Dva broda su pogođena dronovima u Crnom moru, a jedan je potonuo, potvrdio je bugarski premijer Rumen Radev.

Incident se navodno dogodio oko 24 kilometra od bugarske obale, piše Euronews.

Radev nije pružio dodatne informacije o tome odakle su brodovi došli niti kakav su teret, ako su ga uopšte imali, prevozili.

Takođe nije dao nikakve informacije o tome odakle su dronovi mogli doći.

Podsjetimo, brodovi u bugarskoj ekskluzivnoj ekonomskoj zoni u Crnom moru napadnuti su i 6. oktobra 2026. godine.

Član saveznog rukovodstva “Generation Deutschland”, omladinske organizacije njemačke stranke Alternativa za Njemačku (AfD), izazvao je skandal mapom objavljenoj na Dan njemačkog jedinstva.

Luca Maurice Strauf, koji sebe naziva Helmut, objavio je kartu na Iksu (X) i ubrzo je izbrisao. Prema navodima organizacije, u međuvremenu se povukao sa funkcije iz ličnih razloga.

Prema navodima njemačkog Taza, Strauf je iz rukovodstva bavarskog ogranka, a porijeklom je iz Sarlanda. Isti list je ranije objavio da je Strauf u novembru, uprkos mladosti i uz snažne pristalice u bavarskom AfD-u, u tijesnoj borbi osvojio posljednje slobodno mjesto u saveznom rukovodstvu organizacije, pobijedivši znatno iskusnijeg poslanika u pokrajinskom parlamentu Florijana Kelera (Florian Köhler).

„Generation Deutschland” je osnovana 29. novembra 2025. kao nasljednica raspuštene Mlade alternative i opisuje se kao krajnje desničarska organizacija.

Uz kartu je napisao da njemačko jedinstvo znači „Njemačku koja ujedinjuje čitav njemački narod u jednoj državi”. Ovaj dan je nazvao etapnom pobjedom na tom putu.

Prema pisanju Taza, na karti su kao djelimično njemački označeni dijelovi Austrije, Poljske, Mađarske, Švajcarske, Italije, Francuske, Luksemburga, Danske, Slovačke, Rumunije, Holandije i Belgije.

Navodi se i da to nije prvi takav istup. Strauf je već u avgustu na pitanje šta mu je otadžbina odgovorio stihom iz prve strofe njemačke himne, koja nabraja granice daleko izvan današnje Njemačke.

Rukovodstvo omladine AfD-a distanciralo se od objave. Portparol Vendelin Fesl (Wendelin Fessl) rekao je da su za objavu saznali tek iz novinarskog pitanja. Dodao je da ona ne odgovara njihovom shvatanju istorijske politike te da patriotizmu nisu potrebne fantazije o istorijskim kartama.

Strauf je tvrdio da nije htio da zagovara pripajanje dijelova susjednih zemalja, nego samo da укаže na zajedničku istoriju i sudbinu Njemačke i Austrije. Objavu je, kako kaže, izbrisao jer „nije imala koristi”. Prema medijskim izvještajima, kasnije je izjavio i da je kartom želio da pokaže gdje žive njemačke manjine.

Let 571 srušio se u Andima 1972. godine, a preživjeli su se borili sa glađu i hladnoćom, donoseći teške odluke za opstanak.

Dana 13. oktobra 1972. godine, let 571 Urugvajskog ratnog vazduhoplovstva srušio se u Andima, prevozeći 45 putnika i članova posade, uključujući ragbi tim kluba Old Christians iz Montevidea.

Ova katastrofa, poznata kao “Čudo u Andima”, postala je jedna od najpoznatijih priča o preživljavanju u ekstremnim uslovima. Preživjeli su se suočili sa nehumanim uslovima na ledenim visinama Anda, a kako bi preživjeli, pribjegli su kanibalizmu, konzumirajući tijela svojih poginulih prijatelja. Od 45 ljudi na letu, samo 16 je spaseno nakon 72 dana borbe, što predstavlja priču o nevjerovatnoj izdržljivosti, žrtvi i ljudskoj snazi.

Let 571 i nesreća
Let 571 bio je čarter let Urugvajskog ratnog vazduhoplovstva koji je prevozio ragbi tim Old Christians kluba, njihove porodice i prijatelje iz Montevidea za Santijago u Čileu, gdje je trebalo da odigraju prijateljsku utakmicu.

Avion, Fairchild FH-227D, poletio je 12. oktobra 1972. godine, ali je zbog loših vremenskih uslova prekinuo putovanje u Mendozi u Argentini. Sljedećeg dana, 13. oktobra, avion je nastavio let preko Anda.

Zbog navigacione greške i slabe vidljivosti u olujnim uslovima, pilot je prerano počeo spuštanje, misleći da je prešao planinski vijenac. Avion se srušio na nadmorskoj visini od oko 3.600 metara u dolini poznatoj kao Vale de las Lagrimas, u blizini vulkana Tingiririka.

U padu je poginulo 12 putnika, a još nekoliko njih podleglo je povredama tokom prvih dana. Olupina je ostala zarobljena na ledniku, okružena snijegom i kamenom, bez vegetacije i životinja.

Borba za preživljavanje
Nakon nesreće, preživjeli su se suočili sa ekstremnim uslovima: noćne temperature padale su ispod -30 °C, hrane je bilo minimalno, a snijeg i lavine dodatno su otežavali situaciju. Od 45 putnika i članova posade, 33 je preživjelo sam pad, ali se taj broj ubrzo smanjivao usljed povreda, hladnoće i gladi. Preživjeli su potražili utočište u ostacima trupa aviona, koristeći ga kao zaklon od vjetra i snijega.

U početku su racionalisali zalihe hrane, nekoliko čokolada, konzervi i flaša vina, ali su one brzo nestale. Poslije nedjelju dana, suočeni sa glađu, donijeli su tešku odluku: da se hrane tijelima poginulih, koja su ostala očuvana u snijegu.

Ova odluka, iznuđena očajem i nagonom za samoodržanjem, bila je duboko traumatična, naročito zato što su mnogi preživjeli bili prijatelji ili rođaci nastradalih. Kao katolici, pojedini su ovaj čin pravdali poredeći ga sa evharistijom (pričešćem), dok su drugi tražili moralno opravdanje u očuvanju sopstvenog života.

Lavina i dalji gubici
Osam dana nakon nesreće, 29. oktobra, lavina je zatrpala olupinu aviona, usmrtivši osam ljudi i zarobivši preživjele unutar trupa više od nedjelju dana. Ova tragedija dodatno je smanjila njihov broj i pogoršala uslove, primoravajući ih da se bore sa klaustrofobijom i manjkom kiseonika. Preživjeli su se organizovali u timove, raspodijelivši zadatke poput raščišćavanja snijega, pripreme hrane i njege povrijeđenih.

Kada su preko malog radio-prijemnika čuli da je potraga obustavljena jer su vlasti pretpostavile da nema preživjelih, shvatili su da moraju sami da potraže pomoć. Visoke planine i dubok snijeg činili su bjekstvo gotovo nemogućim, ali su pokazali izuzetnu snalažljivost praveći improvizovanu opremu, poput vreća za spavanje sašivenih od izolacije aviona.

Spasavanje: Herojski podvig Nanda Parada i Roberta Kanese
Nakon više od dva mjeseca, trojica preživjelih – Nando Parado, Roberto Kanesa i Antonio Vizintin – odlučili su da krenu u opasan pohod preko Anda u potrazi za spasom. Vizintin se vratio u logor zbog iscrpljenosti, dok su Parado i Kanesa nastavili da pješače deset dana kroz surove predjele.

Dana 20. decembra 1972. naišli su na čileanskog stočara Serhija Katalana, koji je odmah obavijestio vlasti. Dva dana kasnije, 22. decembra, helikopteri su stigli do olupine i spasili preostalih 16 preživjelih.

Avionska nesreća u Andima potresla je svijet, ne samo zbog razmjera tragedije, već i zbog ekstremnih mjera koje su preživjeli preduzeli da bi ostali živi. Priča je izazvala pomiješane reakcije divljenja i kontroverzi, prevashodno zbog kanibalizma, ali je većina javnosti i crkvenih autoriteta pružila podršku preživjelima, uvažavajući činjenicu da su djelovali u nezamislivim okolnostima.

Događaj je postao globalno poznat kroz knjige, dokumentarce i igrane filmove. Najpoznatije djelo je knjiga Živi: Priča o preživjelima u Andima (1974) autora Pirsa Pola Rida, adaptirana u film (1993). Preživjeli, poput Nanda Parada i Roberta Kanese, kasnije su postali motivacioni govornici, prenoseći lekcije o vođstvu, timskom radu i snazi ljudskog duha.