Uprkos kontrolama i visokim kaznama, u Srpskoj je i dalje prisutan rad na crno. Plata u koverti, neplaćeno zdravstveno osiguranje, samo su neki od segmenata ove sive ekonomije.

Prema riječima predstavnika sindikata, iako se takav oblik rada formalno ne prepoznaje, u praksi je i dalje zastupljen.

Danko Ružičić generalni sekretar Saveza Sindikata Republike Srpske, kazao je da je i danas i dalje to prisutno, iako je nelogično,  jer kako kaže  postoji manjak radnika, koji se uvoze iz drugih zemalja.

“Isto tako imamamo i ugovore o radu koji nisu produženi”,  istakao je Ružičić.

Pojasnio  je da se broj radnika na crno smanjuje, ali da još uvijek nije iskorijenjeno.

“Traže se mehanizmi kako to spriječiti. Iz izvještaja Inspektorata može se vidjeti da se najviše spominju sledeće djelatnosti: građevinarstvo, trgovina i drvoprerađivački sektor. Vlada se ozbiljno uhvatila u koštac sa ovim problemom”,  dodao je Ružičić, prenosi RTRS.

Saša Aćić, direktor Unije poslodavaca Republike Srpske, kaže da Unija ne može pratiti da li neko radi zakonito ili ne, ali u aktima je definisano da poslodavci koji poštuju propise su članovi te asocijacije.

“Rad na crno je negdje oko dva odsto u odnosu na cjelokupnu populaciju radnika. Neadekvatna poreska politika jeste jedan od motiva da i nakon 30 godina nismo uspjeli riješiti ovu situaciju”, istakao je Aćić.

Jedna od mjera mogao bi da bude i reprsivni aparat.

“Poreske utaje se smatraju najtežim krivičnim prekršajem svugdje u svijetu, pa bi tako trebalo biti i kod nas. Pozivamo i sve poslodavce, i sve radnike da ako imaju dilemu bilo kakvu po ovom pitanju, da se jave Uniji poslodavaca.Moramo svi mi zajedno kvalitetniji komunicirati” , zaključio je Aćić.

Dok se formiranje robnih rezervi u Republici Srpskoj i ne nazire, FBiH ima tu instituciju, koja trenutno u zalihama čuva robu vrijednu oko 40 miliona KM.

Srbija ima Republičku direkciju za robne rezerve, koja, između ostalog, obavlja stručne poslove koji se odnose na organizaciju sistema robnih rezervi, kao i čuvanje i obnavljanje tih rezervi.

Hrvatska ima Ravnateljstvo za robne zalihe, koje obavlja poslove u vezi sa stvaranjem, finansiranjem, upotrebom, korištenjem i obnavljanjem strateških robnih zaliha, što podrazumijeva i osiguranje skladišnog prostora za njihovo čuvanje.

Politička koplja oko (zastarjelog) sistema

“Niko neće biti gladan”: I premijer Republike Srpske Savo Minić je nedavno potvrdio da robne rezerve trebaju Republici Srpskoj.

“Slažem se, one treba da postoje, ali one služe da neko ne bude gladan. Niko u Republici Srpskoj nije i neće biti gladan. Mi ćemo obezbijediti sve što treba”, kazao je tada Minić.

U martu je Draško Stanivuković, gradonačelnik Banjaluke, na protokol Vlade Republike Srpske dostavio prijedlog zakona o robnim rezervama, a Minić je, prije nekoliko večeri, kada je održana TV debata između njih dvojice, izjavio da je taj sistem zastario.

“Robne rezerve su nekada, one stare, bile za skladište brašna, ulja, soli, šećera i tako dalje. Sada vidimo da je to nešto sasvim drugo – nafta, neki drugi derivati”, rekao je Minić.

Regionalna iskustva: Srbija i Hrvatska pune skladišta

U Srbiji, po svemu sudeći, misle drugačije. Njihova Republička direkcija za robne rezerve je prije nekoliko sedmica oglasila prodaju radi obnavljanja poljoprivredno-prehrambenih proizvoda. Uvidom u oglas za prodaju, “Nezavisne novine” su utvrdile da su njime obuhvaćeni i so (čak 3.387.600 kg), goveđi naresci, paštete, tovne svinje i junad…

“Javni oglas je otvoren do konačne prodaje oglašenih količina poljoprivredno-prehrambenih proizvoda”, naveli su iz Republičke direkcije za robne rezerve, sa sjedištem u Beogradu.

Hrvatska otkrila karte: Nadležni u Hrvatskoj su u februaru ove godine otkrili karte. Državni sekretar u Ministarstvu gospodarstva Hrvatske Vedran Špehar rekao je da Hrvatska u robnim zalihama ima žitarica za cjelokupne potrebe stanovništva za 60 dana, te kreveta i šatora za zbrinjavanje do 50.000 stanovnika.

“Pored toga imamo u MORH-u (Ministarstvo odbrane Republike Hrvatske) određene kapacitete”, rekao je Špehar.

Glas struke: Ukidanje rezervi bila je najveća greška

Borci za zaštitu potrošača poručuju da su robne rezerve hitno potrebne i u Republici Srpskoj.

“Mislim da najveća greška, u možda zadnjih desetak godina, onih koji su predlagali odluke jeste dovođenje robnih rezervi u status da se one moraju ukinuti. Žao mi je što se kod nas riječ stručnjaka ne sluša. Pod hitno bi trebalo obnoviti robne rezerve, za šta trebaju dvije do tri godine, ali bolje i to čekati pa biti siguran, nego da imamo ovo što smo sada dočekali”, kaže za “Nezavisne novine” Snežana Šešlija, predsjednica Udruženja građana “Tolerancijom protiv različitosti” (ToPeeR) iz Doboja.

Federacija BiH: Zalihe od 40 miliona dovoljne tek za prvu pomoć

Iako, dakle, FBiH ima svoje robne rezerve, i kod njih je situacija daleko od idilične.

Tončo Bavrka, direktor Robnih rezervi FBiH, rekao je za Faktor da su, za razliku od ranijih kriza, poput pandemije virusa korona, robne rezerve FBiH sada nešto popunjenije, ali su količine hrane u robnim rezervama i nafte i naftnih derivata u terminalima FBiH dovoljne samo za kratkotrajne intervencije.

“Na zalihama imamo robe u vrijednosti od otprilike 40 miliona KM. Sagledavajući geopolitičko stanje u svijetu, tendencije rasta cijena, jasno je da bi za robne rezerve trebalo više izdvajati”, rekao je Bavrka.

Nezavisne novine

Matursko veče jedan je od najvažnijih i najljepših trenutaka u životu srednjoškolaca.

No, ono što maturanti željno iščekuju za mnoge roditelje u Bosni i Hercegovini postaje ozbiljan finansijski izazov. Ukupni troškovi nerijetko prelaze iznos jedne prosječne plate, što otvara pitanje, da li luksuz nadjačava realne mogućnosti?

Sezona matura svake godine donosi istu dilemu, kako djetetu omogućiti nezaboravno veče, a pritom ne ugroziti kućni budžet. I dok maturanti planiraju savršen izgled i provod, roditelji sabiraju troškove koji iz dana u dan rastu. Šta je sve potrebno za matursko veče

Haljine i odijela su najveća stavka. Cijene ženskih svečanih haljina kreću se od najjednostavnijih modela koji koštaju 400 do 600 KM, a ima i skupljih varijanti po cijeni od 1.000 do 2.000 KM.

Prosječna cijena koju roditelji izdvajaju za haljinu je 500 KM. Cijena nije mnogo manja ni ako se naručuje putem interneta, ako se ide kod krojača pa čak i ako se samo iznajmljuje.

No, ne zaboravimo štikle i torbu. Cijena svečane torbice koju djevojke nose to veče obično je 100 KM, a štikle se teško mogu naći ispod 200 KM.

Kada se tome dodaju frizura, šminka, manikir i drugi tretmani, troškovi za djevojke dodatno rastu.

Cijene svečane frizure kreću se od 80 do 150 KM. Minimalna cijena profesionalnog šminkanja je 100 KM. Naravno, cijene mogu biti niže ukoliko je riječ o salonima koji se nalaze u stanu ili kući te ukoliko je osoba koja šminka prijateljica.

Manikir, uključujući klasično lakiranje, gel tehniku ili nadogradnju, u prosjeku košta 60 KM, a i to zavisi od toga da li se nokti rade u moderno opremljenim salonima ili u nekim „običnim“.

Ništa jeftinije ne prolaze ni mladići. Cijena svečanog odijela u prosjeku je od 500 do 1.000 KM. Cipele ili „moderne tene“ koje nose novije generacije koštaju minimalno 350 KM.

Frizura i modni dodaci lako podignu ukupni iznos za još 100 do 200 KM.

Poseban trošak predstavlja samo matursko veče, cijena ulaznica, večere, benda i organizacije kreće se od 70 do 100 KM po osobi, a često se dodatno plaća i fotograf, snimanje ili najam limuzine za dolazak.

Kada se sve sabere, ukupni izdaci za jedno matursko veče u BiH najčešće se kreću između 1.000 i 1.500 KM, što je skoro jedna prosječna plata u Federaciji BiH.

Za porodice sa prosječnim ili nižim primanjima, to predstavlja ozbiljan udar na budžet.

Roditelji na mukama

Roditelji priznaju da često nemaju izbora, pritisak okoline, društvenih mreža i želja da njihovo dijete ne odskače od vršnjaka tjera ih na dodatne troškove.

No, prema svemu što vidimo posljednjih godina, matura je postala svojevrsno takmičenje u luksuzu, gdje se sve manje pažnje posvećuje samom značaju završetka školovanja, a sve više spoljašnjem utisku.

Ipak, ima i onih koji biraju skromnije varijante, iznajmljivanje garderobe, minimalni tretmani ili čak preskakanje dodatnih troškova. Poručuju da je suština u slavlju, a ne u cijeni.

Nažalost, neki se odlučuju da uopšte ne odu.

Matursko veče tako ostaje važan životni trenutak, ali i ogledalo društva u kojem se često troši više nego što se realno može priuštiti.

Apetiti generacije Z

No, ne treba zaboraviti da su se vremena promijenila. Današnji maturanti nisu kao oni prije 20 godina. Tada su bili mnogo skromniji, ali su se oslanjali isključivo na novac od roditelja, piše Faktor.

Današnji maturanti, generacija Z, imaju sasvim drugačiji pogled na život. Dostupnost informacija putem interneta, uticaj društvenih mreža, muzike, pjesama u kojima se promoviše luksuz, skupe robne marke, doveli su do toga da generacija Z želi više, bolje, skuplje.

Ne žele ništa manje od toga. Skromnost više nije vrlina, nego mana, a društveni status im je imperativ.

Ipak, ne treba zaboraviti ni činjenicu da je ta generacija mnogo samostalnija od onih starijih. Mnogi od njih rade i zarađuju, iako još idu u školu. Neki zarađuju putem društvenih mreža, neki rade za dnevnicu, po restoranima, kafićima, benzinskim pumpama. Poslije škole i „na crno“. Novac dobiju isti dan, što je dobro i njima i „gazdi“, koji ne mora prijavljivati radnike i plaćati porez državi.