sejdom, koji se dogodio 1986. godine i zauvijek mu promijenio život.

Dok se legendarni pjevač Halid Bešlić oporavlja u bolnici nakon hospitalizacije zbog lošeg zdravstvenog stanja, poruke podrške stižu sa svih strana.

Na društvenim mrežama pojavila se dirljiva priča iz prošlosti, posvećena Halidovoj supruzi Sejdi Bešlić, kojoj je Bešlić posvetio svoju najnoviju pjesmu ”Sejda”. Naime, Smajo Sulejmani, koji je kao dječak boravio u domu u Sarajevu, podijelio je sjećanje na susret koji se dogodio 1986. godine i zauvijek mu promijenio život, prenosi Večernji.hr.

Objavu Smaje Sulejmanija prenosimo u cijelosti:

“Ovo na slici je supruga Halida Bešlića, upoznao sam je lično kao i našeg dobrog Halida Bešlića!…

Bio sam kao dječak u Domu 1986. na Humskoj 57 Pofalići, Sarajevo!

Subota je bila i mi smo kao domci dobili dozvolu za izlazak u grad (dozvola za grad se zaslužuje samo ako si dobar i poslušan), otišli smo ja i moj prijatelj iz doma (takođe domac) Zdjelar Dejan u grad i lutali najčešće oko željezničke stanice gdje se nalazile Video Igre u unutrašnjosti želježnicke stanice (kod Safeta), a lutali bi tako pa sve do Ciglane (naselje).

Lutali bi po svakom sokaku, ulici ili mahali, istraživajuči grad kroz naša lutanja, sve nam je bilo zanimljivo i u svemu smo vidjeli kao djeca ljepotu….

Bili smo več i žedni i gladni, pa smo u neku omanju i lijepu zgradu (gdje su ulazna vrata zgrade bila malo otvorena/oškrinuta) unišli u zgradu i pokucali na druga ili treća (ne sjećam se baš) vrata na kojima je pisalo prezime Bešlić.

Nedugo zatim smo čuli korake i otključavanja vrata.

Jedna teta nam je otvorila vrata, a kraj nje je bio neki mali lijepi dječak, i čim je otvorila vrata, gledajući onako poluzbunjeno u nas i prije nego li je išta i rekla, mi smo ko iz topa rekli:

“Teto možete li nam dati po čašu vode, žedni smo”

Ona nam je rekla naravno da mogu, a usput je pitala, a odakle ste draga djeco?

A mi smo rekli da smo iz Doma sa Pofalica Humska 57.

Njen se zbunjeni pogled nekako odmah promijenio i raznježio i pretvorio u majčinski pogled. (jer svi su znali za dom za djecu na Humskoj 57 u Pofalićima)

Pitala je isto a jesmo li i gladni, a mi smo u glas rekli DA, jesmo teto!

Rekla je pričekajte, sad ću ja, i otišla je zajedno sa sinom, a nedugo zatim se vratila, držeći u rukama novaca koji nam dala i rekla da si za novac kupimo hranu, a njen mali sinčić je držao dvije Coca Cole koje nam je dao…

I rekla je dodjite vi opet kada ste gladni!

Ta lijepa, tiha i kulturna žena prema nama se ponašala kao da nam je majka, tiho, razumljivo, dobročudnog pogleda, a njen sinčić koji nam dao coca cole je u nas gledao ne kao u domce, već kao u svoju braću

Zahvalili smo joj i otišli smo, a našoj sreći nije bilo kraja, imalo smo novaca i za hrane i za igrica na želježničkoj stanici, a Coca Cola nam je bila nešto kao luksuz i što se ne pije baš svaki dan!

To, njeno ponašanje, njen nježni pogled, njena tiha riječ kao i ponašanje njenog sina su u meni i Dejanu stvorile osjećaj kao da nam je majka dala novaca i Coca Cole a ne neka nepoznata osoba/teta!

I tako pa sve do danas čitavih 39 godina kada sam već odrastao i sada več čovjek/roditelj postao, ja nisam zaboravio taj njen majčinski pogled, njeno lice kao i pogled njenoga sina.

(kao da je to sve juče bilo, valjda se urezalo se u meni)!

Ova žena i majka sa slike je sa svojim gestom i dobrotom mi postala tada i majka i primjer moje budućnosti i kako treba biti u životu čovjek.

I zato hvala ti teta Sejdo od srca i zauvijek, nikada nisam zaboravio tebe, tvoju dobrotu i tvoj topli majčinski pogled, hvala ti za sve!

I, ako bog da, jednog dana možda te i sretnem i zagrlim i zahvalim za svu tvoju dobrotu i taj tvoj lijepi majčinski pogled!

Jer, to mi je želja još od 1986′ godine!

Hvala ti od srca i volim te beskrajno!”