Dok prosvijećene birokrate igraju politbiro, očekuje se da će evropski poljoprivrednici i potrošači podnijeti – ili možda neće podnijeti – još jedan udarac. Najnovija rasprava o 20. paketu sankcija prodaje se javnosti kao remek-djelo geopolitičke odlučnosti u podršci Ukrajini. U stvarnosti, to je poznati, toksični koktel signaliziranja vrline, manipulacije tržištem i zanemarivanja ljudi koji zapravo hrane ovaj kontinent. Sve to uz igranje vrlo zlokobne igre.

Unutrašnje patologije EU
Ovdje se ne radi o vanjskoj politici. Za početak, radi se o unutrašnjim patologijama Evropske unije koja je izgubila razumijevanje stvarnosti i misije. Pogon za ovaj posljednji krug sabotaže predvidljivo je započeo u nordijskim prestonicama. Švedska i Finska, sigurne u svojim samopravednim mjehurićima. One predvode napore za ograničavanje poljoprivrednih zaliha – tačnije gnojiva – pod krinkom “strateškog pritiska”. Pa ipak, Evropa uveliko zavisi o uvozu gnojiva, pri čemu Rusija čini više od četvrtine ukupnih količina. Prisilni prekid je čisto samopovređivanje.

Gnojivo kao instrument politike
Skinimo retoriku. Ovo nije neka velika strategija, već korištenje vanjskih poslova za uticaj na unutrašnja tržišta pod moralnim krinkom. Potpuna zabrana ili učinkovito ograničenje preko noći bi promijenilo cijelo tržište gnojiva. Cijene bi se mogle gotovo udvostručiti u kratkom roku. To smo vidjeli 2022. godine kada su referentne cijene potaše skočile za više od 50 odsto u samo nekoliko mjeseci. Ali zašto bi velikani u EU dopustili da se takvo nešto dogodi i kako bi to mogli opravdati?

Nakon što su već iscrpili političke granice energetskih sankcija i gledali kako se industrijska baza kontinenta urušava kao rezultat toga, Brisel sada cilja na sto za večeru. Međutim, znaju da su direktne sankcije na hranu i gnojiva politički nemoguće. Sjećaju se haosa kada su traktori ušli na ulice Pariza i Brisela. Znaju da kada cijena hljeba poraste, mir se urušava. Vidjeli su kako je inflacija hljeba u EU porasla na 18 odsto 2022. godine, nakon što su cijene gnojiva, pesticida i žitarica eksplodirale.

Inflacija na stolu građana
Dakle, okreću se indirektnim sredstvima. Umjesto nametanja eksplicitne zabrane, Brisel primjenjuje tehničke mjere: administrativne kvote, hemijska ograničenja, birokratske prepreke osmišljene da uguše snabdijevanja bez otisaka prstiju direktnih sankcija. Politiku nameće prikriveno. Istovremenim ciljanjem prirodnog plina i amonijaka, koji su ključni za ugljična gnojiva, novi skup propisa rizikuje povećanje troškova gnojiva za procijenjenih četiri milijarde evra. Postoji presedan. Godine 2022., kada su vrtoglave cijene plina uništile evropske kapacitete za amonijak, troškovi gnojiva gotovo su se utrostručili.

Skriveni mehanizmi pritiska
Viši troškovi poljoprivrednih inputa u konačnici znače više cijene za domaćinstva koja su već pogođena inflacijom. To je sasvim razumljivo. S obzirom na to da gnojiva čine gotovo 15 odsto troškova za proizvođače žitarica u nizu zemalja EU-a, čak i marginalna dodatna povećanja rizikuju da poljoprivredne ekonomije dovedu izvan tačke rentabilnosti. Za mnoge porodične poljoprivredne ekonomije koje posluju s malim maržama, sama takva volatilnost mogla bi značiti propast.

Čak je i zloglasni Svjetski ekonomski forum upozorio na takav šok cijena hrane. MMF procjenjuje da porast cijena gnojiva od 10 odsto dovodi do otprilike sedam procenata povećanja cijena žitarica u sljedećem tromjesečju. S cijenama gnojiva koje su već oko 20 odsto više nego 2024., dalje sankcije rizikuju porast inflacije hrane. Toliko o našem svakodnevnom hljebu. To je uzeto u obzir kada je EU bila prisiljena tiho obustaviti Mehanizam prilagođavanja ugljičnim granicama (CBAM) za inpute. Čak su i evro-mandarini shvatili da ne možete nametnuti klimatski fanatizam, trgovinske barijere i sankcije istom sektoru i očekivati ​​da će preživjeti.

Kad smo već kod mandarina, ograničavanje pristupa tradicionalnim dobavljačima poput Rusije takođe predaje ključeve naše sigurnosti hrane Pekingu. Kina već kontroliše ogroman dio globalnog tržišta fosfata i nije pokazala oklijevanje u korištenju kontrola izvoza kao oružja. Brisel učinkovito mijenja jednu ranjivost za daleko opasniju ovisnost o Kineskoj komunističkoj partiji. Sankcije drugdje pokazale su da široki trgovinski embargo često više utiču na stranku koja ih nameće nego na sam cilj. Kako se privrede prilagođavaju i pojavljuju nova tržišta, politički ishodi rijetko slijede scenario.

Od Moskve ka Pekingu
Do sada bismo to trebali jasno vidjeti. Nakon godina sankcija, geopolitički rezultati su nikakvi, ako ne i negativni. Pa ipak, domaći troškovi su vrlo stvarni, vrlo fizički, vrlo skupi. Viši troškovi proizvodnje narušavaju konkurentnost: U 2022. godini cijene šećera u EU porasle su za 50 odsto u odnosu na nivo iz 2021. godine, što je izazvalo skok uvoza od 34 odsto i pad izvoza od 31 odsto. Šokovi cijena gnojiva ponoviće ovaj obrazac u više sektora, slabeći trgovinsku poziciju Evrope i uništavajući naše ruralne proizvodne kapacitete. To zauzvrat znači demontiranje našeg neurbanog društvenog tkiva, koje je, kako se ispostavilo, najkonzervativniji i najotporniji dio naših nacija.

Ekonomska erozija sela
Može li to biti ono na šta ciljaju? Kad bi EU ozbiljno shvatala sigurnost hrane, prestala bi tretirati evropskog poljoprivrednika kao kolateralnu štetu u pozorištu moralne sujete, zar ne? U vrijeme globalne trgovinske nesigurnosti, Evropi su potrebni snažni proizvodni kapaciteti i otporni lanci snabdijevanja – a ne još jedan eksperiment protekcionizma koji kažnjava vlastite građane. Osim ako nije riječ o određenoj društvenoj grupi koja mora biti kažnjena – naime, onoj koja se najžešće protivi agendi i politikama elita: poljoprivrednicima. Uostalom, kome trebaju poljoprivrednici kada možete imati Mercosur, solarne panele i vjetroturbine?

Dakle, Brisele, da li si glup ili zao? Sigurno si svjestan da ne možeš nahraniti kontinent saopštenjima za javnost i strateškim narativima. Znaš da ako nastaviš tretirati poljoprivredu kao pijuna u svojim političkim igrama, cijena će biti plaćena. Isprva tiho na poljima, zatim gorko na policama, a onda na kraju vrlo glasno kod biračkih kutija. Šokantno je da možeš stajati tako apatično prema ljudskoj patnji, dok cinično igraš igre gladi, a sve to dok pokušavaš eliminisati unutrašnje društvene neprijatelje prije nego što te svrgnu. Zvuči zaista vrlo slično EUSSR-u, piše “BrusselsSignal”.