Srpska pravoslavna crkva /SPC/ sutra će proslaviti Miholjdan, praznik posvećen Prepodobnom Kirijaku Otšelniku.

Poslije Miholjdana, prema narodnom vjerovanju, nastupa prava jesen, a ako se topli dani nastave, taj period zove se “miholjsko ljeto”.

Sveti Kirijak rođen je u Korintu krajem četvrtog vijeka i za života je smatran stubom hrišćanstva i uzorom monaških vrlina.

Čitajući Sveto pismo, vrlo rano je počeo da se divi ustrojstvu spasenja ljudskog roda, a želja za duhovnim životom odvela ga je u Jerusalim, gdje je stupio u manastir i dobio početna uputstva o monaškom životu.

Boravio je u više manastira, posvećen hrišćanskoj vjeri i boreći se protiv jeresi.

Predanje kaže da je bio krupan i snažan čovjek, iako je cijeli život proveo u strogom postu. Pred kraj života boravio je u monaškoj porodici Svetog Haritona, gdje su monasi jeli jedanput dnevno, i to po zalasku sunca.

Kirijaka su monasi poštovali kao iscjelitelja i utješitelja bolesnih i nevoljnih. Poživio je 109 godina i upokojio se 557. godine u pustinji, gdje je proveo starost i posljednje godine života.

PREPORUČENI SADRŽAJ

Kako sačuvati mentalno zdravlje u društvu u kojem troškovi života rastu, primanja stagniraju, a neizvjesnost postaje svakodnevica?

U centrima za zaštitu mentalnog zdravlja u Republici Srpskoj u prošloj godini bilo je 78.106 posjeta ljekarima, od kojih 27.767 prvi put, a najčešći evidentirani mentalni poremećaji kod odraslih su neurotski i stresogeni, podaci su Instituta za javno zdravstvo Srpske. Kako sačuvati mentalno zdravlje u društvu u kojem troškovi života rastu, primanja stagniraju, a neizvjesnost postaje svakodnevica?

Šta platiti, čega se odreći i kako izdržati do sledeće plate? Za mnoge građane, život se sveo na neprestano sabiranje troškova i oduzimanje od vlastitih potreba. A kada briga postane svakodnevica, posledice se ne vide uvijek na računima.

Dugotrajna neizvjesnost ne iscrpljuje samo džep i kućni budžet. Ona stvara pritisak koji se prenosi i na psihičko zdravlje.

U takvim okolnostima, važno je i da društvo i institucije stvore uslove za sigurniji i stabilniji život, umjesto da produbljuju osjećaj neizvjesnosti.

“Taj problem nije individualne prirode društvo u cjelini mora da preuzme određene mjere i obezbjedi perspektivnost i kvalitet života kako bi se uzroci mentalnog zdravlja pokušali što više umanjiti. Ono je nemoguće u potpunosti iskorijeniti. Međutim i uloga institucija i društva u cjelini može doprinijeti njegovom smanjenju”, kaže sociolog Vedran Francuz.

Zato na pritiske koji svakodnevno opterećuju građane treba reagovati prije nego što ostave ozbiljnije posljedice, kažu stručnjaci. Jer briga o mentalnom zdravlju počinje mnogo prije nego što čovjek više ne može da izdrži.

(BN)

Iako je rođena i odrasla u Turskoj, Melis Terzioglu (35) je čitavog života znala da njeni korijeni potiču sa drugog mjesta. Priča o njenom pradedi Muratu prenosila se s koljena na koljeno, s generacije na generaciju, pa je tako još kao mala saznala da je on rođen i odrastao u Sjenici, iz koje je otišao davne 1928. godine u potrazi za novim životom.

Prve priče o Sjenici slušala je još kao mala od svog dede Ferhata. Pradedu su opisivali, kako se prisjeća, kao jugoslovenskog imigranta, a na čitavo ovo putovanje kroz prošlost krenuće tek decenijama kasnije, kao odrasla žena, sa suprugom i troje djece.

– Rano sam izgubila dedu, ali sam do 20. godine slušala baku kako mi, poput bajke, uglavnom priča o migraciji mog dede i njegove porodice, o teškoćama kroz koje su prošli i o naravi mog pradede i prabake. Takođe sam bila veoma vezana za svog dedu, pa sam proučavala Sjenicu na mapi i čitala sve informacije koje bi mi pale na pamet – počinje Melis priču za Telegraf.rs.

Prvi odlazak u Sjenicu

Godine su prolazile, odrasla je čuvajući sjećanje na svoje djetinjstvo i uspomenu na dedu i njegove priče o pradedi. Udala se i rodila troje djece. Stariji članovi porodice su umrli, a ona je shvatila da priča koju zna i koju želi da prenese svojoj djeci polako blijedi, ali i da je nedovršena. Shvata da ima još mnogo pitanja na koja želi da sazna odgovore. Zato je odlučila da ona bude TA – sa suprugom i djecom je 2023. godine prvi put otišla u Sjenicu i postala prva osoba iz njene porodice koja je kročila na to mjesto nakon skoro jednog vijeka.

– Vjerujte mi, u početku sam imala vrlo malo informacija. Znala sam samo za Sjenicu i to je bilo sve. Nikoga nisam poznavala u Sjenici, ali od trenutka kada sam prvi put kročila u taj kraj, ispunila me je toplina. Mislim da je to bio osjećaj pripadnosti. Jer, samo pomislite: tokom odrastanja, jasno je ko je vaša majka, njeno selo, njeno mjesto i slično, ali sa očeve strane postoji samo priča o migraciji, jedan grad i ništa više. Zbog toga sam od prvog trenutka željela da prigrlim taj osjećaj – priča naša sagovornica, koja je sve snimila i objavila na svom Instagram profilu.

Odsjela je u Novom Pazaru bez ikakvih informacija. Nije znala čak ni pravo prezime svog pradede, niti odakle da počne da traži. Osjećala se kao da traži iglu u plastu sijena, ali je ni sekunde nije napuštao osjećaj da je blizu.

– Došla sam sa 32 godine i to sa svojom djecom u grad koji sam od djetinjstva gledala samo na mapi, grad u koji moj deda nikada nije mogao da se vrati. Moje emocije i uzbuđenje bili su nevjerovatni. Stalno sam plakala, i na putu do grada i dok sam zamišljala prošlost u gradu. Bila sam srećna što sada svojoj djeci mogu da ispričam priču na licu mjesta.

Telefonski poziv koji je promijenio sve

Nakon prve posjete Sjenici, u Tursku se vratila pomalo razočarana jer nije uspjela da pronađe mnogo informacija. Razmijenila je kontakte sa nekoliko ljudi i to je bilo sve. Zatim je počela svojoj široj porodici da prepričava iskustvo iz Srbije, ali i da im postavlja mnogo više pitanja nego što je to činila ranije. Baš tada dobila je telefonski poziv koji će olakšati njenu potragu i zahvaljujući kojem će uspjeti da otkrije nešto za šta nije ni slutila da postoji.

– Primila sam telefonski poziv od supruge mog strica: „Tvoj pokojni stric je sačuvao pasoš tvog pradede. Našla sam ga u njegovim starim papirima i šaljem ti ga!“ Ova vijest je za mene bila kao dobitak na lutriji. U pasošu su jasno pisali prezime, okrug i selo. Prvo sam počela da istražujem svoje prezime. Razgovarala sam sa ljudima na raznim društvenim mrežama. U skladu sa pričom koja se pričala u mojoj porodici, potvrdila sam da smo crnogorskog porijekla. Kasnije sam saznala da moja porodica zapravo pripada veoma velikom plemenu crnogorskog porijekla. Tokom ove faze istraživanja, mnogi moji rođaci koji su vidjeli moje objave počeli su da mi šalju poruke. Moje uzbuđenje se višestruko povećalo. Amerika, Kosovo i Metohija, Bosna, Crna Gora, bilo je nevjerovatno. Nisam znala da pripadamo tako velikoj porodici. Kada sam sve ovo ispričala svojim rođacima koji žive u Turskoj, bili su zapanjeni – prepričava nam Melis.

Pasoš je izdat 1928. godine Muratu Đukiću (Gezen, njegovo tursko prezime), koji je živio u Sjenici, u Srbiji, odnosno Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. U pasošu je bila i jedna stara fotografija na kojoj su njegova supruga i djeca. Za nju je ovo bio ključ koji će otključati mnoge odgovore.

– Niko od ljudi koje vidite na fotografiji nikada se nije vratio u Sjenicu (nisu bili u mogućnosti) – dodaje ona.

Drugi odlazak u Sjenicu i nevjerovatno otkriće

Zahvaljujući pasošu saznala je prezime, a onda je stupila u kontakt sa Bahtijarom Gurdalom (Bogućaninom), istraživačem koji je na turskom jeziku napisao knjigu o porodici Đukić (Bratstvo Đukića iz Sandžaka), a koji živi u Turskoj.

– Bio je veoma iznenađen kada sam mu rekla da imam veze sa prezimenom Đukić. Mi potičemo iz iste porodice, ali iako su naše porodice u Turskoj živjele u istom gradu, uzele su različita prezimena, i iako su se poznavale, nisu bile svjesne da su iz iste porodice. Posjetila sam ga i dao mi je dragocjene informacije o mojoj porodici i pružio mi podršku.

Učlanila se u mnoge Fejsbuk grupe i grupe sela u okolini Sjenice. Njima je ispričala svoju priču, razmjenjivala kontakte sa ljudima i tako godinu dana aktivno radila na tome da sazna bilo šta o Đukićima iz Sjenice.

– Konačno, godinu dana kasnije, pronašla sam odgovor koji sam tražila u poruci Nermina Nikšića, koji živi u tom kraju! Rekao mi je da je priču o mojoj porodici čuo od svojih starijih, pa čak i da naša porodična kuća i dalje stoji, kao i da se područje na kojem se naša kuća nalazi i dalje naziva po našem porodičnom prezimenu, a zatim mi je poslao fotografije kuće. Nisam mogla da vjerujem! To je bilo tačno ono što su nam baka i deda pričali dok smo bili unučad!

– Nakon ove poruke, suprug, djeca i ja odmah smo odlučili da ponovo odemo tamo. Sreli smo se sa gospodinom Nerminom Nikšićem i on nas je odveo do kuće. Radi potvrde, zamolila sam Nermina Nikšića da pozove trenutnog vlasnika kuće. Sadašnji vlasnici bili su veoma iznenađeni što se neko od nas prvi put vraća. Dočekali su to sa uzbuđenjem i zadovoljstvom i rekli nam da možemo da razgledamo kuću koliko želimo. U trenutku kada sam prvi put ugledala kuću, kolena su mi klecnula i počela sam da plačem, a moja djeca su bila iznenađena mojim stanjem. Mogla sam da kažem: „Ovo je kuća mog pradede, kuća vašeg čukundede.“ Kada sam prvi put ušla u kuću, nisam mogla da prestanem da plačem. Topli dom u kojem su živjeli prije 95 godina pojavio se pred mojim očima. Bio je to jedan od trenutaka koje nikada u životu neću zaboraviti.

Prijatelji za cijeli život

Nešto je sa tog mjesta ponijela sa sobom.

– Prilikom odlaska uzela sam vrećicu zemlje ispred kuće, a kada sam se vratila, posula sam po šaku zemlje preko groba svakog koga vidite na fotografiji. Ovo je za mene bilo posebno i dragocjeno: možda nikada nisu mogli da se vrate u svoj dom, ali 95 godina kasnije njihova zemlja je došla do njih. Na ovaj način sam na licu mjesta oživjela priču koju ću prenijeti svojoj djeci o tome ko su oni.

Doživjevši sve ovo redom tokom 2023. i 2024. godine, osjetila sam kao da sam se vezala za to mjesto. Iako u Sjenici nisam uspjela da upoznam nikoga ko nosi prezime Đukić, 2025. godine odlučila sam da ponovo posjetim sve ljude koje sam upoznala tokom ovih posjeta, a koji su nam sada postali prijatelji. Upoznavanje sa porodicama Nikšić, Ličina i Lukić tokom ovog istraživanja bilo je još jedan vrijedan poklon za mene. Možda su oni najviše doprinijeli mojoj ljubavi prema tom mjestu i uvijek će imati važno mjesto u mom životu – zaključuje naša sagovornica.

Sada za Melis Sjenica više nije samo neka tačka na mapi ili neko daleko mjesto iz dedinih priča. Sada je to i njeno mjesto, u koje se rado vraća zbog prijateljstava koja je sklopila tokom ove nevjerovatne potrage. Grumenom sjeničke zemlje koji je odnijela u Tursku pokazala je da čovjek može da ode iz svog zavičaja, ali zavičaj iz njega – nikada.

Glas