U BiH lani je usvojeno 25 djece, i to najviše njih do dvije godine.

Prema podacima Agencije za statistiku BiH, u Republici Srpskoj i FBiH je usvojeno 17 djece, i to osmoro njih do dvije godine. Sa druge strane, Brčko distrikt nema podatke o usvojenoj djeci prema kategorijama, polu i starosti.

Od 17 pomenute djece, njih desetoro su napustili roditelji.

“U 2024. godini je u RS i FBiH usvojeno četvoro djece uzrasta od tri do pet godina, te petoro djece od šest do 10 godina”, navode iz Agencije.

A kada je u pitanju starateljstvo, prošle godine je ukupno 2.255 djece bilo u starateljskim porodicama u BiH.

Inače, u Republici Srpskoj je prošle godine usvojen samo jedan dječak, uzrasta do dvije godine, a stručnjaci su pojasnili da je uzrok tako malog broja usvojeno djece to što biološki roditelji ne žele da potpišu saglasnost za usvojenje.

Postoje dvije opcije usvajanja, i to potpuno i nepotpuno, a ranije je Irena Joldžić, direktorica Centra za socijalni rad Banjaluka, pojasnila da je razlika između potpunog i nepotpunog usvojenja ta što je dijete koje se potpuno usvaja uzrasta do deset godina.

“Kada se desi potpuno usvojenje djeteta, biološki roditelj nema informaciju ko je usvojio dijete i gdje je usvojeno”, kazala je ranije Joldžićeva.

Maja Savanović Zorić, psiholog i sistemski porodični psihoterapeut, za “Nezavisne” ističe da je proces usvajanja djece u BiH, nažalost, i dalje dug, komplikovan i emocionalno vrlo zahtjevan, kako za djecu, tako i za potencijalne usvojitelje.

“Osim što uključuje brojne administrativne i pravne korake, sam proces je ispunjen periodima neizvjesnosti, čekanja i velikog emotivnog opterećenja. Za djecu koja čekaju usvajanje, posebno je težak osjećaj odbačenosti i nesigurnosti”, istakla je Savanović Zorićeva.

Kako kaže, bez obzira na godine, svako dijete osjeća – i ono najmlađe i ono već odraslo u sistemu.

“Međutim, usvajanje u ranijoj dobi je lakše u smislu bržeg emocionalnog i porodičnog povezivanja, jer se dijete nalazi u fazi intenzivnog razvoja privrženosti. Starija djeca, naročito ona koja su prošla kroz višestruke smještaje ili traumatična iskustva, često nose dublje emocionalne ožiljke i zahtijevaju više vremena, razumijevanja i psihološke podrške da bi razvila povjerenje i stabilne odnose”, pojasnila je ona.

Ističe da usvojitelji, sa druge strane, prolaze kroz niz očekivanja, provjera i sumnji – kako društva, tako i vlastitih unutrašnjih dilema.

“Oni se susreću sa strahom da ‘neće biti dovoljno dobri’, brigom zbog potencijalnih trauma djeteta, ali i često idealizovanim slikama o roditeljstvu koje proces usvajanja razbija. Zato je veoma važno da se sve strane u procesu pripremaju uz stručnu podršku – i prije usvajanja, i dugo nakon njega”, navela je Savanović Zorićeva.

Navodi da u konačnici, usvajanje nije samo pravni, nego duboko emotivan čin.

“Ono donosi ljubav, ali i odgovornost za iscjeljenje i izgradnju povjerenja. Kada je urađeno s punom posvećenošću, ono pokazuje da porodica nije uvijek mjesto gdje smo rođeni, nego i ono što svjesno stvaramo, kroz ljubav, razumijevanje i strpljivost”, zaključuje ona, pišu Nezavisne novine.