“VSTS i Sud BiH su prema SNSD-u, odnosno režimu u Srpskoj neustavne kategorije i institucije jer su im zabranili rad na teritoriji Republike Srpske, a danas ovdje imamo Projedlog zakona o VSTS-u koji je potpisao delegat SNSD-a u Domu naroda PS BiH Nikola Špirić. To je paradkos i nevjerovatna stvar”, rekao je delegat PDP-a u Domu naroda Parlamentarne skupštine Bih Nenad Vuković.

 Vlast u Srpskoj je čak i usvojila Zakon o VSTS-u Republike Srpske želeći time da pošalje poruku kako, navodno, VSTS BiH ne postoji i kako se Republici Srpskoj vraćaju nadležnosti, podsjetio je Vuković.

“Da li je to način, je li to vraćanje nadležnosti Srpskoj, tako što ste donijeli Prijedlog Zakona o VSTS-u i Sudu BiH? Da ih tako trajno zakucate i da u istoriji ostane zabilježeno da ste vi predlagači tog zakona, a da poslije, kad vama bude trebalo, kažete da te institucije ne postoje u Ustavu BiH i Dejtonskom mirovnom sporazumu”, upitao je Vuković Špirića.

Vuković je takođe upitao da li se o tome izjasnila Vlada Republike Srpske i da li podržava prijedlog zakona.

“Da li je on u skladu sa politikom koju slušamo svakodnevno? Neka muški ustanu i kažu da su promijenili politiku, da obmanjuju birače, da pričaju jedno, a rade drugo, da dodatno potvrđuju VSTS BiH. Imajte hrabrosti, suočite se sa istinom da upravo to radite””, poručio je Vuković Špirići i SNSD-u.

On je na kraju upisao vlast koja, kako je rekao, često poziva na jedinstvo, zašto nisu pozvali opoziciju na konsultacije, jer bi se sigurno odazvali.

Dan je u Mostaru počeo zvukom kanadera. Već mjesec dana ne miruju. Gase požare po Uborku, Rujištu i oko Rujišta, dok se vatrogasci bore s vatrom oko Malog Polja. Dok je narod gledao u nebo i nadao se da će vatra stati, gotovo neprimjetno u Mostar je stigao i jedan drugi “desant” – politički.

Došao je Milorad Dodik sa vrhom svoje stranke.

Čovjek bi pomislio da će, kad već dolazi u grad u kojem još živi srpski narod, prvo otići među svoj narod. Da će stati pred obnovljenu Sabornu crkvu, pokloniti se mjestu koje je dva puta ubijano – jednom u Drugom svjetskom ratu, drugi put devedesetih. Da će zapaliti svijeću, saslušati ljude i pokazati da zna gdje mu narod živi.

Ali nije.

Helikopteri nisu sletjeli tamo gdje srce mostarskih Srba kuca. Sletjeli su na zapadnu stranu grada, u politički tabor HDZ-a.

A to boli.

Posebno ovih dana, kada se navršava 85 godina od stravičnog zločina u Prebilovcima i hercegovačkim jamama, gdje su nestajale čitave porodice samo zato što su bile srpske. To nije daleka istorija. To je rana koja u Hercegovini još nije zarasla.

Ne treba predsjednika podsjećati ni na Sabornu crkvu. U Drugom svjetskom ratu ostala je da stoji. Devedesetih nije. Zapaljena je, a kada su ostali samo kameni zidovi, doveden je eksploziv i minirani su i ti posljednji ostaci svetinje. To Mostar pamti.

Zato je teško razumjeti politiku koja za svoje domaćine bira one sa kojima se sklapa vlast, dok narod kojem pripadaš ostaje po strani. Još je teže razumjeti da se godinama priča o zaštiti srpskog naroda, a u dijelu Federacije gdje taj narod živi sve malobrojnije, gotovo da nema ni vremena ni riječi za njega.

Srbi u Mostaru nisu statistička greška. Oni su narod koji je ostao uz svoju Crkvu, svoje grobove i svoju Hercegovinu. Dijele svakodnevni život sa svojim bošnjačkim komšijama na lijevoj obali i pokušavaju opstati uprkos svemu.

Zato jučerašnja poruka nije bila samo politička.

Bila je ljudska.

A mnogi su je pročitali ovako: “Niste nam važni. Sami ste birali gdje ćete živjeti.”

Možda to nije bila izgovorena rečenica. Ali nekad ono što političar ne uradi govori glasnije od svega što kaže.

Narod ne traži čuda. Ne traži ni privilegije.

Traži da ga se ne zaboravi.

Jer politika koja zaboravi svoj narod, ma koliko bila uspješna u koalicijama i pregovorima, prije ili kasnije izgubi ono najvažnije – razlog zbog kojeg postoji.

Zabrinuti Srbi grada Mostara

Republika Srpska ima znanje, ljude i potencijal da se razvija mnogo brže nego što je to danas slučaj. Ono što nam je potrebno jeste jasna vizija razvoja i odgovornost da svaku odluku pretvorimo u konkretan rezultat koji će građani osjetiti u svom svakodnevnom životu.

Izjavio je ovo član Predsjedništva Pokreta Sigurna Srpska Zoran Savanović, te istakao:

“Razvoj jeste izgradnja puteva, škola ili bolnica, ali je i ono na šta se, nažalost, manje obraća pažnja: obezbjeđivanje uslova da mladi čovjek nakon završenog školovanja vidi svoju budućnost u Republici Srpskoj ili da preduzetnik može pokrenuti ili proširiti posao bez nepotrebnih administrativnih prepreka. Potrebno nam je da se cijene rad, znanje i inicijativa i da svako ko želi da radi dobije priliku da uspije.”

Savanović je dodao da jedan od prioriteta svake vlasti u Srpskoj mora biti stvaranje povoljnijeg ambijenta za mlade preduzetnike i ljude koji žele da ulažu, proizvode i zapošljavaju.

“Ne smijemo dozvoliti da najbolje ideje i najveći potencijal naše Republike odlaze preko granice samo zato što ovdje nisu dobili priliku. Naš cilj mora biti društvo koje mladim ljudima daje razlog da ostanu, stvaraju i grade svoju budućnost upravo ovdje”, kaže Savanović.

Naglašava da građani od politike s pravom očekuju više od velikih obećanja.

“Očekuje se odgovornost, ozbiljan plan i rezultate koji će biti vidljivi u svakom dijelu Republike Srpske. Zato vjerujem da razvoj nije pitanje jednog mandata niti jedne generacije političara. Razvoj je dugoročna obaveza da danas donosimo odluke od kojih će korist imati i generacije koje dolaze”, dodaje.