„Majko moja, šta je sada ovo? Kome ja pripadam?

Ne pripadam RS, ne pripadam Mostaru, ne pripadam Banja Luci, ne pripadam Federaciji BiH, ne pripadam Sarajevu, ne pripadam Čoviću, HDZ- u, HNS (Hrvatski narodni savez, op.a). Tugo moja“, govorio je nekada banjalučki biskup Franjo Komarica.

Čovjek i biskup koji je sav rat i poratni period proveo u svom gradu, obavljajući svoju dužnost, među svojim sugrađanima i svojom katoličkom kongregacijom. Najmlađi pomoćni biskup, kojeg je tada, davne 1985. godine lično imenovao Papa Pavao II.
„Ako rukovodstvo Hrvatskog narodnog sabora kaže: nas ne interesuju Hrvati u Banja Luci, nas ne interesuju Hrvati u Posavini, nas ne interesuju Hrvati u Republici Srpskoj, Srednjoj Bosni… Mi nemamo tamo šta tražiti, toga je tako malo- to je strašna rečenica, strašna konstatacija. Oni su sebe omeđili do Kupreških vrata i imaju prava na to. Ali, nemoj zastupati onda mene, ako ti već nije uopće stalo do nas“, ponavljao je biskup Komarica, kandidat za Nobelovu nagradu za mir u intervjuu za federalne medije, naslanjajući bespomoćno glavu na ruku dodajući neprestano „Tugo moja“.

Čovjek i biskup banjalučki, koji je biskup postao 1989. godine, kada je na području biskupije Banja Luka živjelo 200 hiljada Hrvata, dočekao je kraj rata u izolaciji. Kada im se broj sveo na 15 hiljada u biskupiji. U nemogućnosti da i komunicira s njima. Zatočen u sopstvenom domu.

I ko od prvaka u Hrvata, koje je Komarica bespoštedno i kudio i molio za pomoć povratnicima ima šta da kaže?
„Ako nam je Bog dao pravo da živimo u Banja Luci, Kaknju, Varešu, Zenici, Sarajevu… Onda koji je to ovozemaljski Bog kojem se ja moram više klanjati, osim Boga u kojeg ja vjerujem? Bio to pravoslavac, musliman, katolik, svi se mi molimo istom Bogu! I onda se klanjamo ovdje malim zemaljskim bogovima! Nedopustivo je to u Božijim očima, tugo moja….“, završio je svoju emotivnu ispovijest biskup Komarica.

Pokušavajući da pojasni u kojem se stanju nalaze, ne samo katolici, već svi vjernici koji se slučajno ne nalaze u „pravom dijelu“ Bosne i Hercegovine, zaviseći od nečije milosti. Milosti pripadnika svoje nacije i svoje vjere.

Čovjek koji je 1996. godine objavio knjigu „U obrani obespravljenih: izbor iz dokumenata banjalučkog biskupa i biskupskog ordinarijata Banja Luka tijekom ratnih godina 1991. do 1995“, vrlo dobro zna šta priča.

U Republici Srpskoj, prema posljednjem popisu stanovništva, živi 2, 4 posto Hrvats, u odnosu na 20, 66 posto u Federaciji BiH. Zanemariv broj koliko i statistička greška u izbornom procesu. Plus, minus 3%.

Kome se obratiti i kome „moliti“? Nacionalne stranke i stranke sa hrvatskim nacionalnim predznakom što u Sarajevu, što u Mostaru, kao i do sada, gledaju samo broj glasača. U najboljem slučaju, ako zanemarimo iseljenja i masovne migracije poslije popisa, to je 29, 5 hiljada Hrvata, katolika u Republici Srpskoj. Sve skupa, jedna omanja opština u BiH.

I dok nas potresaju afere „malih kuća i malih ovozemaljskih bogova“, koji se bahate uz nacionalni predznak i sa ponosnim predznakom nečega što nisu sami ni stvorili, već rođenjem dobili, pred kim da zavapi biskup Komarica ili prosječan Hrvat, katolik u RS, kojeg je „odbacio“ i Hrvatski narodni sabor?

Da ide Draganu Čoviću, Davoru Čordašu, Josipu Jerkoviću? Prva dvojica i ne žive u RS, drugi „svrati“ da bude potpredsjednik RS u ime hrvatskog naroda.

Dok kalkulišu oko izbornih lista, predizbornih i postizbornih koalicija, raspravljaju ko je „legitimni“ Hrvat, ko nije, koga kako oblatiti, čiji „sporni snimak“ pustiti vjernicima… Prezauzeti su da se brinu pravima običnog čovjeka, bio on Hrvat i katolik ili nešto sasvim drugo.

Nađa Diklić