Dok nadležni u Republici Srpskoj slavodobitno najavljuju “povećanja plata” i narodu prodaju priču o stabilnom zdravstvenom sistemu, surova realnost ih ponovo udara pravo u lice. Pitanje plata zdravstvenih radnika ponovo je isplivalo na površinu, ali umjesto razloga za slavlje, na vidjelo je izašla gola obmana i poražavajuća činjenica – ljekari u Srpskoj i dalje rade za mrvice u poređenju sa regionom i Evropom!

Predsjednik Strukovnog sindikata doktora medicine RS Jovica Mišić konačno je razbio iluzije koje vlast mjesecima servira javnosti. Zvanične cifre kažu da doktor specijalista u Srpskoj prima oko 3.000 KM, doktor opšte prakse oko 2.250 KM, a medicinski radnici sa srednjom spremom do 1.980 KM.

Međutim, ovdje se krije skandalozna kvaka!

Za razliku od normalnih i uređenih sistema, u ove iznose u Republici Srpskoj su već uračunati i topli obrok i regres! Vlast je jednostavno spakovala zakonska prava radnika u “osnovnu platu” kako bi cifre na papiru izglede veće i primamljivije, stvarajući lažnu sliku o navodno visokim primanjima.

„Godinama tražimo da se to razdvoji kako bi se jasno vidjelo kolika je stvarna osnovna plata”, upozorava Mišić, jasno dajući do znanja da su poređenja sa drugim državama u startu nerealna i na štetu domaćih ljekara.

A kakva je zapravo situacija kad se pređe entitetska ili državna granica? Poražavajuća!

U Federaciji BiH, koja je u samom komšiluku, plate su znatno veće – specijalista u Kantonu Sarajevo ima osnovnu platu od 4.000 KM, i to bez guranja obroka i regresa u istu korpu. Ako pogledamo Hrvatsku, tamošnji specijalisti zarađuju od 3.000 evra pa naviše (preko 6.000 KM), dok u zemljama Evropske unije osnovica ne ide ispod 4.000 evra.

Dok RS tavori na dnu tabele, najbolji primjer kako se bori za sopstvene stručnjake ponudila je Rumunija. Ova zemlja je presjekla gordijev čvor, podigla plate specijalista na 4.000 evra i doživjela čudo – ljekari su masovno počeli da se vraćaju iz Njemačke i Austrije u svoju domovinu!

Za to vrijeme, vlasti u Republici Srpskoj i dalje primjenjuju jeftine računovodstvene trikove. Umjesto da konkretnim ulaganjem i dostojanstvenim platama zaustave stampedo ljekara koji svakodnevno pakuju kofere, nadležni se zadovoljavaju Kozaračkim kolom oko kozmetičkih povećanja. Ako se ovaj trend obmane nastavi, brzo će doći dan kada u Srpskoj više neće imati ko da nas liječi – a tada će biti kasno za naknadnu pamet i statističke laži.

Sjećanje na „Oluju“, „Maestral“, „Sanu ’95“, sarajevski egzodus i sva druga stradanja i progone srpskog naroda ne smije biti svedeno na nekoliko datuma u kalendaru i prigodne govore. Naša je obaveza da se sjećamo, govorimo i čuvamo istinu o stradanju srpskog naroda. Ali ta istina nas obavezuje i da se zapitamo kakvu Republiku Srpsku danas gradimo.

Rekao je ovo Miloš Stanišić, član Predsjedništva Pokreta Sigurna Srpska, ističući da naša djeca od prethodnih generacija ne smiju naslijediti samo priču o progonu.

„Želim da naša djeca naslijede Republiku Srpsku iz koje neće morati da odlaze. I sam sam jedan od onih koji je kao dijete morao da ode, zato znam da progon ne prestaje onog dana kad kolona stane. Posljedice ostaju u porodicama, u izgubljenim zavičajima i u strašnom osjećaju da sve što su generacije stvarale moraš ponovo graditi iz početka“, rekao je Stanišić.

On je naglasio da Republika Srpska mora biti mjesto u kojem će porodice moći dostojanstveno da žive, mladi da zasnivaju porodice i planiraju budućnost, a ljudi koji su jednom izgubili dom da više nikad ne osjete da su prepušteni sami sebi.

„Oni koji danas upravljaju Republikom Srpskom ne mogu se svake godine zadržati na velikim riječima o stradanju, a tokom ostatka godine mirno gledati kako iz nje odlaze djeca i unuci ljudi koji su za nju podnijeli najveću žrtvu. Vlast se ne mjeri onim što govori na godišnjicama, nego time da li je stvorila zemlju u kojoj njen narod može da ostane i dostojanstveno živi“, rekao je Stanišić.

On je poručio da se poštovanje prema žrtvama ne pokazuje samo riječima, vijencima i govorima.

„Pokazuje se time kako žive njihova djeca i unuci. Ako nam mladi odlaze, ako porodice žive u neizvjesnosti i ako čovjek nema osjećaj da ga institucije štite, onda nismo ispunili obavezu prema onima čijeg se stradanja sjećamo“, poručio je Stanišić.

„Ne možemo promijeniti puteve kojima smo nekada morali da odemo. Ali možemo izgraditi Republiku Srpsku iz koje naša djeca neće morati da odlaze“, zaključio je Stanišić.

U Registru civilnih vazduhoplova BiH, koju je Direkcija za civilno vazduhoplovstvo BiH nedavno ažurirala, nalaze se ukupno 103 aviona i ostale letjelice, od čega je 34 u vlasništvu fizičkih lica, odnosno građana.

Ko sve posjeduje letjelice u BiH?

– Fizička lica
– Aero-klubovi
– Privatne kompanije
– Javna preduzeća
– Ministarstva i policijske strukture
– Civilna zaštita
– Druge državne i lokalne institucije

Iako bi se, na osnovu ovih cifara, moglo zaključiti da je domaća flota poprilično bogata, detaljnom analizom je lako ustanoviti da je uglavnom riječ o letjelicama starim po nekoliko decenija.

U vlasništvu građana su, između ostalog, ultralake letjelice, jedrilice, ali i manji avioni, poput cesne C-172 i cesne F172 M.

Ko su vlasnici aviona

Na fizička lica je, dakle, registrovana trećina letjelica u BiH, a ostale se vode na privatnim ili javnim preduzećima, aero-klubovima, državnim institucijama itd.

Najmlađi u bh. floti je helikopter Airbus AS350, koji služi za potrebe civilne zaštite, policije i zdravstvenih intervencija, a nabavku je finansirala Vlada Zeničko-dobojskog kantona.

Helikopter, koji je opremljen savremenom i naprednom opremom, namijenjen je za gašenje požara, transport osoba, hitnu medicinsku evakuaciju, kao i druge intervencije u nepristupačnim područjima, a, kako je potvrđeno “Nezavisnim novinama”, registrovan je 24. juna 2026.

Sletio na Mont Everest

“Airbus AS350 je jedini helikopter koji je sletio na Mont Everest, na 8.848 metara nadmorske visine. To dovoljno govori o njegovim mogućnostima. Ovo je najbolji helikopter u svojoj klasi u svijetu”, izjavio je kada je ovaj helikopter stigao u Zenicu pilot Vahidin Dino Mahmutović.

Podaci iz registra pokazuju da, kada je riječ o vlasničkoj strukturi, najveći broj letjelica, čak 45 od 103, pripada aero-klubovima širom BiH. Svoju flotu, tako, imaju aero-klubovi “Prijedor”, “Tuzla”, “Sarajevo” i drugi.

I firme imaju avione

Pojedine firme, takođe, imaju svoje letjelice. Tako, primjera radi, cesnu ima Tehnički remont Bratunac. Vlada Republike Srpske takođe ima više letjelica, uglavnom helikoptera, koji su registrovani na MUP Republike Srpske.

Kada je riječ o samim tipovima letjelica u BiH, prednjači porodica UTVA, proizvođača iz Pančeva, čijim “čeličnim pticama” su se uglavnom opremili aero-klubovi.

Ključ u održavanju

Omer Kulić, doktor nauka iz oblasti avijacije, kaže da je nevjerovatan podatak da je u BiH više od 100 letjelica. Pitanje je, dodaje on, koliko je od njih operativno, odnosno koliko ih leti.

“Kada su u pitanju letjelice koje imaju građani, sve je to stari krš. Stare su po 20 godina, pa i više. Kada je u pitanju bezbjednost, one moraju da prođu, uslovno rečeno, tehnički pregled, ali zavisi koliko se dobro održavaju, a i to je upitna stvar, vjerujte”, rekao je Kulić za “Nezavisne novine”.

(Nezavisne) Foto: Ilustracija/AP