Connect with us

Zanimljivosti

Kultni film “Ptice” 60 godina od premijere: Ka­d Hičkok i priroda uzvrate udarac ljudima

Prije 60 godina, tačnije 28. marta davne 1963. godine, u mraku bioskopa publika je prvi put bila izložena remek-djelu “Ptice” režisera Alfreda Hičkoka, filmu čiji se uticaj za proteklih šest decenija konstantno širio kroz pop kulturu plašeći ljude.

Film britanskog majstora trilera zasnovan je na istoimenoj kratkoj priči iz 1952. godine književnice Dafne di Morije i fokusira se na niz iznenadnih i neobjašnjivih napada ptica na stanovnike gradića Bodega u Kaliforniji tokom nekoliko dana. Sam početak scenarija djelimično je zasnovan na istinitoj priči o napadu ptica na malo ribarsko selo, gdje su se galebovi zabijali u prozore kuća i automobila. Kasnije je otkriveno da su uzrok cijelog napada bile otrovne alge, ali to ljudi u ono vrijeme nisu znali, a Hičkoku je sve poslužilo da napravi alegoriju o situaciji kad se priroda i njeni dijelovi okreću protiv prepotentnog čovjeka, kao i o anksioznom periodu iščekivanja velike katastrofe uz brojne alegorije na hladni rat i paranoju tog vremena.

Mir pa teror

Same “Ptice” su bile ambiciozno postavljen korak, nakon jednako trijumfalnog filma “Psiho” iz šezdesetih, i da bude zanimljivije, i danas jednako uspješno čuva reputaciju jednog od najvažnijih horor filmova ikada snimljenih, čak i ako je njegova reputacija zakomplikovana Hičkokovim mizogenim tretmanom njegove zvijezde Tipi Hedren. Međutim, kao film, to nije samo jedan od najomiljenijih radova britanskog majstora već i jedno od ostvarenja koje će u velikoj mjeri izmijeniti osnove žanra. Film počinje kao neobavezna romantična komedija u kojoj pratimo zgodnu Melani Danijels (Hedren), društvenu osobu iz San Franciska koja odlučuje da pobjegne iz grada nakon misteriozne javne sramote. Na svom putu upoznaje zgodnog, ali hladnog Miča Brenera (Rod Tejlor) i odlučuje da ga prati do njegovog rodnog grada Bodega u Kaliforniji, gdje se iznenada nađu pod udarom ptica koje terorišu stanovnike, što Hičkok pretvara u jezivu simfoniju napetosti i straha.

Suština genijalnosti filma “Ptice” jeste u tome što njegova užasavajuća, skoro apokaliptična priča počinje na lagan i neobavezan način iz kojeg je teško naslutiti jeziv rasplet. Prvi čin postavlja tihu romansu između Melani i Miča, dvoje ljudi koje sputava vlastita nesigurnost i potisnuta seksualnost, da bi potom u drugom dijelu, kada napadi ptica počnu, prvi dio filma doslovno bio zaboravljen, jer lični životi dvoje junaka više nisu važni. Preciznije, nijedan od velikih ljudskih problema u filmu nije važan, od ljubavi preko porodice do posla. Oni su, prosto rečeno, beznačajni pred silovitom brojnošću napada i učinjeni su beznačajnim pred onim što bi mogla biti apokalipsa manifestovana u okrutnom i ravnodušnom napadu prirode. Naime, iznenada se uloge okreću pa sad, umjesto ptica u kavezu, ljudi su zatvoreni u svojim kućama i plaše se za svoje živote, dok ptice gospodare gradom. Hičkok je oduvijek bio majstor iznenađenja i misterije, tako da je želio da ponudi što manje odgovora publici, koju bi sporim tokom i trikovima u montaži naveo na opuštanje, a onda bi poslao jato bijesnih ptica pretvarajući film uz pomoć muzike i sjajnih vizuelnih rješenja u eksplozivni kotao napetosti. Film je u svom originalnom scenariju imao još desetak strana, koje je Hičkok odbio da snimi ostavljajući već istraumirane gledaoce tamo gdje priča i zvanično staje, u postapokaliptičnoj sceni tokom koje ljudska porodica kreće da se povlači okružena bezbrojnim pticama i prepuštajući mjesto pobjedniku. Navodno mu se toliko dopadao taj otvoreni kraj da je dugo vremena i odbijao da ostavi napisano “Kraj” na završnoj špici.

 

Mnogi smatraju ovaj film prvim ekološkim hororom, u kojem iz ptica i njihovog bijesa progovara planeta Zemlja, koja kreće u osvetu za sve ono što joj je ljudski rod uradio. Drugi, međutim, povezuju ovaj film sa samim trenutkom kad je snimljen, a to je hladni rat. Samo nekoliko meseci prije premijere bila ja kubanska kriza i svijet je bio na ivici atomskog rata. Strah je bio na vrhuncu i svaka moguća nepoznanica, poput, recimo, napada ptica bi dovela do panike. Treći su našli priču o represivnoj seksualnosti, gdje dvoje ljubavnika ne dobijaju šansu od strane zatucane sredine, što se provlačilo kroz druge radove Hičkoka. Filmski kritičar Endrju Serkis tvrdio je da je tema filma samozadovoljstvo ljudskog roda, kao što je reditelj izjavio u bezbroj navrata.

– Ljupka plavuša Melani se dosađuje, a samopravedni advokat Mič hvali se arogantnom senzualnošću, dok se njegova bivša vjerenica Ana davi u samosažaljenju, a njegova posesivna majka Lidija guši se u strahu od usamljenosti. Kompleksni, vrlo nesimpatični likovi sa kojima se treba boriti, a publika počinje da se poistovjećuje sa stanovištem ptica, zapravo neljudskim gledištem – rekao je Serkis. Ono što je danas svima jasno, u filmu je Hičkok, stari čudak i mizantrop, navijao sve vrijeme za ptice, a ne za ljude, kako je to lijepo objasnio kritičar Filip K. Šer.

– Za Alfreda Hičkoka je oduvijek važilo da mrzi svoje glumce. Mislim da bi nakon ovog filma svima trebalo da bude jasno da se ne smijemo ograničavati samo na taj poziv, već da je potpuno jasno da reditelj mrzi sve ljude podjednako – rekao je Šer. I to je prilično uočljivo jer Hičkok i scenarista Evan Hanter u više navrata potkrepljuju filmske teme ljudske neozbiljnosti surovo ih tretirajući sa evidentnim potcjenjivanjem. Svaki put kada se napad dogodi, njegovi likovi traže zaklon od bijesa prirode u objektima koje je napravio čovjek. Ipak, bez obzira na to da li se radi o telefonskoj govornici ili porodičnom domu, osvetoljubive ptice uspijevaju da uđu unutra i unište lažni osjećaj sigurnosti čovječanstva.

Kada se pokaže da je pticama teže pobjeći nego što bi željeli, građani zaliva Bodega počinju da se okreću jedni protiv drugih. Tražeći objašnjenja, nekoliko likova okreće se praznovjerju i religiji. Pijani mornar je uvjeren da je stigao biblijski sudnji dan, dok preplašena Lidija krivi Melani, objavljujući da je donijela smrt i užas na kućni prag porodice. U oba slučaja Hičkok tretira ove neispunjene pokušaje racionalizacije sa terorom i duhovitim prezirom.

Zaslužena kazna

Poznato je da “Ptice” ne objašnjavaju zašto ptice napadaju, ali nije ni potrebno. Sve što treba da uradite je da pogledate samovažnost ljudskih karaktera da biste razumjeli zašto je priroda odlučila da ih kazni. I ptice to rade, iznova i iznova, sve dok likovima filma ne preostane ništa drugo nego da se prepuste snazi ​​majke prirode. Za dokaz, ne tražite dalje od evolucije Tejlorovog lika, na prvi pogled klasičnog mačoidnog tipa šezdesetih, zgodnog i elegantnog junaka, koji na početku brzo požuri u akciju i odbrani se od ptica kako bi spasao nečiji život, ali na kraju je prisiljen da tiho hoda kroz more ptica, svjestan da ne može učiniti ništa osim da se nada da neće napasti. Ne samo da ptice prisiljavaju Tejlora, stereotipnu mušku zvijezdu, da se stavi na milost i nemilost prirodi, već ga prisiljavaju da shvati koliko je nemoćan pred njom.

Poznat kao majstor napetosti i često tretiran kao otac žanra trilera, danas nema žanrovskog režisera koji ne navodi Hičkoka kao inspiraciju.

U ovom slučaju potpuno zaslužno, jer su “Ptice” imale nevjerovatno jednostavnu ideju i učinile je apsolutno zastrašujućom baratajući maestralno jezikom filma, od slike preko glume do zvuka. Ne samo da je to bio velemajstorski kurs u kreiranju podžanra horora “Smrtonosne životinje” već je istovremeno zauvijek promijenio matični žanr, uspješno plašeći ljude onako kako je to priroda činila tokom milenijuma ljudske evolucije, ljepotom i snagom.

Status

Film je u početku dočekan sa podijeljenim kritikama, a neki kritičari čak su tvrdili da je to najgori od svih Hičkokovih trilera.

Film je ipak svoj kultni status opravdao nešto kasnije, kad je imao svoju televizijsku premijeru 1967. godine i postao najgledaniji film na TV-u do tada, zbacivši sa prvog mjesta “Most na rijeci Kvaj”. S vremenom ugled filma se znatno poboljšao u danas važi za remek-djelo kojem su poštovanje odavali režiseri poput Federika Felinija, Akire Kurosave, Džona Karpentera i Giljerma del Tora. Na sajtu “Metakritik” ima ocjenu 90 od 100, što ukazuje na “univerzalno priznanje”. Film je nagrađen od strane Američkog filmskog instituta kao sedmi na listi najvećih trilera u američkoj kinematografiji.

(Glas Srpske)

Zanimljivosti

NOVA STUDIJA OTKRIVA! Dužina dana na Zemlji se mijenja, POSTAJU SVE DUŽI

Ako vam se čini da se dani vuku više nego ikada, možda nije kriv samo vaš dosadan posao. Nova studija je otkrila da promjene u unutrašnjem jezgru Zemlje mogu povećati dužinu dana.

Zemljino gusto metalno jezgro se sada vraća unazad u odnosu na površinu planete, prema navodima tima naučnika sa Univerziteta Južne Kalifornije. Gledajući podatke o zemljotresima, otkrili su da je unutrašnje jezgro počelo da usporava oko 2010. godine i da se sada kreće unazad, suptilno utičući na rotaciju Zemlje u svemiru. Međutim, sve ovo neće nam donijeti više sati u danu – kako istraživači kažu, promjenu može biti veoma teško primjetiti.

Naime, kako objašnjavaju Zemlja se sastoji od četiri glavna sloja: kore, plašta, spoljašnjeg i unutrašnjeg jezgra. U samom centru planete, 4.800 kilometra od površine nalazi se unutrašnje jezgro – pregrijana lopta od čvrstog gvožđa i nikla veličine mjeseca. Pošto je okolno spoljašnje jezgro potpuno tečno, ova gusta metalna sfera može slobodno da se okreće pod uticajem Zemljinog magnetnog polja i gravitacionog uticaja spoljašnjih slojeva. Godinama su mnogi naučnici vjerovali da se unutrašnje jezgro okreće brže od površine Zemlje. Međutim, profesor Džon Videjl kaže da je jezgro sada usporilo i da je počelo da se kreće unazad.

„Ples unutrašnjeg jezgra mogao bi biti još življi nego što smo do sada poznavali”, rekao je za Daily Mail.

Bez ikakvog načina direktnog posmatranja unutrašnjeg jezgra Zemlje, istraživači su se oslanjali na podatke prikupljene iz seizmičkih događaja. Konkretno, profesor Vidale i njegovi koautori fokusirali su se na događaje koji se nazivaju ponavljajući zemljotres – seizmički događaji koji se dešavaju na istoj lokaciji da bi proizveli identične obrasce u snimcima koji se nazivaju seizmogrami. Osim 121 prirodnog događaja zabilježenog oko Južnih Sendvič ostrva, istraživači su takođe koristili ljudske događaje poput sovjetskih blizanačkih nuklearnih testova između 1971. i 1974. godine. Kako seizmički događaji šalju udarne talase kroz Zemlju, stanje i lokacija svakog od slojeva će suptilno promeniti oblik talasa koji naučnici bilježe. Kada se talasni oblici ponavljajućih talasa poklapaju, ovo otkriva trenutke kada je unutrašnje jezgro u potpuno istom položaju u odnosu na spoljne slojeve Zemlje. Istraživači su otkrili skupove seizmograma u kojima bi se zemljotres koji se ponavljao dogodio, promijenio i zatim ponovo poklopio nekoliko godina

Na primjer, podaci su pokazali da se zemljotres zabilježen u martu 2003. malo razlikovao od zemljotresa iz 2009. na istoj lokaciji, ali identičan onom zabilježenom 2020. godine. Ono što pokazuje je da se unutrašnje jezgro pomjerilo u odnosu na površinu između 2003. i 2009. godine, da bi se vratilo u isti položaj do 2020. godine. To znači da se unutrašnje jezgro moralo rotirati napred u odnosu na površinu sve do nekog vremena 2010. godine kada je usporilo i počelo da se kreće unazad. Profesor Vidale je rekao:

„Kada sam prvi put vidio seizmograme koji su ukazivali na ovu promjenu, bio sam zapanjen. Ali kada smo pronašli još dvije desetine opservacija koje signaliziraju isti obrazac, rezultat je bio neizbježan. Unutrašnje jezgro je usporilo prvi put poslije mnogo decenija”.

Ovo usporavanje moglo bi da bude uzrokovano miješanjem jezgra od tečnog gvožđa koje generiše Zemljino magnetno polje, kao i gravitacionim potezima iz neobično gustih oblasti u omotaču. Dok je efekte koje će ovo imati gotovo nemoguće predvidjeti, profesor Vidale kaže da bi to moglo da promijeni dužinu dana za veoma malu količinu vremena.

Nastavi čitati

Zanimljivosti

NAUČNICI DEŠIFROVALI “BEBEĆI” GOVOR! Evo šta su otkrili

Bebino gugutanje je mnogo više od onog što se nama čini, smatra stručnjak.

Kada bebe guguću, možda govore roditeljima kako da razgovaraju sa njima. Iako naučnici već znaju da razgovor sa bebama pomaže novorođenčadima da nauče da govore, čini se da učenik zapravo vodi glavnu riječ.

Novo istraživanje otkriva da kada bebe „pričaju“, mogu da promene način na koji njihovi roditelji komuniciraju sa njima kako bi maksimizirali svoj potencijal za učenje. Oni su u osnovi bebi šefovi, ali na najbolji mogući način, prenosi 24sata.hr.
„Bebe zapravo oblikuju svoje okruženje za učenje na načine koji olakšavaju učenje“, rekao je koautor studije Steven Elmlinger, diplomirani psiholog sa Univerzitetu Kornel.

Dobro je dokumentovano da kada roditelji koriste „bebi razgovor“, bebama je lakše da uče. Kraće rečenice, jednostavnije riječi i sporije riječi višeg tona pomažu bebama da se fokusiraju i postave temelj za jezik.

Iako je mnogo manje proučavano, čini se da je isto i sa gugutanjem bebe. Kada bebe ispuštaju zvukove, one pokušavaju da ‘istupe iz svijeta’ i skoro uvijek su uspješne.
Istraživanja ukazuje na to da kako bebe dostižu različite faze u svom razvoju i menjaju način na koji verbalno komuniciraju, mame i tate mijenjaju svoj „bebi razgovor“. To bi moglo da znači da roditelji ne utiču samo na djecu, već i da djeca oblikuju ponašanje svojih roditelja.

Druga istraživanja pokazuju da kada bebe pokazuju i guguću o određenom predmetu, roditelji će vjerovatnije govoriti o tom objektu. Na primjer, ako dijete počne da guguće sa plišanim psom, mama i tata će vjerovatno vježbati da izgovore riječ ili zvuk psa, ili oboje.

„Znamo da govor roditelja utiče na to kako djeca uče – to ima smisla – i da sopstvena motivacija beba takođe mijenja način na koji uče“, rekao je Elmlinger i dodao da „ono što nije proučavano je veza između toga kako djeca mogu da promjene svoje roditelje ili jednostavno promeni okruženje za učenje u celini.

Kako kaže, to je ono što pokušavaju da urade.

Da bi stekli širu sliku o važnosti gugutanja beba, naučnici su proučavali ponašanje 30 majki i njihovih beba. Pokazalo se da kada beba guguće, majka odgovara jednostavnijim rečenicama i rečima nego kada beba ćuti. Što više roditelji razgovaraju sa bebama na ovaj način, bebe će brže shvatiti govor.

„Zaključak je da je bebino gugutanje mnogo više od onoga što se na prvi pogled čini. To je bebin način da dobije što više informacija od odraslih. Nije besmisleno“, kaže Elmlinger.

Nastavi čitati

Zanimljivosti

“BIĆE VIŠE ROBOTA NEGO LJUDI”: Mračna prognoza Ilona Maska

Šef Tesle Ilon Mask prikazao je dioničarima snimak Optimus robota koji radi u jednoj od fabrika, i pritom ih izvijestio kako teče razvoj ove mašine.

Dosta smo napredovali sa Optimusom u kratkom periodu, i došli smo do robota koji zapravo vrši i neke korisne stvari u fabrikama danas – rekao je Mask.

Dodao je da dva Optimusa rade u fabrici u Fremontu u Kaliforniji, kao i da se “nekoliko njih nalazi i u Palo Altu”.

Do kraja godine, dodao je, Optimus će dobiti “jednu veliku reviziju hardvera”, a zatim slijedi ograničena serijska proizvodnja za korišćenje robota u fabrikama, gdje će dalje biti testiran.

Mask je predvidio i da će sljedeće godine Tesla imati “više od hiljadu, možda i nekoliko hiljada” Optimus robota koji rade za ovog proizvođača električnih vozila, rekavši da imaju dovoljno resursa da to uspešno izvedu.

Istakao je da će robot, jednog dana, biti i dovoljno autonoman da dopusti ljudskom kolegi da mu da instrukcije.

Čak, naveo je, Optimus će učiti izvršavanje nekih zadata samo ako gleda snimak toga.

Dodatno, Mask je dioničarima na sastanku rekao da će odnos “humaniodnih robota i ljudi biti veći nego 1:1”, i da “Tesla prednjači u tome”, podgrijavši time strahove o “ustanku mašina”, prenosi B92.

Nastavi čitati

Aktuelno