Iran se pokazao kao racionalan akter na globalnoj pozornici. Ali, racionalnost ne znači ujedno i pacifizam.

Dok traje sukob Izraela i Libana, koji je sve žešći, na Zapadu se pale alarmi.

Iako trenutno nema naznaka da Iran militarizuje svoj nuklearni program, sukob na Bliskom istoku izazvao je zabrinutost da bi Teheran konačno mogao da pređe “crvenu liniju”, piše “Foreign policy”.

Vodeći izvor za analizu spoljne politike i međunarodnih odnosa “Foreign policy” bavio se pitanjem kako bi se Iran ponašao kada bi postao nuklearna sila. Stručnjaci imaju različita mišljenja o tome.

Istoričar Bernard Luis rekao je 2006. da će Iran pokrenuti nuklearni napad na Izrael. Za Luisa, iranske vođe su bile iracionalne, “lude mule” koje se nisu mogle odvratiti od ovog plana zbog svog apokaliptičnog pogleda na svijet.

Politikolog Kenet N. Valc tvrdio je u članku iz 2012. u časopisu “Foreign Affairs” da su strahovi od iranske nuklearne bombe “preuveličani”. Da iranski lideri imaju takvo oružje, djelovali bi opreznije, smatra Valc.

Prema njegovim riječima, iranski lideri su racionalni akteri zainteresovani samo za sopstveni opstanak.

Valc je takođe tvrdio da bi Iran nuklearnim oružjem donio stabilnost na Bliskom istoku i učinio zemlju bezbjednijom, prenosi Nova.

“Foreign policy” smatra da je realnost negdje između Valcovog optimizma i Luisove netačne procjene. Iransko rukovodstvo je do sada pokazalo dosljedan obrazac racionalne kalkulacije kada je riječ o strateškim odlukama, uključujući nuklearni program.

Na primjer, kada su SAD izvršile invaziju na Irak 2003. godine, iranski lideri su procijenili da pokušaji proliferacije mogu da stave Iran na američku listu meta, pa su smanjili napore da militarizuju zemlju.

Izvještaj Međunarodne agencije za atomsku energiju iz 2011. potvrdio je iranski “pragmatizam”. Agencija je te godine zaključila da je Iran zbog rastuće zabrinutosti za međunarodnu bezbjednosnu situaciju u Iraku i susjednim zemljama prestao da radi na nuklearnom oružju krajem 2003.

Međutim, racionalnost iranskog rukovodstva ne znači pacifizam, podsjeća FP. Osiguravajući svoj opstanak, nuklearno naoružan Iran bi djelovao sa više samopouzdanja na međunarodnoj sceni i mogao bi predstavljati nove izazove regionalnoj bezbjednosti.

Nuklearni arsenal – čak i skroman – dramatično bi povećao sposobnost Irana da praktikuje strogoću u Persijskom zalivu, prenosi Nova.

Ovaj morski put je ključan za nacionalnu bezbjednost Irana. Šah Pahlavi je o tome govorio još sedamdesetih godina, a rukovodstvo Islamske Republike dijeli ovu stratešku poziciju.

Bivši ministar spoljnih poslova Mohamed Džavad Zarif jednom je rekao da je svako “strano prisustvo u Persijskom zalivu po definiciji izvor nesigurnosti za Iran”. Stoga nije iznenađujuće da su se iranske snage često sukobljavale sa brodovima američke mornarice “u sopstvenom dvorištu”, što naglašava protivljenje Teherana bilo kakvom stranom vojnom prisustvu u regionu.

Uz sredstva nuklearnog odvraćanja, Iran bi mogao odlučnije da pogura svoje teritorijalne pretenzije, kao što je prisiljavanje Ujedinjenih Arapskih Emirata da odustanu od spora oko ostrva Tunba i Abu Musa, a mogao bi i lakše da prijeti međunarodnoj plovidbi ako bi iranski interesi bili ugroženi, piše FP.

Štaviše, nuklearno oružje bi omogućilo Iranu da se sa više samopouzdanja suoči sa američkim i drugim stranim snagama u Persijskom zalivu, jer bi prijetnja nuklearnom eskalacijom mogla da spriječi vojnu odmazdu.

Odnosi Irana sa Izraelom i dalje su izuzetno neprijateljski. Međutim, uprkos oštroj retorici, iransko rukovodstvo je svjesno konvencionalne vojne superiornosti i nuklearne prednosti Izraela, piše FP.

Kada je Izrael napao iransko diplomatsko predstavništvo u Damasku u aprilu, ubivši iranskog vojnog komandanta, Iran je odgovorio lansiranjem nekoliko stotina balističkih projektila i dronova.

Međutim, on je namjerno umanjio značaj izraelske odmazde, koja je ciljala sistem protivvazdušne odbrane u blizini grada Isfahana, kako bi izbjegao širi sukob sa Izraelom, a samim tim i sa SAD.

Iran sa nuklearnim oružjem značajno bi preoblikovao ovu dinamiku, smatra FP. Nuklearno oružje bi moglo da razbije dugogodišnji monopol Izraela, značajno povećavši položaj Irana u regionu.

Istovremeno, to bi moglo da pogorša trenutni sukob niskog intenziteta između dvije države, jer bi se obje zemlje mogle osloniti na svoje nuklearne arsenale kako bi se zaštitile od konvencionalne eskalacije, ocjenjuje FP.

Nuklearno oružje bi ojačalo odnose Irana sa njegovim saveznicima i podržavaocima u regionu, posebno Hezbolahom, koji se smatra jednim od stubova iranske odbrambene strategije.

To ne znači da bi Iran ustupio nuklearnu tehnologiju, jer bi to moglo povećati mogućnost upotrebe nuklearnog oružja i time ugroziti sopstvenu bezbjednost. Međutim, nuklearno oružje bi moglo smanjiti rizike i troškove povezane sa podrškom ovim grupama, pošto bi strane sile bile dodatno obeshrabrene da spriječe iransku podršku takvim grupama.

Nuklearno oružje bi moglo preoblikovati percepciju iranskog rukovodstva o “pravednoj” ulozi zemlje u geopolitici. Status nuklearne sile bi značajno povećao diplomatsku moć Teherana, omogućavajući mu da traži bezbjednosne, političke i ekonomske ustupke.

Otkako je 2003. napustio militarizaciju svog nuklearnog programa, Iran je sistematski koristio svoj rastući nuklearni program da izvuče ustupke od globalnih sila koje mu inače ne bi dozvolile da sjedne za pregovarački sto. Iranska nuklearna ekspanzija, prema FP, nije bila vođena bezbjednosnim faktorima u tom periodu, već kao poluga za pregovore.

Nuklearno oružje bi takođe omogućilo Iranu da djeluje nezavisnije od svojih glavnih saveznika, posebno Rusije, koja sve više uvlači Iran u svoju sferu uticaja, nastavlja se u analizi.

Naime, smatra se da u tom kontekstu nuklearno oružje čini partnerstvo sa Rusijom manje vrijednim jer bi Iranu bila potrebna manja zaštita Moskve. Nuklearno oružje bi smanjilo troškove Irana da djeluje nezavisno od Rusije i čak poboljšalo odnose sa Zapadom.

Rusija je u prošlosti potkopavala nuklearne pregovore Irana sa Zapadom kako bi spriječila normalizaciju tog odnosa, podsjeća FP, dodajući da je iranska podrška Rusiji u Ukrajini skupo koštala Teheran.

Sadašnji iranski lideri, kao i njihovi prethodnici, čvrsto vjeruju da je Iran sam i okružen neprijateljskim državama koje bi, da im se pruži prilika, loše tretirale Iran. Iz iranske perspektive, nuklearna opcija nije samo zaštita sopstvenog nacionalnog opstanka, već i strateško oruđe za prisiljavanje globalnih sila da priznaju njegove legitimne interese. U tom smislu, nuklearno oružje bi bilo posljednja odbrana za Iran.

“Kada je Kina razvila svoj nuklearni arsenal 1960-ih, takođe je doživljavana kao ‘odmetnička’ država. Ali, vremenom su SAD pronašle način da koegzistiraju sa Kinom naoružanom nuklearnim oružjem i na kraju su obnovile diplomatske odnose. Istorija pokazuje da se čak i neprijateljske nuklearne države mogu integrisati u globalni poredak, iako uz priličan oprez i strateški angažman”, zaključuje FP.