Paradoksalno da najveći politički dobitnik izbora bude čovjek čijeg imena neće biti na glasačkom listiću. Međutim, upravo je u takvu poziciju sebe doveo lider pokreta „Sigurna Srpska“ Draško Stanivuković odlukom da njegova stranka ne kandiduje nikoga ni za predsjednika Republike Srpske ni za srpskog člana Predsjedništva BiH.

Mjesecima je bio na meti kritika da razbija opoziciju i da vlastite političke ambicije stavlja ispred zajedničkog cilja. Tvrdilo se da insistiranjem na vlastitoj kandidaturi pomaže isključivo SNSD-u. Tom odlukom Stanivuković je praktično oduzeo protivnicima najjači argument.

Zadnji čas

PDP je podržao Branka Blanušu i Marinka Božovića, a Stanivuković poručio da su promjene važnije od pojedinačnih političkih ambicija. Time je odgovornost za izborni rezultat prebacio na one koji će zaista biti kandidati. Ovo naprvu može izgledati kao veliki trijumf SDS-a i neuspješni pokušaj Stanivuković da sebe nametne kao lidera. Ali samo naprvu.

Ako opozicija konačno pobijedi SNSD-ove kandidate, što se nije desilo u posljednjih 20 godina s izuzetkom pobjede Mladena Ivanića u utrci za Predsjedništvo 2014., moći će reći da je upravo on napravio najveći ustupak i pokazao političku zrelost odustajući od vlastite kandidature zarad zajedničkog cilja.

Ali mnogo zanimljiviji je drugi scenarij, koji je prema svim dosadašnjim pokazateljima vjerovatniji.

Ako opozicija izgubi, odgovornost neće snositi čovjek koji nije bio kandidat. Teret poraza past će prvenstveno na SDS i njihove kandidate, dok će Stanivuković moći reći da je učinio sve što je bilo do njega kako bi opozicija nastupila jedinstveno.

Historija opozicije u Republici Srpskoj pokazuje da svaki ozbiljan izborni poraz otvara pitanje odgovornosti i liderstva. Ako SDS doživi još jedan neuspjeh, sasvim je izvjesno da će se otvoriti rasprava o tome ko treba predvoditi opoziciju u narednim godinama.

Jedinstvo opozicije

Stanivuković tada ulazi u igru bez političkih ožiljaka. Ostaje gradonačelnik Banje Luke, lider druge po snazi opozicione stranke i jedini političar koji neće nositi etiketu čovjeka koji je izgubio predsjedničke izbore.

Uz to će moći graditi narativ da je bio spreman na kompromis, dok su drugi dobili priliku da pokažu kako mogu pobijediti SNSD – i nisu uspjeli.

Naravno, politika rijetko kada nudi sigurne ishode. Moguće je i da opozicija ostvari rezultat koji malo ko danas očekuje. No, čak i u tom slučaju Stanivuković neće biti gubitnik. Naprotiv, moći će tvrditi da je upravo njegovo odustajanje od kandidature omogućilo jedinstvo opozicije i doprinijelo pobjedi.

Zbog toga je njegova odluka politički gotovo bez rizika. U jednom scenariju učestvuje u pobjedi, u drugom ostaje jedini veliki opozicionar koji nije izgubio izbore i otvara sebi prostor da nakon njih preuzme vodeću ulogu.

Ponekad je u politici najpametniji potez upravo onaj kada napravite korak unazad kako biste kasnije napravili dva naprijed. Upravo je to, čini se, pokušao odigrati Draško Stanivuković.

Strateško povlačenje

Prije samo nekoliko sedmica izgledalo je gotovo izvjesno da će Draško Stanivuković biti kandidat opozicije ili će ući u vlastitu predsjedničku utrku. Nakon višemjesečnih nesuglasica sa SDS-om, Stanivuković je ipak odlučio odustati od kandidatura za predsjednika Republike Srpske i člana Predsjedništva BiH, uz obrazloženje da su promjene važnije od stranačkih interesa.

Avaz