Connect with us

Društvo

SLAVSKA TRPEZA NAJUKUSNIJA, ALI GOJI! Znate li koliko kalorija unesemo tokom ovakvog ručka?

Dok sjedimo, pričamo sa rodbinom i prijateljima, gostimo se i ispijamo čašu po čašu soka, u stvari ne znamo koliko smo dodatnog šećera unijeli. Naravno, vodimo se time da ćemo gaziranim pićem “lakše svariti i protjerati tu hranu”

Ljudi se, kada idu sa slave na slavu, vode time da nikako ne smiju da uvrijede domaćina i da je sramota ne probati nešto. Tako dolazi do toga da Srbi za jedan dan slave pojedu hrane dovoljno za nedjelju dana.

To se dešava uslijed pretrpavanja hranom, zapravo, ovu situaciju savršeno opisuje ona izreka “gladne su ti oči”.

Kada vidimo kako je slasna kožica prasećeg pečenja, koliko je na stolu šarenih salata i rolata, kako su divne glazure na sitnim kolačima, mi prosto zaboravimo da smo siti, da smo se već dobrano najeli, pa u tanjir stavljamo sve što nas privlači, uz misaoni izgovor da je ovo samo danas.

Ali nije, ići ćete na slave cijelog novembra i decembra, a sjetite se da poslije Božića slijedi Sveti Stefan, a onda i Jovanjdan.

Naravno, treba jesti, treba se veseliti, opustiti se i malo popiti, što je svakako lakše ako nismo ni svijesni koliko kalorija unosimo svakim zalogajem, šta radimo sebi kada posle svakog gucnemo gazirano piće i šta smo sve uradili svom organizmu do kraja treće slave tog dana.

U razgovoru sa Jovanom Živić, strukovnim nutricionistom, dijetetičarem, saznali smo koliko tačno hrane Srbi unesu za jedan dan slave.

Slavska hrana i njene kalorije

Znamo kako to ide – radujemo se da spremimo i da na stolu vidimo: meze, sireve, rusku, ali i neke nove salate, rolate, slane torte, supu, sarmu, pečenje, tortu ili sitne kolače.

– To je sve suviše. Mi apsolutno možemo da pojedemo samo supu i, na primjer, neko meso, zajedno sa salatom. Ako počnemo od meze, a mi samo kroz sireve, umake pune majoneza kombinovanih sa raznim vrstama pavlake, unesemo brdo loših kalorija i loših masti. Pa onda, kada pojedemo to, pređemo na suhomesnate proizvode, koji u sebi imaju veliku količinu masti. Onda prelazimo na sarmu, koja opet ima izvjesnu količinu masti. Sarma kao sarma nije loša, ukoliko pojedemo jednu ili dvije, ali ako prije toga pojedemo majonez i cijelo predjelo, pa pojedemo sarmu, pa poslije pečenje, to na kraju rezultira time da mi kroz jednu slavsku trpezu unesemo nedjeljni broj kalorija – počinje Jovana Živić koja nam taksativno daje uvid u to koliko koja hrana ima kalorija na 100 grama.

Parče slavskog kolača iznosi okvirima 200 kalorija, a proja 173 kalorije na 100 grama

Ruska salata je 220 kalorija na 100 grama, dok za istu količinu mimosa ima 296 kalorija.

Tradicionalna gibanica sa sirom ili pita s mesom iznose manje-više osto I to je između 300-330 kalorija na 100 grama.

Prebranac je 145 kalorija na 100 grama, dok je podvarak oko 230 tanjir.

Glavno mesno jelo je svakako pečenje, a svinjsko iznosi 176 kalorija, dok jagnjeće je 294 na 100 grama.

Za desert se skoro uvijek serviraju sitni kolači, a 100 grama ovih poslastica iznose 457 kalorija.

Posni sitni kolači oko 490 kalorija na 100 grama.

Sa druge strane, parče čokoladne torte sa orasima sadrži oko 560 kalorija, a ako se odlučite za vućnu tortu unijećete oko 260 kalorija.

Jedna sarma sadrži oko 130 kalorija, što svakako zavisi od njene veličine.

Navike Srba na slavi

Dok sjedimo, pričamo sa rodbinom i prijateljima, gostimo se i ispijamo čašu po čašu soka, u stvari ne znamo koliko smo dodatnog šećera unijeli. Naravno, vodimo se time da ćemo gaziranim pićem “lakše svariti i protjerati tu hranu”.

– Sok nema mogućnost da zadovolji žeđ kao voda. Sok reaguje tako da nam se još više pije, a mi ne unosimo vodu da bi nam se povratila hidriranost, već unosimo šećer, arome i aditive. Ne unosimo ništa kvalitetno. Kroz čašu soka unosimo oko 30 grama šećera. To su skoro dvije velike kašike šećera – nastavlja naša sagovornica.

Ono što Jovana ističe kao najveći problem je svakako sistem “od slave do slave”.

– Ljudi zasednu na jednu slavu, pa jedu, neka je to otprilike trajalo dva sata, pa onda idu na drugu slavu i tamo ponovo jedu. Tako konstantno muče svoj pankreas da luči insulin. Dešava se da ne prave pauzu između obroka. Ono što zaboravljamo jeste da, kada jedemo, nakon toga neka tri sata treba da pijemo samo vodu, kako se pankreas ne bi maltretirao ponovo. Ali, ako se konstantno unosi nešto u usta i gricka, pa neka je to i gutljaj po gutljaj soka, kafe, ponovo se pankreas muči, ponovo se luči insulin, i ponovo se maltretira pankreas, nema vremena da on “odmori” i da se “prištedi” – jasna je Jovana.

Kako se osjećamo dan poslije

Jovana nam objašnjava da je organizam navikao, zbog tih silnih masnoća i šećera koji se nalaze u hrani, da luči insulin i poslije je potrebno dan do dva da se to nekako izniveliše i da insulin i pankreas ponovo rade kako treba.

– Ljudi prosto dan poslije ne mogu da funkcionišu, što je logučno, jer ako pojedu tu količinu hrane, ne može ni stomak normalno da radi, a sa druge strane, zbog unijete količine šećera i masti, osjeća se pad energije. Drugo, može da se ubije i pH vrijednost – počinje Jovana Živić i nastavlja:

– Ako ne pazimo na kiselo-baznu ravnotežu hrane i ako jedemo suviše šećera, mi automatski narušavamo pH organizma, a kada pH nije u ravnoteži, mi se osjećamo umorno i bez energije. Naš mozak na umor reaguje tako da dobijemo utisak da nam treba neki šećer i tako se upada u začarani krug, umjesto da samo unosimo više vode.

Jasno je da većina ljudi ne zna koliko se organizam muči dan nakon ovakve gozbe, a Jovana to najbolje primjećuje u radu sa svojim klijentima. Onim klijentima koji ne žele plan ishrane, već samo savjete, ona da zadatak da zapisuju šta su sve pojeli u toku jednog dana. Tu se uzima u obzir i sve što “čapnu”, pa neka je to i parče nekog mafina i slično.

– Čapnu ovo, gricnu ono, na oko male stvari, poput čokoladice, a to je u stvari kalorijska bomba. Tu spadaju i “integralne” pločice iz zdrave hrane, a tu na 100 grama ima 500 kalorija. Jedna kesica čipsa ima oko 400 kalorija, a u tih 400 kalorija stane dosta mesa, dosta povrća i na primjer nekih zdravih hidrata, poput krompira, mrkve, nečega što nas drži dugo sitim – uviđa Jovana.

Društvo

RADNICI LOME KOSTI I GUBE SVIJEST ZBOG PAKLENIH VRUĆINA! Stručnjaci poručuju poslodavcima “ZAUSTAVITE RADOVE, preporuke više nisu dovoljne!”

Od četvrtka do 5. avgusta u BiH je na snazi narandžasti meteoalarm, zbog visokih temperatura koje u najtoplijem dijelu dana, od 12 do 17 sati, dostižu i 39 do 43 stepena Celzijusa. U još jednom smo dijelu godine u kojem toplotni val prijeti zdravlju djeci, starijima i hroničnim bolesnicima, a posebno radnicima na otvorenom.

Pad s objekta
– Čovjek ne može biti zdrav pri temperaturama višim od 36 stepeni. Ljudima koji su aktivni vani ili u prostorijama na poslu koje nisu rashlađene prijete veliki zdravstveni rizici, ovisno o njihovoj dobi, prethodnom zdravstvenom stanju i poslu koji rade. Temperature preko 35 su štetne za centralni nervni i kardiovaskularni sistem. Ako su to radnici koji rade vane, najčešće su to građevinski radnici, pristupa se smanjenoj svijesti, konfuziji i postoji rizik od nesreća, pa se mogu povrijediti, pasti s objekta. Profesionalni vozač također ima rizik od izazivanja nesreće – kaže za “Avaz” profesorica Medicinskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, svjetska ekspertica u oblasti medicine rada Nurka Pranjić.

Iz Federalnog ministarstva rada i socijalne politike poslodavci su ponovo upozoreni na primjenu mjera zaštite radnika na ekstremno visokim temperaturama. Profesorica Pranjić potvrđuje da je potrebno napraviti reorganizaciju posla, u najtoplijem dijelu dana prekinuti radove na otvorenom i izvoditi ih do 11 i poslije 17 sati. Saglasan je s ocjenom da upozorenja i preporuke nisu dovoljni.

Zakonske obaveze
– Inspekcije bi trebale djelovati, jer u pitanju su zakonske obaveze. Mi smo članica Međunarodne organizacije rada, kandidat smo za EU i moramo poštivati evropske direktive, kao i preporuke Svjetske zdravstvene organizacije. To se mora slijediti. Na poslu se mora raditi procjena rizika, jer su zdravlje i životi u pitanju – ističe prof. dr. Nurka Pranjić.

Nastavi čitati

Društvo

RANE KOJE NIKADA NE ZACJELJUJU! Srpska sutra u žalosti zbog 31 godine od pogroma u “Oluji”!

U Republici Srpskoj sutra će biti Dan žalosti povodom obilježavanja 31 godine od stradanja Srba u hrvatskoj vojno-policijskoj akciji “Oluja” tokom koje je ubijeno više od 1.904 lica sprske nacionalnosti, a protjerano više od 220.000 sa područja Banije, Like, Korduna i sjeverne Dalmacije.

Dan žalosti obilježava se na način propisan Zakonom o obilježavanju dana žalosti, saopšteno je iz Biroa za odnose sa javnošću Vlade Srpske.

Vlada Republike Srpske ovu odluku donijela je 21. jula na telefonskoj sjednici.

Dan sjećanja na sve stradale i prognane Srbe u hrvatsko-muslimanskom pogromu nad Srbima iz Republike Srpske Krajine i Republike Srpske 1995. godine biće obilježen sutra u Banjaluci i Mrkonjić Gradu.

Zločinačka akcija “Oluja” počela je 4. avgusta 1995. godine ofanzivom hrvatske vojske i policije, te jedinica HVO-a na području Banije, Like, Korduna i sjeverne Dalmacije, tokom koje je sa vjekovnih ognjišta protjerano više od 220.000 krajiških Srba.

Na ažuriranoj evidenciji “Veritasa” nalaze se imena 1.904 poginula i nestala Srbina u toku i poslije ove akcije, među njima je 1.250 civila od kojih su oko tri četvrtine bile starije od 60 godina.

Među žrtvama je i desetoro djece mlađe od 14 godina i 566 žena, od kojih su oko četiri petine bile starije od 60 godina – što predstavlja poseban “crni rekord” građanskog rata devedesetih na prostoru bivše Јugoslavije, ukazuju u “Veritasu”.

Međunarodni sud pravde je u presudi iz februara 2015. godine “Oluju” okvalifikovao kao etničko čišćenje, ali ne i kao genocid iako svjetski eksperti za tu oblast tvrde da je ta operacija imala sve karakteristike genocida.

(Agencije) foto: akcija “Oluja” arhiva

Nastavi čitati

Društvo

“REKLA SAM MU DA SJEDNE KOD DJEDA, ČINILO SE SIGURNIJE…” EVO ŠTA HRVATI SLAVE! Potresne riječi majke kojoj su u “Oluji” zvjerski ubili dijete (12)!

Nevenka Dobrić u akciji “Oluja” izgubila sina i svekra Siniša Dobrić (12) iz sela Crkveni Bok kod Siska, ubijen je 4. avgusta 1995. godine. Sjedio je pored djeda, u kabini traktora, kojim su, sa porodicom i komšijama, bježali od rata. Obojica su poginula. Bio je dječak, nije nosio oružje. Sinišina majka Nevenka Dobrić još se sjeća posljednjeg razgovora sa sinom.
– Sjela sam u prikolicu, a Siniša je htio sa mnom. Rekla sam mu da sjedne u kabinu s djedom, činilo se sigurnije, jer kabina ipak malo štiti – svjedočila je majka Nevenka za Memorijalni centar Republike Srpske.
Nevenka je do rata živjela mirno sa mužem Miletom i sinovima Sašom i Sinišom. Porodica se bavila poljoprivredom.
– Djeca su išla normalno u školu, sve je bilo u redu do devedeset prve, do rata. U ratu je bilo svašta. Sve je bilo skupo, gorivo naročito. Ali se preživljavalo. Radili smo, svi smo se slagali i sve je išlo kako treba – priča Nevneka.
A onda je došla “Oluja”. Granatiranje sela je počelo 4. avgusta 1995. godine u rano jutro. Nevenka je odlučila da se zajedno sa mlađim sinom Sinišom povuče traktorom i prikolicom prema Bosni. Njen muž i stariji sin Saša ostali su da čuvaju položaj i brane selo.

– Saša nije smio u Bosnu, jer nismo znali hoće li ga mobilisati u vojsku, a nije bio u vojsci. On je otišao sa ocem na položaj, kao i svi ostali, da čuva svoje selo. Muž je morao na položaj, a Saša je otišao s njim – svjedoči Nevenka Dobrić.

Kad je granatiranje malo utihnulo, ljudi su se skupili u selu.

– Došli su komšije i rođaci i pitali: „Šta ćemo sad? Hoćemo li bježati?“ Na kraju smo odlučili da bježimo. Ja i mlađi sin Siniša, koji je imao 12 godina, pošli smo traktorom i prikolicom da odvezemo šta možemo – priča Nevenka.

Kolona je krenula, svi su se nadali da će se spasiti. Ali, nije bilo tako. – Odjednom je pored nas prošao auto. U njemu je bila žena koja je radila u prodavnici, s njenim sestrama i sinom. Odmah nakon što su prošli, počela je pucnjava. Metci prolijeću sa svih strana, a ja ne znam šta se dešava. Samo sam spustila glavu da ne dobijem metak u glavu. Ne znam ni ko puca, ni odakle – prisjeća se Nevenka Dobrić.

Kad je pucnjava prestala, podigla je glavu i vidjela jeziv prizor. – Auto je stao s desne strane, a žena puzi po asfaltu, ide četveronoške. Ništa mi nije bilo jasno. Moj svekar i sin su već bili mrtvi, a ja to još nisam znala. Traktor je silazio niz cestu, prikolica se prevrnula. Udarila sam glavom o zemlju, prikolica me pritisla preko stomaka, i dalje se ničega ne sjećam – svjedoči Nevenka Dobrić.

Nastavi čitati

Aktuelno