Eksperimenti na ljudima, posebno onima koji su pripadali marginalizovanim grupama, u prošlosti su često prelazili etičke granice.

Psiholozi i naučnici danas svojim eksperimentima i istraživanjima pokušavaju da otkriju informacije koje će izliječiti bolesti, otkriti koren određenih poremećaja i poboljšati opšte zdravlje stanovništva.

Međutim, u prošlosti se eksperimentima nije uvijek pristupalo na najadekvatniji način. Eksperimenti na ljudima, posebno onima koji su pripadali marginalizovanim grupama, često su prelazili etičke granice.

Jedan od najpoznatijih eksperimenata prelaska te linije je ‘Čudovišna studija’ (The Monster Study). Ime nije dobila jer podrazumijeva bilo kakva čudovišta, ali sama ideja je bila toliko zastrašujuća kolegama psiholozima da su rezultati godinama bili skrivani.

Šta je ‘Čudovišna studija’?
‘Čudovišno istraživanje’ sproveo je dr Vendel Džonson. Džonson je bio logoped koji je želio da sazna više o tome zašto se kod pojedine djece javlja mucanje. On je razvio The Monster Study kako bi provjerio da li je mucanje posljedica biologije ili naučenog ponašanja.

Kada je sprovedena ‘Čudovišna studija’?
Doktor Džonson je sproveo eksperiment 1936. godine na Univerzitetu u Ajovi. Etici nisu dali prioritet kao što je to danas slučaj u psihologiji i naučnim eksperimentima.

Šta se dogodilo?
Džonson je odabrao dvadeset dvoje djece siročadi kao učesnike svoje studije. Jedan broj siročadi je imao problema sa mucanjem, dok je drugi dio djece normalno govorio za svoj uzrast.

Siročad su podijeljena u dve grupe, u kojima se nalazio jednak broj djece koja mucaju i koja ne mucaju. Jedna od tih grupa bila je označena kao ‘normalni govornici’. Ostali su označeni kao ‘mucači’. Tokom eksperimenta djecu su se tretiralo u odnosu na to u kojoj su grupi (‘normalni’ ili ‘mucači’), bez obzira da li su mucali ili ne.

Džonsonov tim se sastajao sa djecom svakih nekoliko nedjelja tokom pet mjeseci kako bi ‘”procijenio” njihov govor. Djeca u “normalnoj” grupi pohvaljena su zbog svoje sposobnosti dobrog govora, čak i ako su zapravo mucala ili su imala problema sa govorom. Djeci u grupi “mucači” rečeno je da loše govore, piše Practical Psychology.

U jesen 1938. Vendel Džonson je regrutovao jednu od svojih bivših studentkinja koja je diplomirala kliničku psihologiju, dvadesetdvogodišnju Meri Tjudor, koja je bila strastvena, ali plašljiva, da se pridruži eksperimentu. Ona je trebalo da prouči da li će to što djeci koja ne mucaju govore da mucaju stvoriti probleme u njihovom govoru. Univerzitet je imao stalni istraživački odnos sa sirotištem u Davenportu u Ajovi, pa joj je Džonson predložio da tamo radi na istraživanju.

Džonsonova studija nije samo pokušavala da izazove mucanje kod zdrave djece, nego je i pokušavala istraživala da li će pohvala pomoći djeci koja mucaju da ‘normalno’ progovore. Tjudor i još pet studenata koji su pristali da učestvuju slušali su svako dijete kako govori i ocijenili su ih od 1 (loše) do 5 (tečno).

– Nespreman za razgovor, ali jasno pokazuje problem mucanja – napisao je jedan od studenata prilikom ocjenjivanja djeteta i njegovog govora.

– Napetost, odugovlačenje, eksplozivnost, ponavljanje. To je sve kod mucača – napisao je drugi.

Tjudor je napisala da “veruje da će se s vremenom djeca oporaviti, ali da su istraživači na njih ostavili trajni “utisak””.

Bila je u pravu.

U svojoj je disertaciji izvijestila da je razgovarala sa djecom koja mucaju i kojima je govorila da zapravo ne mucaju te ih podsticala izjavama poput: “Prerašćeš to (mucanje), pa ćeš moći da govoriš mnogo bolje nego što sad govoriš… Ne obraćaj pažnju na ono što drugi govore o tvojim govornim sposobnostima jer ne shvataju da je ovo samo faza”, napisala je.

– Osoblje je zaključilo da imaš velikih problema s govorom… Imaš mnoge simptome djeteta koje počinje da muca. Svaki put kad osjetiš da ćeš zamucati, moraš odmah da prestaneš da govoriš – govorila je deci koja su stavljena u grupu “mucača” a koja nisu imala problem s mucanjem.

– Koristi svoju snagu volje… Učini sve da sprečiš mucanje… Nikada nemoj da govoriš ako to ne radiš kako treba.

Nakon drugog sastanka s petogodišnjom Normom Jean Pug, Tjudor je napisala: “Bilo ju je jako teško naterati da progovori, iako je prije mjesec dana govorila vrlo slobodno. Još jedna u grupi, devetogodišnjakinja Beti Romp praktički odbija da razgovara”, piše New York Times.

– Hejzel Poter, 15 godina, najstarija u svojoj grupi, postala je puno svjesnija sebe i manje govori nego prije”, primijetila je Tjudor.

Rezultati ‘Čudovišne studije’
Djeca koja su označena kao “normalna” nisu bila mnogo ugrožena pohvalama istraživača. A poboljšanje govora je primijećeno samo kod jednog djeteta iz ove grupe koje je mucalo.

Djeca u grupi ‘mucača’ su prošla mnogo gore. Naročito ona koja nisu ni imala problem sa mucanjem, nego im je samo rečeno da imaju. Od šestoro djece koja su kažnjavana zbog nepostojećih problema s mucanjem, petoro je razvilo govorne probleme. Izvještaji pokazuju da su se ta djeca povukla, a neka su potpuno prestala da govore. Ta djeca su tada imala samo pet godina.

Studija je osmišeljana s najboljim namjerama. Džonson i njegove kolege sa Univerziteta Ajova često su sprovodili istraživanja na sebi i odraslim dobrovoljcima u ime pronalaska lijeka za mucanje.

Dio istraživača koji su učestvovali u eksperimentu su bili zabrinuti da upotreba siročadi prelazi etičke granice.

Džonson nije bio jedina osoba koja je sprovodila studije na marginalizovanim grupama u ime nauke – nacisti su radili istu stvar u Njemačkoj.

Već tada, 1930-ih godina, ‘Čudovišna studija’ je prema mišljenju mnogih prelazila etičku granicu. Korištenje siročadi je bilo neprihvatljivo. Čak ni osoblje sirotišta nije bilo svesno što se zaista događa. Nakon završetka eksperimenta pokazalo se da djeca koja su imala problem sa mucanjem, koje često sa godinama samo nestane, kasnije su patila od psihološkim trauma. Istraživači su znali da za to postoji mogućnost.

Zbog etičkih problema, rezultati studije nikad nisu objavljeni.

Uticaj studije
Ispitanici nisu znali da su dio istraživanja čak ni šezdeset godina nakon što se dogodilo. Nekolicina studenata patologije govora sa Univerziteta Ajova saznalo za studiju nakon što je objavljena. Podaci su bili korisni jer niko u to vrijeme nije prikupio toliko podataka o mucanju i njegovom porijeklu. Ali premisa studije bila je toliko zastrašujuća da su joj studenti dali nadimak ‘Čudovišna studija’.

Javnost je saznala za ovaj eksperiment tek 2001. godine kad je The San Jose Mercury News objavio niz članaka o studiji i komentara logopeda. Dok su neki tvrdili da je eksperiment prešao mnoge etičke granice, drugi su tvrdili da je taj način istraživanja samo rezultat svog vremena. Neki su priznali važnost podataka, dok su drugi rekli da nisu došli do pravih zaključaka.

U tom trenutku Vendel Džonson je bio mrtav više od 30 godina. Univerzitet u Ajovi uputilo je službeno izvinjenje za studiju.

Kada je istina o istraživanju postala nacionalna vijest, ispitanici su počeli da povezuju šta im se dogodilo. Uslijedile su tužbe.

Početkom 2000-ih, troje ispitanika iz skupine ‘mucača’ tužilo je Univerzitet u Ajovi zbog emocionalnog stresa i lažnog predstavljanja. U tužbu su se uključili i potomci još tri djeteta koja su bila u grupi ‘mucača’.

Tužitelji su tvrdili da je uticaj studije imao trajan uticaj na njihov život. Sud je presudio u njihovu korist, a Univerzitet u Ajovi platilo je više od milion dolara žrtvama i njihovim nasljednicima, prenosi Nacionalna Geografija.