Helikopter Uprave za vazduhoplovstvo Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske poletio je na još jednu misiju u kojoj se ne prevoze samo pacijenti, već nada, borba i šansa za život.

Petnaestogodišnji dječak, inicijala V.V., kojem je dijagnostikovan tumor na mozgu, hitno je transportovan iz Univerzitetskog kliničkog centra Republike Srpske u Banjaluci na Klinički centar Srbije u Beogradu, gdje ga je već po slijetanju dočekao tim ljekara na dječijem odjeljenju Klinike za neurologiju.

Let je realizovan brzo i efikasno, odmah po prijemu zahtjeva za vazdušni medicinski transport. Iako je ovo bio već 32. ovakav let od početka godine, svaki od njih nosi posebnu težinu – jer iza svakog stoji priča o borbi, nadi i vjeri u novi početak, piše Provjereno.info.

Emocije su bile jake, ekipa pilota i medicinskog osoblja spremna, meteorološka situacija povoljna, a brzo vrijeme reakcije naš saveznik. Pod budnim okom ljekara i stručne posade, helikopter je sigurno prevezao malog pacijenta do Beograda, gdje će tim specijalista nastaviti borbu za njegov život.

Načelnik Uprave za vazduhoplovstvo MUP-a Republike Srpske Boban Kusturić uputio je riječi podrške porodici i izrazio nadu u uspješno liječenje.

– U ime cijelog tima ljekara, te pilota i pripadnika naše uprave, malom pacijentu želimo snagu, brz i uspješan oporavak. Naša je dužnost da reagujemo brzo, ali i da budemo uz naše građane u najtežim trenucima. Ovaj let je bio više od zadatka, bio je poziv čovječnosti – poručio je Kusturić.

Ova misija još jednom je potvrdila koliko je važna uloga hitnog medicinskog transporta, kao i koliko vrijedi svaki tren u spasavanju mladog života. Helikopteri MUP-a Republike Srpske nisu samo letjelice, oni su vrlo često krila nade.

Prošlo je trinaest godina od stravične avionske nesreće koja je šokirala Banjaluku i region, a u kojoj su poginuli pilot Alen Crnalić (1988), instruktor padobranstva Nemanja Goronja (1980), instruktor Stefan Karanović (1989) i padobranci Nikola Stević (1993) i Srđan Kostić (1994).

Pad i tragičnu smrt sinova, uz zastrašujući vrisak, posmatrali su roditelji, a zatim su svojim vozilima bezuspješno pokušali da guraju olupinu aviona kako bi izvukli svoje najmilije.

Nesreća se dogodila 20. maja u 14 časova, a avion je pao samo nekoliko minuta nakon polijetanja, a nakon čega se zapalio.

Istraga koja je tada otvorena do danas nije završena, i za tu nesreću još niko nije odgovarao.

Ručna izrada čamaca iziskuje mnogo vremena i posla na godišnjem nivou u zavisnosti od potražnje možemo napraviti jedan ili nijedan, ali ljubav prema Vrbasu nas održava da se još time bavimo.

Rekao je ovo za “Glas Srpske” Andrej Zamolo, koji zajedno sa bratom Dariom čuva od zaborava jedan od osnovnih simbola Banjaluke, dajak čamac.

Uz oca su još kao djeca naučili ovaj zanat, a nakon njegove smrti 2006. godine nastavili su time da se bave samostalno te je većina dajak čamaca koji se danas voze Vrbasom djelo braće Zamolo.

Prvo se, kako je pojasnio, izrađuju prednji i zadnji dio čamca, špic i krma, zatim se pristupa sastavljanju, a potom se vrši impregnacija, zaštita, lakiranje i na kraju dobijemo finalni proizvod.

– Trup čamca se pravi od jelove daske koju je lako pronaći na ovim prostorima. Ona nije baš postojana u vodi, ali je lagana, jer kada bi čamac napravili od nekog težeg drveta on bi bio pretežak za vožnju. Međutim, kada se zaštiti i pravilno održava, čamac može trajati i preko 30 godina – naveo je Zamolo.

Prema njegovim riječima, špic se izrađuje od tvrđeg drveta poput hrastovine, jer trpi razne udare i drži konstrukciju dobro sastavljenom.

– Trup čamca se sastoji još od tri takozvana metalna rebra, koja dodatno učvršćuju konstrukciju. Potrebno je oko dvije sedmice laganijeg rada da se sve kompletira – kazao je on i dodao da voli i uživa u tome što radi.

Kako je istakao, čamac je namijenjen prvenstveno za vožnju po Vrbasu, stoga ga najčešće kupuju Banjalučani, ali potražnja nije prevelika.

– Osnovali smo “Dajak klub” 2010. godine i on okuplja sve ljubitelje dajak čamca. Iz godine u godinu sve je više zaljubljenika u ovu našu vještinu i tradiciju, stoga smatram da neće izumrijeti. Ne bi ni trebalo, jer je dajak čamac specifičan i nigdje u svijetu se ne vozi na ovaj način kao u Banjaluci – poručio je Zamolo.

Vozi se, kako je pojasnio, na način da se čamac gura uzvodno “motkom” dužine četiri metra, savladavajući brze struje i brzake kakve Vrbas ima.

– Glavni cilj dajakaša je da savladaju uzvodne brzake, što nigdje nećete vidjeti u svijetu. Nešto slično rade u Kembridžu sa takozvanim “punting boat”, ali kod njih je mirna voda. Međutim, kada je brza voda vrlo je bitna hidrodinamika čamca – rekao je Zamolo.

Kroz godine iskustva, dodaje, zaključio je da je idealna dužina čamca oko sedam i po metara, dubine do 30 cm i širine oko 77 cm, dok njegova težina iznosi otprilike oko 100 kilograma.

– Nadam se da će moj sin, koji ima deset godina, nastaviti sa ovom vještinom. Već se vrti oko mene dok radim i voli to, kao i moja kćerka, jer su se rodili u takvom okruženju. Pojaviće se, vjerujem, i neko izvan porodice ko će se zainteresovati za izradu dajaka – istakao je Zamolo.

Kada je u pitanju početak dajakaške sezone u Banjaluci, Zamolo je rekao da je u zavisnosti od vremenskih uslova to obično sredinom juna, jer da bi se vozio čamac potrebno je da nivo Vrbasa bude u minimumu.

Promocija

Veliki broj građana, ljubitelja Vrbasa i Banjaluke okupio se nedavno na Trgu Krajine gdje su posmatrali izradu tradicionalnog dajak čamca, u organizaciji “Dajak kluba” Banjaluka. Zamolo je istakao da je ovo druga godina zaredom da organizuju ovakav događaj te da su na ovaj način približili sugrađanima našu bogatu kulturnu baštinu.

– Mnogo ljudi je stajalo i posmatralo od početka do kraja sklapanje čamca. Mislim da im je bilo zanimljivo, jer smo praktično ni od čega sastavili trup dajaka za nekoliko sati – rekao je Andrej Zamolo.

Dodao je da su 2018. godine imali priliku da u Italiji na trgu sastave čamac za tri dana i potom ga provozaju u rijeci Adiđe što su građani ove zemlje dočekali sa velikim oduševljenjem.
Glas