Jedan od razloga zašto se smatra da je BiH visoko korumpirana zemlja čije stanovništvo živi u siromaštvu, unatoč velikim prirodnim resursima, povoljnim geografskim položajem u srcu Evrope i talentovanim ljudima, je korumpirani politički sistem.

Taj sistem nije nastao spontano, već se održava na veoma dobro osmišljenom sistemu preusmjeravanja javnog novca u privatne džepove, a jedan od najvažnijih kanala za ovaj tok novca je sistem javnih nabavki.

Prema navodima novinara koji su godinama istraživali ovu temu, ali i poštenih političara koji shvataju problem za građane koji ovaj sistem korupcije predstavlja, javne nabavke su sama srž i centar političke korupcije koji praktično generiše kadrovsku politiku i usmjerava cijelu administraciju na to kako postojeći sistem održati, umjesto da ga se poboljša u javnom interesu.

Denis Džidić, urednik Detektora, čiji su se novinari godinama bavili raskrinkavanjem ovog korumpiranog sistema, slaže se s gore navedenom konstatacijom, i dodaje da korumpirane javne nabavke generišu selekciju političkih kadrova koji onda takav sistem održavaju u životu.

“U takvom sistemu dolazi do negativne selekcije političara jer oni koji odbijaju učestvovati u tim mrežama vrlo brzo ostaju bez podrške stranačkih struktura, finansijskih kanala ili pristupa centrima odlučivanja. Sistem počinje favorizovati poslušne, a ne sposobne. Čak i političari koji možda inicijalno nemaju namjeru učestvovati u koruptivnim praksama, suočavaju se s pritiskom interesnih grupa koje finansiraju kampanje, kontrolišu dio stranačke infrastrukture ili imaju uticaj kroz javna preduzeća i tendere”, ističe Džidić.

Analiza tekstova Detektora, ali i drugih medija koji su obrađivali problem korupcije u javnim nabavkama jasno pokazuje da sistem političke korupcije u BiH nije nimalo slučajan i ne radi se samo o lošim pojedinačnim kadrovima, već o sistemu koji u osnovnoj strukturi funkcionisanja generiše loše kadrove i obeshrabruje ili obesmišljava svaku inicijativu koja bi eventualno vodila ka drugačijem ishodu.

Džidić navodi da je Detektor objavio dokumentovane i obrađene primjere u kojima jedne te iste firme dobijaju milionske ugovore, često uz minimalnu konkurenciju ili tenderske uslove prilagođene unaprijed poznatim ponuđačima.

“Takvi sistemi stvaraju zavisnost politike od izvlačenja javnog novca, jer se dio tog novca vraća kroz političku podršku, kampanje ili održavanje mreže lojalnosti”, naglašava on.

Zašto reforme teško prolaze
Saša Magazinović, poslanik SDP-a u Predstavničkom domu BiH, jedan je od rijetkih političara koji ne samo da shvata uzrok problema, nego predlaže konkretna rješenja kako se on može riješiti. Međutim, svi pokušaji prije ili kasnije naiđu na zid.

Magazinović ukazuje na konkretan način kako sistem održava privid da normalno funkcioniše, dok u praksi direktno doprinosi jačanju korupcije.

“Postoji primjer gdje je direktor jedne kompanije svom poznaniku ili prijatelju dao posao vrijedan preko 200.000 maraka bez ikakvog raspisivanja javnog poziva. Taj slučaj je prijavljen i presuđena mu je kazna od 110 maraka. Drugi primjer odnosi se na nabavku goriva. Mimo odgovarajućih pravila Zakona o javnim nabavkama izvršena je nabavka goriva vrijedna preko dva miliona maraka. To je dokumentovano, prijavljeno i ta osoba je kažnjena sa 300 maraka, a firma nekom takođe simboličnom cifrom. Kada se jednom plati ta kazna, nemoguće je biti kažnjen za isti prekršaj, što znači da se ne može niko krivično procesuirati”, objašnjava Magazinović.

Kako bi pokušao stati u kraj ovakvim i sličnim zloupotrebama Magazinović je u saradnji s Tužilaštvom BiH i Agencijom za javne nabavke predložio izmjene Krivičnog zakona i Zakona o javnim nabavkama. Jedna od izmjena upravo se odnosi na povećavanje iznosa plaćenih kazni, kako bi se spriječili ovakvi primjeri gdje se zakon svjesno prekrši i svjesno plati simbolična kazna, a nakon toga spriječi ponovo pokretanje postupka pod izgovorom da se ne može dva puta procesuirati isto djelo. U Predstavničkom domu oba prijedloga su usvojena, a prije nekoliko dana prvi put su se pojavili na Domu naroda, gdje je SNSD izlaskom s sjednice onemogućio njihovo izglasavanje.

Cijena korupcije za građane i institucije
Zašto ovakve i slične rijetke inicijative rijetko postaju zakoni i zažive u praksi, iako se deklarativno ili simbolično usvajaju u insitucijama, za Magazinovića je potpuno jasno – postoji interes biznisa i politike da trenutni sistem opstane.

“Upravo je to razlog zašto se sve ono najcrnje u ovoj zemlji, i na strani biznisa i na strani politike, ujedinilo da te zakone zaustavi. Naravno, nepopularno je to javno raditi i njihovo protivljenje zakonu bilo je vrlo malo vidljivo kroz nekoliko istupa raznih eksperata. Međutim, ono što nije vidljivo, a što se dešava, jeste ogromno zagovaranje i korištenje političkih i finansijskih interesa kako bi se uticalo na zastupnike da se to zaustavi”, tvrdi Magazinović.

I Tanja Topić, politička analitičarka iz Banjaluke, smatra da je zloupotreba u sistemu javnih nabavki samo srce političke korupcije.

“Druga dimenzija je što se kroz javne nabavke generiše korupcija je činjenica da se u BiH vrlo malo slučajeva korupcije procesuira. Jednostavno takve priče su poznate javnosti kroz istrazivačke priče pojedinih medija i novinara, pokoji revizorski izvještaj, dok pravosuđe okreće glavu od istih. To je način kojim su se pojedinci enormno obogatili, uništivši svaku iluziju o vladavini prava, prenijeli ogromno bogatstvo u poreska rajska ostrva, i stavili tapiju na javna dobra upisujući ih kao privatnu svojinu”, ističe Topićeva.

Najveći izazov je u tome što očigledno svi znaju da su javne nabavke veliki problem, ali niko ne uspjeva pronaći način kako da se ovaj korumpirani sistem zaustavi.

Šteta od korupcije ne mjeri se samo u novcu
Džidić upozorava da najveća šteta nije materijalna, već to što se urušavaju institucije.

“Kada je politički opstanak vezan za pristup javnim nabavkama, političari postaju manje odgovorni građanima, a više centrima moći koji kontrolišu tokove novca. Tada javne funkcije više ne služe javnom interesu nego očuvanju sistema iz kojeg se finansira politička moć”, naglašava Džidić.

Magazinović je ukazao i na još jedan veliki problem – kako senzibilizirati građane da je ovo nešto što i te kako ima uticaj na njihov svakodnevni život. Naime, ljudi često znaju da postoji korupcija, ali teško je mogu sebi predočiti kao nešto konkretno, što utiče direktno na njihove živote.

Magazinović kaže da zato kada govori javno o toj temi, problem zloupotrebe javnih nabavki pokušava svesti na nešto što ljudi mogu lako da razumiju.

Jedan način na koji to ilustruje je priča oko Plana rasta EU i mogući gubitak dvije milijarde maraka, koliko bi zemlja trebalo da dobije ako provede evropske reforme.

“Te dvije milijarde koje su nama na raspolaganju mi već imamo u svom budžetu – samo one ne završavaju na projektima koji su u korist ljudi ove zemlje, nego u privatnim džepovima, jer postoje procjene da se milijarda maraka godišnje ukrade kroz javne nabavke”, upozorava on.

Magazinović kaže da to onda pokušava da ljudima predstavi kroz to koliko bi se škola, bolnica ili igrališta moglo napraviti kada bi taj novac ostao na raspolaganju građanima, nadajući se da bi na taj način građani mogli biti bolje senzibilirani na ono što zloupotrebe javnih nabavki predstavljaju.

Ipak, čak i kada se ljudima jasno predstavi na jednostavan način, promjene se teško dešavaju.

“Kada sam dublje ušao u tu priču, postalo mi je jasno zašto se ništa ne mijenja – zato što mnogo moćnih ljudi ima veoma veliki interes i spremnost da učine sve što treba da se učini kako se to ne bi promijenilo”, naglašava on.

Može li EU biti pokretač promjena?
Ako je ovo što smo čuli od naših sagovornika tačno, postaje jasno zašto su reforme spore. Ali postoji nada da bi se stvari ipak mogle pomjeriti uz pomoć EU.

Iako među političkim elitama postoji otpor, idalje velika većina građana želi da BiH postane članica EU, i to može biti velika šansa. Ako bi EU konkretno uslovila evropski put zemlje s konkretnim reformama, mogao bi se slomiti monopol i moć onih koji održavaju ovakav sistem.

Prema navodima iz posljednjeg izvještaja Evropske komisije o napretku BiH na putu ka EU može se jasno vidjeti da su problemi s javnim nabavkama veliki izvor korupcije. Iako EU u svojim izvještajima uglavnom koristi birokratski riječnik, lako je izvući zaključak da je korupcija u javnim nabavkama sistemski problem.

Naprimjer, direktno se ističe da više od polovine svih javnih natječaja ima samo jednog ponuđača, a kod čak dvije trećine cijena je bila jedini kriterij za dodjelu.

Osim toga, kao što ukazuje Magazinović, idalje postoje sistemske mjere koje otežavaju ili potpuno onemogućavaju agencijama i institucijama da spriječe zloupotrebe, jer su zloupotrebe često dio istog sistema.

Naprimjer, u Izvještaju se ukazuje na to da kapaciteti Agencije za javne nabavke nisu dovoljni ni da ispune svoj osnovni mandat, a čak i kada se nepravilnosti pojave, u Izvještaju ukazuju na probleme u komunikaciji s Konkurencijskim savjetom i sa revizorskim i pravosudnim institucijama.

I EU izvještaji ukazuju na sistemski problem u kojem se nosioci ekonomske moći povezuju s političkim strukturama i praktično onesposobljavaju državu da zaštiti javni interes.