Da za ljubav nikada nije kasno, dokazuje i priča Bosiljke Dević (82) i Siniše Veličkovića (86), koji su pred matičarem izrekli sudbonosno da.

Vjenčali su se u srijedu, u Domskom odeljenju Centra za socijalni rad u Novom Kneževcu, gdje su se upoznali i zavoljeli, ali i pronašli svoj drugi dom.

Život im, kažu, nakon dugo godina samovanja, opet ima smisao. Sada već kao bračni par Veličković uživaju u zajedničkom životu, pažnji i penzionerskim danima. Iako su u devetoj deceniji, ljubav im se, pričaju, naprosto desila.

– Nisam vjerovao da čovjek u devetoj deceniji može da se zaljubi. To je isto kao da se prvi put ženim – priča mladoženja, dok mlada dodaje da se zaljubila do ušiju i nije vjerovala da to može, ali eto, kaže, desilo se.

– Eto, dopao mi se, a i ja njemu. Bila sam sama kod kuće, pa sam došla u dom. Sve je počelo da dobija smisao kada je stigao i Siniša – dodaje Bosiljka.

Jedno drugom stavili su burme na ruke i postali bračni saputnici. Kroz osmijeh kažu da im je život pružio novu šansu. Kako im to godine iskustva nalažu, imali su i po koji savejt za mlade.

– Mladi treba da se žene, ali i ovi nešto stariji da treba i pozne dane života da provedu sa nekim. Najvažnije je da je ljubav iskrena, da nema lažnih emocija – kaže Siniša.

On je, inače, rodom iz Leskovca, živio je i radio u Senti kao vojno lice. Rano je ostao udovac. Penzionerske dane provodio je kao volonter u senćanskom Crvenom krstu.

– Nije mi bilo lako da donesem odluku o preseljenju u dom. Ovdje sam skoro dvije godine. Sada znam da je preporuka ljekara da to učinim bila dar sa neba. Moraću svog neuropsihijatra da častim – uz osmijeh priča mladoženja, prenosi Politika.

– Ovdje sam upoznao Bosu, družili smo se i zavoljeli. Jednostavno je, nema tu mnogo filozofije kad je ljubav u pitanju – ističe Siniša.

Bosiljka je porijeklom iz Doboja. Njen život obilježile su tragedije. Izgubila je sina i supruga.

– Pod stare dane jedno drugom smo najpotrebniji i treba da se pomažemo i u dobru i u zlu. Ljubav ima smisla samo udvoje – kaže Bosa.

Da će sve otići predaleko, nije očekivao mladoženjin cimer i vjenčani kum, Vladimir Besermenji, koji ih je upoznao.

– Došao sam ovdje mjesec dana prije njega i postali smo prijatelji. Kada sam ih upoznao, nisam mogao da pretpostavim da će doći do vjenčanja. Vjerujte, Sinišu ne mogu da prepoznam, zaljubljen je kao tinejdžer. Imam unuke koji su tinejdžeri, ali da se neko preporodi od ljubavi, još nisam vidio – priča Besermenji.

Mladencima je kumovala i upravnica Domskog odjeljenja Centra za socijalni rad u Novom Kneževcu, Ljubica Jolić.

– Ovo je prvo vjenčanje u domu, ali se nadamo ne i jedino. Potrudili smo se da dvoje naših korisnika pamte ovaj čin i organizujemo sve od matičara, muzike, ručka, burmi – kaže Jolić.

Iznenađena ovim vjenčanjem bila je i matičarka, Aleksandra Matejin, koja kaže da u praksi nije doživjela da vjenča mladence u devetoj deceniji.

– Želim im puno ljubavi i razumijevanja u braku, neka im je sa srećom – rekla je matičarka pri završetku ceremonije.

Bilo je to emotivno vjenčanje, pa je nekima zaiskrila i suza radosnica u oku. Oni su svoj put izabrali, a mi im od srca želimo da ih samo sreća prati.