Zamislite da vam neko pruži potpuno nepoznat kod – bez rječnika, bez gramatike, bez prevoda.

Svenja Bonman je lingvistkinja na Univerzitetu u Kelnu i bavi se istorijsko-uporednom lingvistikom. U istraživanju pokušava da dešifruje istorijske jezike i rekonstruiše njihove strukture.

„Za mene je izuzetno privlačno kada ispred sebe imam intelektualnu zagonetku koja je toliko zahtevna da nisu uspeli da je reše ni najpametniji umovi”, kaže lingvistkinja. „Putem takvih pisanih tragova dobija se pristup kulturi koja je odavno nestala.” To je, kako kaže Bonmanova, kao neka vrsta vremplova pomoću kojeg se može barem pasivno komunicirati sa stranom kulturom.

Prekratko, premalo, previše strano: prepreke u dešifrovanju

Bonman trenutno istražuje epi-olmečko pismo, koje se nekada koristilo na južnoj obali Meksičkog zaliva. Pojedinačni natpisi i simboli pisma drevnih Olmeka ukazuju na rani sistem pisanja, ali je toga ima toliko malo, a kontekst toliko neizvjestan, da je dešifrovanje izuzetno teško.

Slično zagonetno je i indsko pismo kulture Harapa na području današnjeg Pakistana i sjeverozapadne Indije. Ono se pojavljuje na stotinama pečata i keramičkih fragmenata, ali gotovo uvijek u izuzetno kratkim nizovima. Da li se iza toga krije potpuno razvijen jezik ili prije simbolički sistem, i dalje je predmet rasprava.

Zagonetan ostaje i etrurski jezik, kojim se u antici govorilo u srednjoj Italiji. Iako se pismo može čitati jer je izvedeno iz grčkog alfabeta, sam jezik gotovo da nema prepoznatljive srodnike. Zbog toga je teško razumjeti šta zapravo piše na natpisima.

Veoma apstraktno je i rongorongo sa Uskršnjeg ostrva, koje podsjeća na slikovno pismo sa pticama, ljudima i ornamentalnim oblicima, a sačuvano je samo na nekoliko, djelimično oštećenih drvenih tabli.

Sa područja današnjeg Irana potiče proto-elamsko pismo, najranija poznata tradicija pisanja i administracije u oblasti kasnijeg Elama. Znakovi su dobro katalogizovani, ali su table često fragmentarne, sadržaj djeluje kao administrativne bilješke, a jezik iza njih ne pripada nijednoj poznatoj jezičkoj porodici.

Poznatija nam je minojska kultura na Kritu: od njena tri pisma samo je linear B dešifrovan, jer predstavlja ranu formu grčkog jezika. Kritski hijeroglifi i linear A, međutim, do danas ostaju zagonetka.

Sa Krita potiče i čuveni Festoski disk iz 2. milenijuma prije nove ere – jedinstven glineni predmet sa spiralno raspoređenim pečatnim simbolima. Spektakularan, ali upravo zato što je usamljen primjerak, gotovo nemoguć za sistematsko dešifrovanje.

Kada pisma postanu nerješive zagonetke

Sva ova pisma imaju jedan osnovni problem: nedostaju „ključevi”, takozvani „Rozeta kamenovi”, odnosno dvojezični natpisi u kojima je isti tekst zapisan i na poznatom jeziku i na zagonetnom pismu. Bez takvih ključeva, povezivanje znakova sa glasovima, slogovima ili riječima ostaje izuzetno teško.

Ali ne i nemoguće, kaže Bonmanova, podsjećajući na dešifrovanje lineara B: „Nisu nužno potrebni dvojezični tekstovi, ali je neophodna neka vrsta kontinuiteta sa istorijskim vremenima. Na primer, to mogu biti imena mesta, vladara ili bogova. Tada je to sasvim izvodljivo.”

Problem nastaje kada postoji samo mali broj veoma kratkih tekstova, jer se obrasci tada teško uočavaju, a hipoteze teško provjeravaju. Ili kada su nalazišta uništena ili loše dokumentovana. „Uvek radimo samo sa fragmentima ili krhotinama prošlosti”, napominje Bonmanova. U Evropi, na sreću, postoji relativno mnogo izvora, dok se u regionima poput Srednje Amerike mora raditi sa onim „što su konkvistadori ostavili iza sebe”, ističe kelnska lingvistkinja.

Za dešifrovanje je, pored toga, presudno i da li se jezik može svrstati u neku poznatu jezičku porodicu. Bez tog okvira nedostaju glasovni sistemi, strukture riječi i tipični gramatički obrasci na kojima bi se hipoteze mogle testirati.

Vještačka inteligencija – samo djelimično od pomoći

Vještačka inteligencija se često pominje kao mogući „razbijač kodova”. Ona može da ispituje nizove znakova, prepoznaje obrasce, razlikuje varijante, dopunjuje oštećena mjesta i računa učestalost.

Međutim, ističe Bonmanova, kod veoma malih količina teksta brzo dolazi do svojih granica. Vještačkoj inteligenciji su za analizu potrebne velike količine podataka, a kod neodgonetnutih pisama obično postoji samo mali broj natpisa. „Po mom mišljenju, relativno je malo vjerovatno da će u skorije vrijeme biti razvijeni programi koji mogu da rade sa tako malo podataka.”

Osim toga, objašnjava lingvistkinja, vještačka inteligencija prije svega ponovo kombinuje već poznate informacije, umjesto da zaista „smisli” nešto novo: „Veštačka inteligencija jednostavno varira određene fraze i reči i time stvara privid inteligencije. Ali u suštini je reč samo o simulaciji inteligencije. Program zapravo ne razmišlja.”

Tako ponekad nastaju tumačenja koja djeluju elegantno, ali su naučno slabo utemeljena. Postoji i opasnost da sistemi odražavaju nesvjesna očekivanja istraživača – na primjer, kada „otkrivaju” srodstva sa jezičkim porodicama koje su bile posebno često zastupljene u materijalu za obuku, upozorava Bonmanova.

Možda vječne zagonetke

Možda upravo u tome leži posebna privlačnost ovih jezika: pokazuju da čak i u dobu naizgled sveznajućih mašina neki glasovi prošlosti ostaju nijemi – barem za sada.

„Mi ljudi, koliko znamo, jedina smo vrsta na planeti koja ima svesti o istoriji. Razmišljamo o tome odakle dolazimo i kuda idemo”, navodi Svenja Bonman.

Razmišljanje o prošlim društvima, o tome kako su funkcionisala i zašto su nestala, za ovu lingvistkinju predstavlja samu srž ljudskog postojanja. Utoliko je dešifrovanje ovih jezika, zaključuje Bonman, izuzetno relevantna i savremena tema.