Iskrenost je najbolja politika, osim ako je tvoj „prijatelj“ ne koristi da te uništi.

Veoma poučna priča poznate književnice Elizabet Gilbert na temu lažnih prijatelja koji su tu samo da vam „podmetnu nogu“ u životu. Otkriva kako da na vrijeme prepoznamo takve ljude.

Prije 20 godina, ručala sam sa svojom prijateljicom u meksičkom restoranu kada je iznenada upitala: „Liz, mogu li biti potpuno iskrena s tobom?“ Bila sam toliko glupa u svojim 20-ima da sam rekala: „Da, naravno!“ Tada je moja prijateljica izvadila svoj emotivni bodež iz torbice i ubola me pravo u rebra.“

Rekla je da sam sebična i lijena, da najverojatnije neću postati pisac da niko ne voli mog dječka. Oh, i poslednja stvar: moja kosa ne izgleda baš dobro… Brada mi je prevelika za kratku kosu pa izgledam čudno i neskladno.

Dok sam hvatala dah, pokušavajući nekako zaustaviti unutarašnji osjećaj emotivnog krvarenja, moja prijateljica je pomjerila posudu za umak da bi svojom rukom dohvatila moju ruku.

„Ja sam tvoj jedini prijatelj koji će ti reći istinu“, rekla je. Zato je toliko važno da se zbližimo jer ti ostali pričaju samo ono što želiš da čuješ. I vjerovala sam joj. Družila sam se s ovom devojkom još pet godina.

Svaki put kada sam imala potrebu da donesem neku važnu odluku ili čujem nečije mišljenje, obratila sam se njoj, a ona je, sa spremnošću krvnika, presjekla namjeru u mojim očima. Zašto sam joj dopuštala da me muči? Zato što sam mislila da zahvaljujući njenoj iskrenosti stvari mogu sagledati realnije, a za rezultat samo sam samo bila traumatizovana.

Nepotrebno je reći da me moje profesionalno napredovanje (u koje ona nije vjerovala) naučilo koliko je njena kritika bila štetna. Usprkos predviđanjima moje prijateljice, postala sam pisac.

Polako sam počela uviđati da ne moram prihvatati kritike od bilo koga. Vremenom sam naučila da definišem tip čitatelja kojima je zapravo moj rad i upućen. Razvila sam četiri pitanja koja mi pomažu da odlučitim kome je dopušteno čitati skice mojih radova, a kome ne:

1. Vjerujem li ukusu i procjeni ove osobe? 2. Razume li ova osoba uopšte šta želim stvoriti? 3. Želi li mi ova osoba iskreno uspjeh? 4. Da li je ova osoba u stanju reći mi istinu, a da ne povrijediti me?

Ako ne mogu odgovoriti sa „da“ na sva četiri pitanja, onda takvoj osobi ne dopuštam da čita moje rukopise. A četvrto pitanje je generalno najvažnije jer mnogi ljudi koji vam žele iznijeti svoje iskreno mišljenje, zaista samo žele priliku da vas povrijede.

Kada sam prestala pokazivati svoja najdublja osjećanja (govorim o rukopisima) i distancirala se od nasilnih ljudi, moj stil se poboljšao. Počela sam primenjivati ovaj mali „test povjerenja“ u privatnim odnosima.

Ako ću se nekome otvoriti, moram znati da li mogu vjerovati ovoj osobi, moram znati da li me ta osoba razume, želi li mi dobro i uspjeh, i što je najvažnije, može li biti iskrena.

To su ljudi kojima se okružujem. I moj život je krenuo novim, dobrim, svjetlim putem. A onda, jednog dana, moja „prijateljica“ me ponovo upitala: „Mogu li biti još iskrenija sa tobom?“. A ja sam joj odgovorila: „Zaista, nema potrebe“, prenosi Sensa.hr

Kada su u pitanju uređaji sa savitljivim ekranima, Epl ne želi da žuri.

Iako imaju planove u vezi s ovakvim tipom uređaja, njihovo predstavljanje ne treba očekivati još nekoliko godina, a i kada se jednom pojave, pitanje je koji će to biti uređaj.

Ranije se spominjalo kako Epl planira Ajped ili čak Mek s fleksibilnim ekranom, ali tek će se pokazati kakvi su zapravo njihovi planovi, jer zvaničnih informacija, naravno, nema.

Međutim, ove sedmice pojavile su se informacije o patentu koji je Epl prijavio, a odnose se na savitljive ekrane, i prema tome bi „jabuka“ mogla da predstavi uređaj sa „samoobnavljajućim savitljivim ekranom“.

Na ovakvim ekranima bi trebalo da ogrebotine i druga manja udubljenja „same sebe“ poprave, bez potrebe nošenja uređaja na popravku, piše B92.

Sam patent se ne odnosi na neki konkretan uređaj, već se naglašava kako bi se takvi ekrani mogli koristiti u telefonima, tabletima, računarima, monitorima i nosivim uređajima. Ovaj materijal mogao bi da pokriva samo dio na kojem se ekran savija, ili čitav ekran.

Zanimljivo je da bi ekran mogao da „zacijeli“ bez ikakve potrebe za nekom korisničkom akcijom, odnosno vanjskom intervencijom.

Takođe, korisnici bi mogli unaprijed da odrede redoslijed kada će se ekran popraviti, odnosno „samozacjeljenje“ bi moglo da se aktivira tokom punjenja uređaja, bilo da je riječ o bežičnom punjenju ili kada se koristi kabl.

Naravno, sama prijava patenta ne znači kako će kompanija zaista jednom predstaviti takav materijal, odnosno uređaje na kojima će ekrani moći sami da se obnavljaju.

S druge strane, dobro je znati u kom smjeru razmišljaju Epl dizajneri, pa ipak postoji mogućnost da nam jednom u budućnosti budu dostupni uređaji za koje se nećemo uznemiravati ako nam padnu i ako se ošteti ekran.

Postoji jednostavan psihološki mehanizam koji objašnjava zašto biramo kućnog ljubimca koji liči na nas. U stručnoj literaturi, ovaj mehanizam se definiše kao psihološki fenomen po kom smo skloni da nam se neke stvari dopadnu samo na osnovu toga što su nam poznate.

U socijalnoj psihologiji, ovaj efekat poznat je kao princip sličnosti. Jednostavno rečeno, želimo stvari koje su nam poznate. To objašnjava zašto smo spremni da iznova i iznova čitamo istu knjigu, slušamo istu pjesmu ili gledamo isti film.

Naše lice i izgled uopšte su nešto sa čim smo cijeli svoj život dobro upoznati. Nauka ukazuje na to da smo skloni da volimo stvari koje smo vidjeli mnogo puta u životu. Takođe, prenosimo dio naših osjećanja na svako lice ili objekat koje nas podsjeća na nas.

Neki psiholozi tvrde da to objašnjava zašto neka djeca koja likom podsjećaju na roditelje uživaju veću ljubav u porodici. Ovo, takođe, može da objasni zašto završimo sa kućnim ljubimcima koji liče na nas.

Što su opšte karakteristike jedne rase pasa sličnije našim crtama lica, ta rasa može u nama probuditi toplija osjećanja. Ljubav prema kućnim ljubimcima koji liče na nas može biti posljedica ovog prirodnog psihološkog mehanizma – volimo stvari koje su nam bliske. Ako imate dužu kosu i pokrivene uši, prije ćete izabrati koker španijela ili baseta sa dugima ušima, dok se onima sa kraćom kosom i otkrivenim ušima više sviđaju sibirski haskiji ili dobermani, psi koji imaju uspravne i visoko postavljene uši.

Neurotični ljudi imaju neurotične pse
Istraživači su posmatrali 1.600 pasa iz 50 različitih pasmina kako bi vidjeli da li će se osobine njihovih ličnosti vremenom promijeniti. Rezultati istraživanja su pokazali da će se promijeniti.

Psi koje uzmemo za ljubimce se, zapravo, dosta mijenjaju i to je povezano sa ljudima. Neurotični ljudi dobijaju neurotičnog psa, a ovo se isto odnosi na aktivnog, razigranog, negativnog ili agresivnog. Naše osobine utiču na kućne ljubimce i čine da se oni ponašaju kao i mi.

Korak dalje napravili su Majkl Roj i Nikolas Kristenfeld sa Univerziteta Kalifornija, koji su, kako bi odgovorili na pitanje da li psi liče na svoje vlasnike, primijenili vrlo jednostavnu metodu: upoređivanje fotografija različitih pasa sa fotografijama njihovih vlasnika. Ispitanici je trebalo da spoje vlasnika sa njegovim psom. Četrdeset pet parova vlasnik-pas fotografisano je u nekoliko parkova u San Dijegu. Vlasnici su fotografisani od struka nagore, psi anfas, ali vidljivi u cjelini. Vodili su računa da se pozadine razlikuju, i bilježili su koliko godina posjeduju psa. Pretpostavka je bila da pas liči na vlasnika ukoliko ih više od polovine ispitanika uspješno poveže, piše “Petmagazin”.

Ujedno su istraživali i dva moguća uzroka sličnosti, odnosno dva moguća mehanizma koja bi mogla uticati na sličnosti ljudi i njihovih ljubimaca.

Prvi je da ciljano biramo psa po ličnim preferencijama, jednostavno jer nam se sviđa. To bi značilo i da postoji veća sličnost ukoliko je u pitanju rasni pas, jer u slučaju mješanaca ne znamo i ne možemo da predvidimo kako će izgledati kad odrastu. Takođe, kupovina rasnog psa uključuje više razmatranja i duži proces donošenja odluke nego impulsivno usvajanje mješanaca, pa bi trebalo da više odgovara željama vlasnika.

Drugi mehanizam se nadovezao na onu staru, ali potvrđenu tvrdnju, da bračni parovi tokom vremena počinju da liče jedni na druge, prenosi “Politikin magazin”.