Vjernici Srpske pravoslavne crkve danas obilježavaju Tucindan praznik na koji se kolje i priprema pečenica za Božić.

Nazvan je Tucindan jer se tog dana životinja za pečenje prvo tukla ušicama sjekire preko grudvice soli u platnenoj vrećici stavljenoj na njeno čelo, pa se onda tako ošamućena klala.

Ova običaj na Tucindan je ostao iz prethrišćanskih, mnogobožačkih vremena i povezan je sa prinošenjem žrtve, ali ga je pravoslavna crkva prihvatila i blagoslovila. Za pečenicu koja se nekada nazivala “božnjićara” obično se kolje mlado svinjče ili jagnje, a ima ljudi koji zakolju i ćurku, gusku ili kokošku.

Međutim, živina se u mnogim krajevima nikako ne sme naći na božićnoj trpezi zbog vjerovanja da je ona simbol “nazadovanja i rasturanja kuće” jer “ključa i baca zemlju iza sebe”. Ukoliko se negdje kolje za supu, obavezno se odmah bacaju glava i noge.

Pečenica koja se sprema za Božić doprinosi sreći i blagostanju kuće u kojoj se kolje. Svinjče ili ovca ubijaju se do podneva, dok dan ne napreduje, a na mjestu gdje će biti ubijene prethodno se položi slama, prenosi Novosti Magazin.

Djeca se ne smeju kažnjavati
Nekada su se djeca “koja to zasluže” i kažnjavala i tukla na Tucindan, ali poslije toga ne, jer bi, po vjerovanju, na mjestu udarca iskočili čirevi. U nekim mjestima sjevernog Banata se održao taj običaj, pa roditelji simbolično “tuku” djecu da bi bila poslušna.

Neki drugi izvori navode da se na Tucindan djeca ne smiju tući, upravo zato što im mogu izaći čirevi.

Spremanje kuće za Božić
Od Tucindana počinje i spremanje kuće za Božić. Domaćica priprema brašno za miješanje, posudu sa zrnevljem žita, menja slamu u gnijezdima za živinu, pribavlja suve šljive, smokve, orahe, novčiće i bombone koje će na Badnje veče prosuti po slami rasutoj u kući, a koje će djeca pokupiti pijučući.

Na taj dan, prema vjerovanju, ništa se ne smije davati, niti iznositi iz kuće, ali je zato tada neophodno vratiti sve dugove, da domaćin ne bi bio dužan do sledećeg Božića.

Večera na podu
U pojedinim krajevima Srbije na Tucindan se večera na podu, nikako za stolom, i glava kuće mora sedeti okrenuta prema istoku. Prvo se postavljaju so i bijeli luk, a onda hljeb, pasulj, kupus, riba i ostala posna hrana.