Banjaluka danas obilježava 56 godina od razornog zemljotresa koji je 27. oktobra 1969. godine, u 9.11, zaustavio život u gradu na Vrbasu.
Grad je u trenu utihnuo, a vrijeme kao da je stalo i do danas ostalo uklesano u memoriju Banjalučana.
Dan ranije, 26. oktobra, u 16.36, snažan “prethodni udar” najavio je tragediju.
Noć između 26. i 27. oktobra bila je ispunjena podrhtavanjima, strahom i neizvjesnošću. A onda – najjači udar. Zemljotres jačine 8,5 stepeni po Merkalijevoj skali, odnosno 6,6 stepeni po Rihteru u epicentru, pogodio je Banjaluku i ostavio iza sebe razaranja koja ni vrijeme nije uspjelo izbrisati.
U samo nekoliko sekundi srušen je cijeli jedan svijet.
Poginulo je 15 ljudi, a povrijeđeno 1.117. Grad je bio potpuno razorеn, uništeno je čak 86.000 stanova, dok je na stotine objekata pretrpjelo teška oštećenja – 266 školskih, 146 kulturnih, 133 zdravstvena, te 152 objekta društvene i javne uprave.
Ni privreda nije bila pošteđena. Oštećeno je 112 privrednih objekata, proizvodnja je stala, a rad je u mnogim preduzećima mjesecima bio sveden na minimum. Neka su trajno zatvorila svoja vrata.
“Grad mladosti” te jeseni ostao je bez svoje djece. Danima su autobusi iz Banjaluke odvozili osnovce i srednjoškolce širom tadašnje Jugoslavije. Školsku 1969/1970. godinu završili su daleko od svojih domova, noseći u srcima nostalgiju, strah, ali i nadu da će se vratiti u svoj grad obnovljen, sigurniji, živ.
I danas, više od pola vijeka kasnije, na Trgu Krajine stoji sat koji je stao u trenutku tragedije – 27. oktobra 1969. u 9.11. On ne mjeri vrijeme, nego čuva sjećanja. Podsjeća da se Banjaluka ponovo digla iz ruševina, da su je ljubav, solidarnost i zajedništvo izgradili iz ponora.
Nebojša Kuštrinović jedan je od Banjalučana koji se vrlo dobro sjećaju tog kobnog dana, a kako je rekao za “Nezavisne novine”, solidarnost koju je narod tada pokazao nešto je što nikada neće zaboraviti.
“Kuća nam je bila srušena, a tu zimu smo proveli u šupi. Bilo je vrlo hladno, ali tada se desilo nešto što se može nazvati ljudskom solidarnošću i prijateljstvom. Uprkos teškoj situaciji, narod je pokazao veliku solidarnost i dokazao da smo ljudi”, kazao je Kuštrinović.
Mjesto koje su nazivali “Titanik” bilo je okupljalište mlađih Banjalučana.
“Iako je zemljotres bio katastrofalan, sreća je bila u tome što smo mogli pokazati brigu i solidarnost prema našim mlađim sestrama i braći, koji su odvoženi u druge dijelove zemlje, put Trogira i drugih mjesta, vozovima i drugim sredstvima”, kazao je on.
Kako je rekao, sjeća se da su, iako u teškim okolnostima, svaku veče imali svirke pod Kastelom.
“Sjećam se onih prvih sati poslije zemljotresa kada je Rade Radivojac, vozač autobusa, dovezao dva autobusa koja su radila u leru te su sva djeca iz moje ulice spavala u toplim autobusima”, ispričao je on, dodajući da će mu njegova solidarnost zauvijek ostati u sjećanju.
Kako dodaje, cirkus “Adrija” je poklonio Banjaluci cirkuski šator koji je stajao kod Kastela, gdje su bile svirke uživo.
“Tamo su često bile igranke i tamo smo, bez obzira na poteškoće, plesali i igrali, radovali se životu”, ispričao je on.
Prema njegovim riječima, Banjalučanima je u tim momentima svaka pomoć značila, a ono čega se vrlo dobro sjeća jeste dolazak Josipa Broza Tita, koji je tada obišao Banjaluku i prošetao se ulicama tada razrušenog grada.