Najavljeno povećanje minimalnih plata u Bosni i Hercegovini od 2027. godine moglo bi donijeti značajno veća primanja zaposlenima, ali istovremeno otvara pitanje koje zabrinjava građane: hoće li veće plate zaista poboljšati životni standard ili će ih ubrzo pratiti nova poskupljenja proizvoda i usluga?

Savez samostalnih sindikata BiH predložio je da minimalna plata bude određena prema stručnoj spremi, i to od 1.500 KM za radnike sa osnovnom školom, 1.700 KM za srednju stručnu spremu, 1.800 KM za višu i 1.900 KM za visoku stručnu spremu.

U poređenju sa sadašnjim minimalcem od 1.027 KM u Federaciji BiH, riječ je o osjetnom povećanju. Međutim, njegova realizacija mogla bi imati posljedice i na poslovanje poslodavaca, troškove rada i konačne cijene koje plaćaju potrošači.

Hoće li veće plate automatski značiti i skuplje proizvode?

Jedna od najvećih dilema odnosi se na mogućnost da poslodavci povećane troškove plata pokušaju nadoknaditi podizanjem cijena.

Posebno bi na udaru mogle biti djelatnosti u kojima troškovi rada predstavljaju značajan dio ukupnih rashoda, poput ugostiteljstva, trgovine, pojedinih uslužnih djelatnosti i manjih proizvodnih preduzeća.

Ukoliko kompanije ne budu mogle da povećane troškove pokriju većom produktivnošću, boljom organizacijom poslovanja ili smanjenjem drugih rashoda, dio njih mogao bi da pokuša da ih prenese na krajnje potrošače.

To bi značilo da radnici dobijaju veće plate, ali istovremeno plaćaju više za hranu, usluge, ugostiteljstvo i druge svakodnevne potrebe.

Ipak, povećanje minimalne plate ne znači automatski i novi talas inflacije. Koliki će biti stvarni efekat zavisi od brojnih faktora, uključujući stanje na tržištu, konkurenciju, produktivnost, porezna opterećenja i mogućnosti poslodavaca da apsorbuju veće troškove.

Inflacija već pritiska kućne budžete

Da inflacijski pritisci nisu nestali, pokazuju i podaci Centralne banke BiH.

Prema procjeni objavljenoj krajem oktobra, godišnja temeljna inflacija u prvih devet mjeseci 2026. godine iznosila je 4,33 odsto, dok je rast cijena usluga procijenjen na 4,59 odsto.

Centralna banka upozorila je i na uticaj poskupljenja energenata na domaće tržište.

U takvim okolnostima, građani strahuju da bi povećanje plata moglo biti praćeno novim rastom troškova života, čime bi dio očekivanog poboljšanja standarda bio poništen.

Drugim riječima, nije dovoljno da plata nominalno bude veća. Važno je koliko se za taj novac može kupiti i koliko će radniku ostati nakon plaćanja osnovnih životnih troškova.

Poslodavci upozoravaju na troškove, sindikati traže veća primanja

Dok sindikati smatraju da su veće minimalne plate neophodne za dostojanstveniji život radnika, poslodavci upozoravaju da povećanje mora biti usklađeno sa stvarnim mogućnostima privrede.

Ekonomisti, s druge strane, ukazuju na značaj smanjenja opterećenja rada, fiskalnih reformi i povećanja produktivnosti.

Ukoliko bi rast plata bio praćen smanjenjem troškova zapošljavanja i boljim poslovnim uslovima, poslodavci bi lakše mogli podnijeti veća izdvajanja za radnike, bez potrebe da cjelokupan teret prenose na potrošače.

Odluka o minimalnim platama za 2027. godinu još nije donesena, pa je prerano govoriti o konkretnim poskupljenjima.

Pred donosiocima odluka zato je važan zadatak: kako povećati primanja zaposlenih, a istovremeno očuvati konkurentnost privrede i spriječiti da rast cijena poništi korist od većih plata.

Jer za radnike nije presudno samo koliko će pisati na njihovoj platnoj listi, već koliko će im novca zaista ostati nakon što plate sve račune.

BiH je jedna od zemalja koje se suočavaju s velikim problemima u vezi sa neeksplodiranim minsko-eksplozivnim sredstvima i u javnosti se često postavlja pitanje kada će zemlja biti relativno čista od ove opasnosti.

Međutim, iskustva iz drugih evropskih zemalja pokazuju da ovu vrstu opasnosti praktično nije moguće u potpunosti ukloniti, čak ni nakon više decenija od završetka ratnih sukoba.

Prema podacima nekoliko evropskih vlada, zemlje poput Njemačke, Francuske ili Nizozemske i danas su „posijane“ neeksplodiranim sredstvima iz Drugog, pa čak i iz Prvog svjetskog rata.

Belgija godišnje ukloni stotine tona eksplozivnih sredstava
Tokom ljeta i sezone požara u nekoliko evropskih zemalja vatrogasci nisu mogli gasiti vatrenu stihiju jer su polja i šume bili posijani neeksplodiranim minsko-eksplozivnim sredstvima.

Prema priči koju je tokom ljeta objavio Associated Press, samo u Belgiji svake godine bude prijavljeno oko 3.000 slučajeva pronalaska ovakvih sredstava, pri čemu se u prosjeku pronađe i uništi oko 200 do 250 tona neeksplodiranih minsko-eksplozivnih sredstava.

Na dnu Baltičkog mora, prema navodima Konvencije za zaštitu morske sredine sjeveroistočnog Atlantika, nalazi se, prema procjenama, oko 1,6 miliona tona neeksplodiranih minsko-eksplozivnih sredstava zaostalih iz dva svjetska rata.

Na sajtu Vlade Francuske navedeno je da svake godine civilna zaštita te zemlje uništi oko 500 tona ovakvih sredstava, koja se pronađu prilikom izgradnje objekata ili ih otkriju slučajni prolaznici.

Oko Berlina hiljade kvadratnih kilometara pod sumnjom
Prema podacima lokalnih vlasti u Brandenburgu, koje smo pronašli na internetu, na području oko Berlina nalazi se oko 5.800 kvadratnih kilometara teritorije pod sumnjom da se na njoj nalaze zakopana minsko-eksplozivna sredstva zaostala iz perioda bitke za Berlin u Drugom svjetskom ratu.

Samo tokom 2025. godine, prema tim navodima, na teritoriji oko Berlina pronađeno je oko 360 tona ovih sredstava.

I u regionu Ahena, području Njemačke gdje su 1944. i 1945. godine vođene teške bitke, nalaze se hiljade hektara teritorije pod sumnjom da se na njima nalazi veliki broj ovakvih sredstava.

Njemački mediji su u avgustu ove godine izvještavali o sporadičnim eksplozijama tokom sezone požara, a situaciju je dodatno otežavala činjenica da je riječ o žbunovitom i šumovitom predjelu, gdje se ovakva sredstva teško mogu uočiti.

U BiH još 775 kvadratnih kilometara sumnjivih površina
Kada je riječ o BiH, prema podacima Centra za uklanjanje mina u BiH (BHMAC), procjenjuje se da je i dalje oko 775 kvadratnih kilometara teritorije označeno kao opasna ili sumnjiva površina, što, kako je naglašeno, predstavlja oko 1,5 odsto teritorije zemlje.

Kao i u ostatku Evrope, i u BiH problem predstavlja činjenica da nisu sva ova područja dobro označena, pa nije moguće utvrditi ne samo tačne lokacije već ni eventualnu gustinu mina na sumnjivim površinama.

Osim toga, u BiH je, kako navode u BHMAC-u, evidentirano 8.272 minska zapisnika o minskim poljima, dok je od početka deminiranja uklonjena minska opasnost na područjima obuhvaćenim sa 10.857 minskih zapisnika.

Međutim, kao i u ostatku Evrope, najopasnija područja su ona na kojima ne postoje tačno obilježena minska polja ili podaci navedeni u dokumentaciji nisu pouzdani.

„Problem predstavlja kvalitet minskih zapisnika prema kojima se u velikom broju slučajeva ne može utvrditi tačna lokacija minskog polja, oblik i raspored mina na terenu. Nedostupni, odnosno nefunkcionalni zapisi o minskim poljima znače sve težu identifikaciju preostalih minskih polja, koja su uglavnom u brdsko-planinskim područjima“, naglašeno je u ovom izvještaju.

U BHMAC-u dodaju da nedostatak relevantnih informacija, usljed protoka vremena, dodatno otežava identifikaciju sumnjivih područja.

Neeksplodirana sredstva odnose živote i decenijama nakon ratova
Prema nekim od izvještaja koje smo uspjeli pronaći na internetu, u evropskim zemljama je od kraja Drugog svjetskog rata do danas poginulo više stotina ljudi zbog eksplozija ovakvih sredstava.

Na internetu se mogu pronaći i članci u kojima su zabilježene ovakve tragedije, poput eksplozije u Getingenu u Njemačkoj 2010. godine, kada je poginulo troje ljudi, a šestoro povrijeđeno u eksploziji neeksplodiranog sredstva, više decenija nakon rata.

U BHMAC-u ističu da se i dalje dešavaju smrtni slučajevi i ozbiljna ranjavanja u BiH zbog kontakta s ovakvim sredstvima.

Kako navode, od kraja rata u BiH stradale su čak 1.782 osobe, dok je tokom rata registrovano gotovo 7.000 žrtava ovih sredstava. Među poslijeratnim žrtvama najviše je muškaraca, njih oko 1.600.

Prilikom deminiranja u BiH stradala su, kako je istaknuto, 134 deminera, od kojih su 53 smrtno stradala, dok je 81 deminer zadobio teže ili lakše povrede.

Obućarska industrija u Republici Srpskoj suočava se sa sve težom situacijom, padom narudžbi, nedostatkom radnika, a domaći proizvođači upozoravaju da se proizvodnja svodi na puko preživljavanje, dok se pojedini pitaju da li je pred ovom industrijom sezona gašenja.

Proizvođači u Srpskoj rade za opstanak, a ne za razvoj

Radovan Pazurević, vlasnik kompanije “Sanino” iz Dervente, kazao je za “Nezavisne novine” da je stanje u ovoj industriji dramatično loše.

“Mnogo je razloga za ovakvo stanje, ali veliki problem je što su naši dugogodišnji partneri mahom napustili ovaj prostor, a mi smo ostali bez mogućnosti da samostalno razvijamo proizvodnju. Propustili smo priliku da izgradimo industriju koja bi mogla da radi za domaće tržište. Nismo na vrijeme prepoznali mogućnost da proizvodimo obuću koju bi kupovali naši građani”, kazao je Pazurević.

Dodao je da je na ovaj način uništeno i školstvo, jer, kako kaže, nemamo bazne industrije i ne proizvodimo repromaterijale.

“Zavisimo od volje inostranih partnera koji kod nas ostvaruju profit, dok smo mi prinuđeni da radimo za veoma niske cijene. Pokušavamo da zadržimo radnike i održimo proizvodnju na nivou koji nam omogućava da opstanemo. Mi sada definitivno samo preživljavamo”, kazao je Pazurević.

Nedostatak radnika sve veći problem

Istakao je da je dodatni problem to što godinama nisu školovani novi kadrovi.

“Radnici nam stare, ulaze u ozbiljne godine i odlaze u penziju. Ako u svemu tome ima nešto pozitivno, onda je to što ih ne otpuštamo, već odlaze prirodnim putem. Međutim, novih radnika dugo nema. Čak i kada se neko javi za posao, često ostane dva-tri dana i ode. To je poseban problem”, naglasio je Pazurević.

Kako je pojasnio, u Republici Srpskoj sve firme koje se bave ovom industrijom uglavnom izvoze svoje proizvode.

“U Republici Srpskoj samo se simbolično radi za domaće tržište, možda pojedine firme poput “Dermala”, dok ostali uglavnom proizvode za inostrane kupce.

Pad narudžbi zbog pada prodaje na globalnom nivou

Međutim, obim narudžbi je pao, posebno zato što su veliki trgovački lanci smanjili kupovinu obuće usljed pada prodaje na globalnom nivou. Nijemci su prije sedam ili osam godina bili među najvećim potrošačima obuće i kupovali su oko deset pari godišnje po stanovniku, dok je taj broj sada pao na četiri para”, kazao je Pazurević.

Kako je rekao, domaće firme ne bi mogle funkcionisati ako bi se orijentisale isključivo na domaće tržište.

“Naše firme nemaju mogućnost da repromaterijal nabavljaju na domaćem tržištu. Nemamo nijednu kožaru, niti firme koje mogu da proizvedu sve što je potrebno za izradu obuće. Nemamo prateće industrije koje bi proizvodile konac, kalupe, ljepilo i druge neophodne materijale. Zbog toga nemamo ni uslove da zaokružimo proizvodnju od početka do kraja”, precizirao je Pazurević.

Istakao je da bi se stanje možda moglo donekle popraviti ukoliko bi ljudi počeli drugačije da se ponašaju i ukoliko bi došlo do oporavka potrošnje.

“Nije problem samo kod nas, jer se i Evropa polako budi. Sve je to posljedica globalnih poremećaja, rasta cijena i promjena u potrošnji”, zaključio je Pazurević.

Sezona pred gašenje

Marinko Umičević, tehnički direktor Tvornice obuće “Bema” iz Banjaluke, kazao je da situacija u ovoj industriji nikada nije bila lošija nego sada.

“Mislim da je ovo sezona pred gašenje”, rekao je Umičević i istakao da je u obućarskoj industriji zaposleno je oko 12.500 radnika.

“U globalu, nismo imali dobar odnos prema ovoj industriji. Imamo određene olakšice, ali postavlja se pitanje da li je trebalo dozvoliti da ova industrija propadane prije deset godina”, rekao je Umičević