Britanska zastava na Gibraltaru i španska na Seuti danas su prizor koji se čini sasvim uobičajenim.

Međutim, prije nešto više od 300 godina situacija je bila potpuno drugačija. Jedan rat promijenio je kartu Gibraltarskog moreuzai stvorio neobičan geopolitički paradoks koji traje do danas – Britanci su ostali na evropskoj obali, a Španci na afričkoj.

Rat za špansko nasljeđe promijenio je sudbinu Gibraltara
Sve je počelo 4. avgusta 1704. godine, kada je tokom Rata za špansko nasljeđe anglo-holandska flota zauzela Gibraltar. Bio je to događaj koji će trajno promijeniti ravnotežu snaga na samom ulazu u Sredozemno more.

Nakon smrti španskog kralja Karla II, koji nije imao nasljednika, najveće evropske sile zaratile su oko pitanja ko će preuzeti golemo Špansko carstvo. U sukob su se uključile Engleska, Holandija, Austrija i Francuska, a Gibraltar je zbog svog položaja bio jedna od najvažnijih strateških tačaka.

U avgustu 1704. godine anglo-holandska flota pod komandom admirala Džordža Ruka napala je slabo branjenu tvrđavu. Nakon samo nekoliko dana grad se predao. Gibraltar je formalno osvojen u ime habzburškog pretendenta na španski presto, ali je ubrzo postao britanska vojna baza.

Španija je više puta pokušala vratiti izgubljeni teritorij, ali bez uspjeha. Utrehtskim mirom 1713. godine službeno je priznala britansku vlast nad Gibraltarom. Od tada pa do danas ovo poluostrvo je ostalo pod britanskim suverenitetom, iako Madrid nikada nije odustao od teritorijalnih zahtjeva.

Kako je Španija dobila Seutu?
Dok je gubila Gibraltar, Španija je već imala drugo izuzetno važno uporište – Seutu na sjevernoj obali Afrike. Zanimljivo je da taj grad izvorno uopšte nije bio španski.

Seutu je 1415. godine osvojio Portugal, u pohodu koji se smatra početkom portugalskog prekomorskog širenja. Grad je decenijama bio simbol portugalske pomorske moći i polazište ekspedicija prema zapadnoj Africi.

Preokret je nastupio 1580. godine, kada su se Portugal i Španija ujedinili pod istom krunom u takozvanu Iberijsku uniju. Iako je Seuta formalno ostala portugalski posjed, njom je upravljao isti vladar koji je vladao i Španijom.

Kada je Portugal 1640. godine ponovo stekao nezavisnost, očekivalo se da će mu se vratiti i Seuta. Međutim, gradske vlasti odlučile su da ostanu vjerne španskom kralju. Portugal je tu odluku konačno priznao Lisabonskim ugovorom 1668. godine, čime je Seuta službeno postala dio Španije.

Dva grada koja čuvaju vrata Mediterana
Danas Gibraltar i Seutu dijeli tek nekoliko desetina kilometara mora, ali pripadaju različitim državama i imaju posve različite istorijske puteve. Gibraltar je britanski prekomorski teritorij na evropskoj obali, dok je Seuta autonomni španski grad na afričkom kontinentu.

Oba mjesta imaju ogromnu stratešku vrijednost. Gibraltarski moreuz na najužem je dijelu širok svega oko 14 kilometara, a kroz njega prolaze hiljade trgovačkih i vojnih brodova koji povezuju Atlantski okean sa Sredozemnim morem. Ko nadzire taj prolaz, ima važan uticaj na jedan od najprometnijih pomorskih puteva na svijetu.

Priča započeta 1704. godine još uvijek nije završena. Španija i dalje smatra Gibraltar svojim teritorijem, dok Ujedinjeno Kraljevstvo odbacuje mogućnost promjene suvereniteta bez pristanka stanovnika Gibraltara. S druge strane, Maroko već decenijama tvrdi da bi Seuta i obližnja Melilja trebale pripasti njemu, ali Španija odlučno odbacuje takve zahtjeve.

Više od tri vijeka nakon britanskog osvajanja Gibraltara, dvije utvrde na suprotnim obalama istog tjesnaca ostaju simboli burne evropske prošlosti i podsjetnik da pojedine istorijske odluke mogu oblikovati međunarodne odnose vijekovima.

Savjetnik lidera Islamske revolucije i bivši komandant Korpusa islamske revolucionarne garde (IRGC), Mohsen Rezei, izjavio je danas da su Sjedinjene Američke Države već poražene na polovini, kako je on to nazvao, „Trampovog trećeg rata“ protiv Irana.

U opsežnom televizijskom intervjuu, Rezei je naglasio da su iranske snage uspjele da u potpunosti poremete američke planove, primoravši njihove komandne strukture na hitno premještanje, te da su Vašingtonu nanijele izuzetno teške gubitke.

On je nedavnu američku vojnu ofanzivu opisao kao treći veliki sukob administracije bivšeg (i potencijalno budućeg) američkog predsjednika Donalda Trampa protiv Irana, koji je uslijedio nakon ranijih 12-dnevnih i 40-dnevnih sukoba.

Šta se dešavalo iza kulisa i zamalo spriječen napad na Ukrajinu?
Jedan od najšokantnijih detalja iz intervjua bilo je priznanje da je Iran ozbiljno razmatrao vojne udare na teritoriji Evrope. Rezei je izjavio da je Iran bio potpuno spreman da izvede napade na tri lokacije u Ukrajini, kao direktan odgovor na napad na iranski brod. Međutim, operacija je u posljednjem trenutku obustavljena nakon što je Kijev zvanično saopštio da je incident bio isključivo posljedica greške.

„Bili smo spremni da napadnemo tri oblasti u Ukrajini. Ali nakon što su tvrdili da je to bila greška, obustavili smo odgovor kako bismo ispitali njihovu tvrdnju. Čak i ako je to bila greška, i dalje zahtijeva nadoknadu“, kategoričan je bio Rezei.

Povodom vjerskog praznika Arbain, on je poručio da je Iran već čvrsto na putu ka pobjedi, te je apelovao na narod da očuva unutrašnje jedinstvo i stabilnost.

Trampov neuspjeli pokušaj kopnene invazije
Rezei tvrdi da su namjere Vašingtona bile jasne od samog početka. Prema njegovim riječima, SAD su grubo prekršile ranije postignute sporazume tako što su pokušale da stvore koridor južno od Ormuskog moreuza, a potom ga i bombardovale. Time su zaobišle diplomatske mehanizme u kojima je trebalo da učestvuju Katar i Saudijska Arabija.

Govoreći o sukobima u zoni Ormuza, Rezei je istakao da Izrael uopšte nije učestvovao u posljednjoj rundi napada, koji su, kako kaže, bili fokusirani na jug Irana.

Kao glavne ciljeve američkih napada naveo je pokušaj otvaranja koridora za kopnenu vojnu operaciju kako bi preuzeli potpunu kontrolu nad strateški ključnim Ormuskim moreuzom, ili pak pripremu terena za razorne napade na iranska nuklearna postrojenja. Prema njegovim navodima, američke snage su prvenstveno gađale komunikacione čvorove, radare i vojne logističke centre kako bi oslabile iransku odbranu.

„Tramp je zahtijevao mnogo teže udare od komandanta Centralne komande, jer nisu bili stvoreni uslovi za kopnenu operaciju. Ali njegovi komandanti su mu jasno odgovorili da je maksimalni kapacitet vojske već iskorišćen, a da ipak nisu uspjeli. To jasno pokazuje katastrofalne pogrešne procjene američkih vojnih komandanata“, ocijenio je Rezei.

Iranska osveta i povlačenje američkih komandi
Kao odgovor na američku agresiju, Iran je, tvrdi Rezei, izveo seriju izuzetno intenzivnih i hirurški preciznih napada na američke baze širom regiona. Ti napadi su bili toliko razorni da su doveli do hitnog premještanja američkih komandnih centara iz Katara, najprije u Jordan, a potom čak i na teritoriju Izraela.

Zanimljivo je, dodaje Rezei, da Izrael nije bio direktno involviran u ovu posljednju fazu sukoba, s obzirom na to da je njihova vojska već preopterećena ratovanjem u Gazi, na Zapadnoj obali i operacijama u Libanu. On je dodao i da je Tramp svjesno želio da ostavi utisak u javnosti kako Amerika u ovoj ofanzivi djeluje potpuno nezavisno od izraelskog uticaja.

Meta su i dalje američki ciljevi, žrtve se broje u stotinama
Govoreći o trenutnom presjeku stanja na terenu, bivši komandant IRGC-a je rekao da zvaničan i formalni prekid vatre ne postoji, ali da su iranski napadi trenutno ograničenijeg dometa i strogo usmjereni na specifične vojne ciljeve.

Osvrnuo se i na broj žrtava, navodeći da su same SAD priznale oko 650 poginulih i ranjenih vojnika u ovim sukobima, dok iranske procjene sa terena govore o gotovo 500 poginulih Amerikanaca i neuporedivo većem broju ranjenih.

Rezei je procijenio da je mogućnost velike i masovne američke kopnene invazije u ovom trenutku znatno smanjena, ali je upozorio da se manje, ograničene vojne operacije nikada ne mogu u potpunosti isključiti.

Na kraju intervjua, on je direktno optužio Vašington da već uveliko priprema novu rundu pritisaka i hibridnog ratovanja. To uključuje, kako tvrdi, pokušaje izazivanja novih unutrašnjih nemira u Iranu, kao i podmukle pokušaje uvlačenja drugih država u direktan sukob. Kao primjere za to naveo je ranije pomenuti navodni ukrajinski napad na iranski brod, te optužbe o direktnoj umiješanosti Saudijske Arabije u nedavno bombardovanje Iraka (što je zvanični Rijad oštro negirao).

Iran, zaključio je Rezei, pažljivo i detaljno nastavlja sa istragom svih ovih incidenata.

Snažan polarni talas hladnoće s Antarktika zahvatio je u utorak dijelove Južnog otoka Novog Zelanda, donoseći snijeg do nivoa mora i ledene temperature koje su dovele do zatvaranja puteva i poremećaja u radu škola.

Snijeg je prekrio Dunedin, drugi najveći grad na Južnom otoku, zbog čega je policija pozvala građane da ne putuju osim ako je to apsolutno neophodno, jer su putevi zaleđeni.

Snježne padavine su rijetkost u Dunedinu, posebno na nivou mora, iako viši dijelovi grada tokom snažnih prodora hladnog zraka povremeno dobiju snježni pokrivač.

Vlasti su saopštile da su otkazane sve autobuske linije u gradu, dok je trajektni saobraćaj između Sjevernog i Južnog otoka Novog Zelanda obustavljen zbog jakog vjetra i visokih valova.

Novozelandska meteorološka služba saopštila je da se očekuje da će hladni val potrajati još dva dana, uz snijeg ili susnježicu do gotovo nivoa mora širom istočnog dijela Južnog otoka, prenosi Klix.