Sve što donese jedno vrijeme, društvene promjene i socijalne i političke okolnosti, osim što sunovrati svijet na neki način, uvijek sa sobom uruši i ljudskost. Promjene uređenja i sistema, ratovi, sukobi i sve što se ikad desi mijenja svakog pojedinca, njihova lica, kako doslovno, tako i u prenesenom značenju.

Priču o promjenama lica ljudskosti i jednoj vrsti sunovrata čovjeka donosi komad “Lice” ruskog autora Aleksandra Galina, a istoimena predstava rađena po njegovom tekstu, u režiji Radoslava Milenkovića, novi je komad Narodnog pozorišta Republike Srpske koji je sinoć doživio svoje premijerno izvođenje.

Sjajnu glumačku postavu čine Nikolina Friganović, Ljubiša Savanović, Aleksandar Stojković i Smiljana Marinković. Za scenografiju je zadužena Dragana Purković Macan, a za kostime Jelena Vidović.

Kako bilježi režiser predstave, autora teksta, kao i mnoge ruske autore devedesetih godina prošlog vijeka, interesovala je tema bijede u tranziciji. Gotovo kod svih drugih autora to su bili (anti)junaci sa dna društvene ljestvice, dok je Galina zanimala ne samo bijeda do koje su stigli poniženi i uvrijeđeni nego, prije svega, oni koji su se u periodu tranzicije i velikih promjena obogatili.

A svaki vrtoglavi uspon čeka i vrtoglavi pad, kako to obično biva, što je Galin, u stvari, i prikazao u ovom komadu, komediji gorkog ukusa.

– Gubitak ljudskog lica, metaforično shvaćeno, jedna je od valuta kojom se, po pravilu, ta cena plaća. Međutim, kada je reč o junacima komedije “Lice”, ta se cena za trgovinu i gubitak ljudskosti plaća i doslovno. A kako bi i moglo drugačije?!…Takva univerzalna situacija, svojstvena svim postmoralnim društvima, čini ovaj komad ne samo moskovskim i ruskim, već i našim. Ne znamo kako će se završiti ta priča i da li ćemo se ikada više moći iskupiti za sveopšte, ljudsko posrnuće u koje smo ogrezli obožavajući portret Bendžamina Frenklina na novčanici od 100 dolara… Svoja ljudska lica smo nemilice trošili i, izgleda, potrošili. A novih resursa, za sada, nema na vidiku – zapisao je Milenković o ovom komadu.

Priča “Lica” je priča o životima ljudi koji kao da lebde iznad realnosti, jer nemaju dodira sa istinitim problemima društva i stvarnim svijetom koji se urušava, jer su upleteni u mreže sopstvenih jadikovki za suštinski bezvrijednim imetkom, koji im donosi ime, nova lica (doslovno i metaforički), ali i očaj i jad kakav samo novac može da donese nakon što proguta ono ljudsko u njima. Sunovrat svijeta prikazan je i stalnim pijanim stanjem, u kojem se nalaze junaci, koje kao da prikazuje stvarnu omamljenost i apsolutno posrnuće cjelokupnog društva.

– Ne treba u sebi taložiti zlobu, mržnju i zavist, treba se truditi da ce oslobodiš toga. Priroda je čovjeka usmjerila ka pozitivnim vrijednostima… Gledamo oko sebe – ništa pozitivno ne pronalazimo. Da, ima takvih trenutaka u istoriji. Ničeg pozitivnog nema! Ali, mi smo živi – u našoj zemlji i to je prilično velika sreća. A sada, zamislite tu planinu lobanja koja se od zemlje uzdiže čak do Mjeseca… tu planinu mrtvih, pomislite na one koji više nisu čak ni prah, već jednostavno, ništa, vakuum, praznina… Oni su otišli tamo odakle su i došli: u kosmos, u nigdinu. A mi smo još tu… Lica nam nisu kao prije, ali ipak mi smo još živi. Zbog čega? Zbog kojih to zasluga nas još drže na ovom svijetu – riječi su jednog od likova u predstavi, kojeg glumi Ljubiša Savanović i koji tim riječima, u stvari, kao da dolazi do neke spoznaje i suštine, nakon čega ostaje zapitanost o tome da li iko od njih može da vrati svoje lice ili to, ipak, postaje nemoguće jednom kada sva lica postanu isprazna i bezlična.

Glas Srpske