Kada su pojedinci na vlasti i oni bliski njima, zatvorili sva preduzeća i izvukli sav javni novac koji se mogao izvući, sjetili su se da imamo i ogromna prirodna bogatsva koja mogu iskoristiti. Privatizovali su i kriminalizovali zvoz drvnih sortimenata, izgradnju vjetro i hidroelektrana, solarnih panela, kamenolome, i drugo, te sve to kroz ulaganje u građevinu i nekretnine „oprali“. Za to postoji i naziv, ekološki kriminal, ali za taj kriminal niko ne odgovara.

Ekološki kriminal u BiH je u ekspanziji. Kroz izgradnju solarnih elektrana, mini hidrocentrala, sječu šume, prirodni resursi se nemilice koriste i uništavaju, a novac od tog kriminala pere se većinom u građevinskom sektoru.

“To je jedna mafijaška organizacija koja nas „uzima lopatom“ da se izrazim kolokvijalno, i to je sve uvezano i funkcioniše. Sve je to uzurpacija, jer mi kao društvo plaćamo uništavanje prirodnog dobra, da bi jedan privatnik tamo stavio betona i uzimao sebi pare, ne nama. Već koliko mjeseci ne radi put prema Foči i zašto? Pravila se hidrocentrala i urušio se most“ ističe  profesor Ekonomskog fakulteta u Sarajevu Prof. Dr  Muhamed Karamujić.

Anes Podić iz Udruženje „Eko akcija“ napominje da je BiH izuzetno bogata suncem i vjetrom id a bi koristeći te resurse, mogli doći do jeftine energije.

“Međutim, vi to kada date privatniku, on sa tim može raditi šta poželi. Gradiš i gdje može i gdje ne može, strada poljoprivredno zemljište, stradaju zaštićena područja. Imate slučajeve da se privatni projekat proglasi javnim interesom, da se ljudima prinudno otkupi zemlja, a sve po zakonu za mizerne novce  i to je zapravo otimačina zemlje“, naglašava Podić.

Na sve ovo pravosuđe ostaje nijemo. Optužnice se podižu rijetko, istrage se ne provode,  a i ako slučaj dođe do suda, tretira se kao prekršaj. Sve ukazuje da u BiH postoji odlična sprega između pravosuđa, institucija, investitorskih lobija i političara  koji su u većini slučajeva suvlasnici ili vlasnici ekološki neprihvatljivih projekata.

“Prije 20 godina su nam prvo opljačkali preduzeća, i sada dolazi na red sve ostalo. Dolaze na red rijeke, šume, planine, sve ono što se može pretvoriti u novac. I onda tu nažalost strada naša okolina, a nema sistema koji bi ga zaštitio. Za to su direktno krive naše političke elite, gdje nema izuzetaka jer svim aje isti cilj, da ovo naše prirodno bogatstvo pretvore u nečiji privatni kapital“, rekao je Anes Podić iz Udruženja „Eko akcija“.

Politički analitičar Ivana Marić smatra je ekološki kriminal sada već standardna vrsta kriminala kojeg rade političari i da to nije ništa novo.

„Pravosuđe ne radi svoj posao. Još uvijek je vrlo bliska sprega između politike i praosuđa, i dok se ta sprega ne prekine to će se nastaviti tako raditi“, zaključuje Marićeva.

Ekološkim kriminalom nam prijete i druge zemlje. Hrvatska ne odustaje od svojih namjera da na Trgovskoj gori, na granici sa BiH  napravi odlagalište nuklearnog otpada, što bi ugrozilo ekologiju čitavog tog područja i rijeke Une u čijem slivu živi oko 250 hiljada ljudi.

Milorad Dodik otišao i korak dalje, pa  nalazišta litijuma u Srpskoj, nudi američkim partnerima. Ko je on da nekom nudi naša prirodna dobra? Da li hiljade stanovnika treba da strada da bi se on ulizao Americi?

(BN) Foto: BN

Konačno je ozvaničeno: preduzeće „Gas-Res“ je preuzelo „Comsar“, a Rašid Serdarov napušta Republiku Srpsku bogatiji za stotine miliona maraka. Iza njega ne ostaju ni novi megavati ni obećane fabrike, već samo prazna kasa i račun od 310 miliona maraka koji plaća Republika Srpska.

Serdarov, ruski oligarh, u Republiku Srpsku je došao 2011. godine ruku pod ruku sa Miloradom Dodikom i na krilima obećanja o milijardu maraka investicija, da bi deceniju i po kasnije otišao sa „koferom“ teškim 310 miliona maraka.

Vlada Republike Srpske je još 2013. godine Serdarovu dala koncesije na 30 godina i najbogatija nalazišta uglja u Ugljeviku za skromnih osam i po miliona maraka naknade. Dok se u javnosti pričalo o 800 radnih mjesta i novoj termoelektrani, Milorad Dodik, tadašnji predsjednik Republike Srpske, 12. maja 2014. godine uvjeravao je građane u ispravnost ovog posla izjavom:

„Ja sam uvjeren iz svega onoga što znam da gospodin Rašid nikada ne bi, nikada ne bi ništa tražio na štetu Republike Srpske.“

Međutim, šteta je jedino što je Republika Srpska dobila od Serdarova, jer ništa od dogovorenog nije ispunio. Godine kašnjenja nisu donijele raskid ugovora; umjesto toga, vlast predvođena SNSD-om stala je u zaštitu investitora, a resorni ministar Petar Đokić nizao je anekse i produžavao koncesije.

Đokić je tokom prošle godine ovakve poteze pravdao riječima:

„Mi smo to potpisivali jer je Vlada tako odlučila da ovom koncesionaru pomogne da mu omogući da može da izgradi taj objekat jer je to jako bitno jer je on prije toga investirao u izgradnju infrastrukture koja je bila preduslov i priprema za izgradnju termoelektrane i otvaranje rudarske proizvodnje.“

Pomoć investitoru pretvorila se u najveći apsurd u istoriji Srpske, koja je postala jedina zemlja na svijetu koja je sopstvena rudna bogatstva prvo poklonila, a onda ih od istog čovjeka otkupila za nevjerovatna 240 miliona maraka. Ovaj preskupi „povratak na staro“ ozvaničen je 31. januara 2026. godine u Ugljeviku, kada je ministar energetike i rudarstva RS, Petar Đokić, potvrdio preuzimanje rekavši:

 „Mi imamo ugovor o preuzimanju Comsar Enerdži i mi ćemo našu obavezu koju imamo po ugovoru izvršiti i time ćemo upisati 100 % vlasništva na Gas RS kao vlasnika Comsar Enerdžija.“

Prije ove konačne isplate za ugalj, Vlada je od ruskog oligarha već preuzela projekat hidrocentrale „Mrsovo“ na rijeci Lim, što je koštalo oko 70 miliona maraka, dok je u paketu kupljen i gubitaški hotel „Comsar“ u Rudom za dodatnih dva i po miliona.

Od 21. aprila, većinski vlasnik CERS-a je zvanično „GAS RES“ sa udjelom od 98,4 odsto, dok ostatak od 1,6 odsto drži Rudnik i termoelektrana Ugljevik.

Milioni maraka narodnog novca sa Serdarovim odlaze u nepoznatom pravcu, ostavljajući Republiku Srpsku u dugovima i sa jasnim potpisom SNSD-ove vlasti ispod računa koji će građani otplaćivati godinama.

(BN)

Igor Dodik, organizacioni sekretar SNSD-a u pokušaju da se politički nametne kao neki budući kandidat izabrao je banjalučke vrtiće da preko njih gradi svoju političku karijeru. Posebno je sporno što Igor Dodik iznosi netačne informacije kada je u pitanju gradnja vrtića u Banjaluci, istakao je Zoran Savanović, organizacioni sekretar Pokreta Sigurna Srpska.

-Još jednom ponavljamo da je Grad Banjaluka ispunio sve svoje obaveze kada je u pitanju izgradnja novih vrtića u Banjaluci, ali da vlast neprestavno opstruiše izgradnju. Politikom „mi bismo gradili vrtiće, ali oni nam ne daju“ SNSD želi da ispolitizuje ovo suštinski važno pitanje i na kraju ne ispuni ono što su obećali javnosti – poručio je Savanović.

On kaže da Igor Dodik nepravedno upire prst u Gradsku upravu iako je problem u njihovoj kontinuiranoj politici da ne pomognu Banjaluci.

-Gradska uprava je predložila pet lokacija za izgradnju vrtića, riješeni su imovinsko-pravni odnosi, ali da bi se dobila građevinska i upotrebna dozvola, potrebno je završiti projektnu dokumentaciju što je obaveza Palate Predsjednika Republike – poručio je Savanović i dodao:

-Dok građani Lazareva, Кočićevog vijenca, Ade, Centra, Starčevice, Borika i Dragočaja čekaju vrtiće za svoje mališane, organizacioni sekretar SNSD poltiičkim pamfletima pokušava da za nerealizaciju obećanog od strane tadašnjeg predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika okrivi druge. Poručujem mu da je puno tema na kojim možemo ukrstiti svoja politička koplja ali izgradnja vrtića za najmlađe svakako nije jedna od tih tema – zaključio je Savanović.