Hag im je sudio. On im je na kraju i “presudio” ne pružajući adekvatnu medicinsku njegu i liječenje. Goran Hadžić, Zdravko Tolimir, Slobodan Milošević i Radoslav Brđanin umrli su zbog nehipokratskog ponašanja dijela “ljudi u bijelom” iz pritvorske jedinice u Ševeningenu, ali i haških sudija koji su na sve to gledali sa odobravanjem, ignorišući osnovna ljudska prava ovih lica.

Na bolnička liječenja puštani su samo oni kod kojih je bolest toliko uznapredovala da lijeka više nije bilo. Iako su na to godinama unazad upozoravale porodice osuđenih, ali i advokatski timovi i doktori specijalisti “sa strane”, njihove molbe i zahtjevi su završavali u korpi za otpatke.

Adekvatna zdravstvena zaštita i liječenje nisu dozvoljeni ni Ratku Mladiću, uz izgovor kako ševeningenski doktori drže stvar pod kontrolom. A kako izgleda u praksi to “držanje kontrole” moglo se vidjeti upravo na primjeru nedavno preminulog Brđanina, koji je na slobodu pušten, kako su istakli banjalučki doktori, u izuzetno zapuštenom zdravstvenom stanju, sa zapaljenjima više organa, oštećenjem jetre i početkom sepse. Njegovo izmučeno tijelo nije moglo da izdrži i pored svih napora ljekara sa UKC Republike Srpske.

Ljudska prava

Advokat Dušan Bratić kaže kako su pravni timovi na naučnoj osnovi apsolvirali i dokazali da je Haški sud nelegitiman i nelegalan, te da je on suštinski i formalno sve ove godine instrument NATO zemalja.

To nije sud, već inkvizicija, odnosno oružje kojim je nastavljen rat protiv Srba. I upravo ovo što se desilo nesrećnom Brđaninu, što nije prvi put u haškoj praksi, otelotvorenje je jedne takve monstruozne politike. Ne treba zaboraviti pomenuti da je on tamo držan bez ikakvog pravnog osnova više od godinu. Dakle ovo je ubistvo sa predumišljajem. Medicinska forenzika bi sigurno to dokazala da Brđaninu u Ševeningenu nije omogućena neophodna medicinska njega i zaštita – ukazuje Bratić.

Navodi da ovaj sud godinama krši i osnovna ljudska prava generala Nebojše Pavkovića, koji je takođe odslužio dvije trećine kazne.

– To nije ništa drugo do psihičko ubijanje čoveka. U medicini se to zove jatrogena bolest. Ona se pojavljuju kada čovek shvati da neko neće da ga leči. Tada proradi psiha i taj pacijent dodatno oboli. Upravo tako nešto se perfidno primenjuje u Ševeningenu – istakao je Bratić.

Slično mišljenje dijeli i istoričar i politički analitičar Čedomir Antić navodeći kako je Haški sud instrument za sprovođenje američke politike i saveznika, što se, kako kaže moglo vidjeti poslije oslobađanja hrvatskih generala Ante Gotovine i Mladena Markača od odgovornosti, a nakon toga i Ramuša Haradinaja i Nasera Orića.

– To je bilo klasično izrugivanje pravdi. Srbima se presuđuju drakonske kazne. Nakon toga im se uskraćuje i svako ljudsko pravo, pa i ono na adekvatno lečenje. To je jedan neljudski odnos. Slučaj Brđanin je posebno interesantan jer su ga držali u zatvoru bolesnog iako je odslužio dve trećine kazne. Njegova smrt ide na dušu Haškom tribunalu i onima koji su ga bespravno tamo držali poslednjih godinu dana. Podsetio bih i da su Gorana Hadžića pustili tek kada je bilo jasno da će umreti, baš kao i Vojislava Šešelja za koga su mislili da se neće izvući. To je jedna kaubojska pravda – smatra Antić.

David i Golijat

Goran Petronijević koji je godinama bio u advokatskom timu odbrane Radovana Karadžića naglašava kako se u slučaju Brđanin ne radi o puštanju na prijevremenu slobodu, već o klasičnom cinizmu i licemjerju Tribunala. Objašnjava da sudija Karmelo Ađijus već tri godine krši sva prava srpskih zatvorenika ignorišući činjenice da su neki od njih ispunili sve uslove za puštanje slobodu, što je prije njegovog dolaska na to mjesto, bila normalna stvar i sprovodila se po automatizmu.

Ađijus je ovaj protokolarni postupak pretvorio u božanski, uzimajući sebi za pravo da samo on može odlučivati o tome. Za njega ne važi međunarodno pravo, zakoni i statuti. Postavio se u ulogu Boga koji odlučuje o smrti i životu. I u tom kontekstu treba posmatrati i sve ovo što se desilo Brđaninu. On je na kraju izbačen iz Ševeningena, kako ne bi umro tamo. Verujem da je pušten ranije na lečenje u neku normalnu, a ne “priručnu” bolnicu, bio bi i danas živ. Zato je i ovo jedno od “sudskih ubistava” kome je kumovao Ađijus. Nažalost, ovakvih slučajeva je bilo i ranije, to je jedan modus operandi – kaže Petronijević.

Advokat Branko Lukić, iz tima odbrane generala Ratka Mladića navodi kako se godinama borio protiv ovakve neljudske “prakse” medicinske službe iz Ševeningena, te da je to bila borba Davida protiv Golijata.

– Upozoravali smo na te stvari, ali naši dopisi su bili uzaludni. Krili su od nas medicinske podatke. Oni su je čak i uništavali, kako se ne bi saznala prava istina. Lagali su i za generala Mladića da nije imao moždane udare. On nije mogao da sedi i hoda koliko je bio bolestan. Jednom prilikom nisu dozvolili ni EKG snimanje, uz obrazloženje kako je Mladić to odbio. To nije bilo tačno. Dakle oni svesno sve to rade. Ne samo da opstruišu lečenje, već i lažu. Doduše ima tu i neznanja, koje je recimo najviše pokazao Paulus Falke koji je glavni doktor u Ševeningenu. Ali, mislim da daleko više ima namere. Čija je greška ako Falke nije stručan? Pa onih koji ga drže na toj poziciji – upozorava Lukić dodajući da, kako stvari stoje, haški doktori završavaju posao sudija.

Navodi i da ništa bolja situacija nije ni u drugim zatvorima u kom srpski oficiri ili zvaničnici služe svoje kazne. Milan Martić i Milan Lukić, koji svoje kazne služe u Estoniji, prolaze pravu torturu.

– Ni njihovo zdravstveno stanje nije nimalo sjajno. Pored toga, prilikom poseta zatvorski službenici pretresaju i malu decu i telesne otvore. To je užasno. Ništa drugo do klasično iživljavanje. Da li je to zapadna demokratija – zapitao se Lukić.

Brđanin

Brđanin je, kako “Glas Srpske” saznaje, imao adekvatno liječenje samo tokom boravka i služenja 30-godišnje kazne u danskom zatvoru, ali sve se promijenilo nakon što je u septembru prošle godine ponovo prebačen u Ševeningen, kada je i krenula Brđaninova zdravstvena agonija, koja je završila smrću. Nakon presude Haškog tribunala Brđanin je kaznu služio u Danskoj, odakle je prebačen u pritvor Haškog mehanizma za međunarodne krivične sudove iz zatvora u Danskoj 14. septembra prošle godine. Razlog za njegovo prebacivanje je bio taj što je Danska obavijestila sud u Hagu da je prema svim njihovim zakonima on ispunio uslove da ga puste na slobodu i da više nemaju pravo da ga drže u zatvoru. Tada su poručili i da on više u Danskoj ne može da izdržava kaznu jer bi time prekršili njegova ljudska prava.

To je, međutim, uradio kontraverzni predsjednik haškog suda Karmelo Ađijus, koji je još jednom odbio zahtjeve za puštanje na prijevremenu slobodu iako je Brđanin formalno ispunio sve uslove. Čekao je do posljednjeg trenutka.

Advokat Novak Lukić, koji je mjesecima vodio bespoštednu borbu da se ispoštuju ljudska prava Brđanina, kaže kako mu je teško komentarisati sve što se njegovom klijentu desilo, pogotovo jer dokumentacija koja se odnosi na liječenje Brđanina u Ševeningenu nije dostupna.

Hadžić i Slobo

Slična sudbina zadesila je i Gorana Hadžića, kojem su prekinuli suđenje i pustili ga da se liječi na slobodi tek kad su tumori na mozgu poodmakli i bolest postala neizlječiva. Hadžić je preminuo godinu kasnije.

Nemar ševeningenskih ljekara nažalost nije zaobišao ni Stojana Župljanina. On je bio dobrog zdravlja, a onda je iznenada imao blaži moždani udar. Primijetio je određene simptome, na koje je ukazao haškom doktoru, ali na to se uopšte nije reagovalo, niti je zvanično zabilježeno. Odbijen je i njegov zahtjev da ga pregledaju srpski ljekari. Mjesec kasnije Župljanin je imao ozbiljan moždani udar, koji je jedva preživio i zbog kojeg mu se oduzela desna strana tijela.

Sa zdravljem u Hagu “igrali” su se i u slučaju Slobodana Miloševića. Iako se u nekoliko navrata žalio da ga ne liječe adekvatno, odbijen mu je svaki zahtjev, pa i onaj da se liječi u Rusiji. Kasnije analize su utvrdile prisustvo u organizmu antibiotika rifampicina, koji se koristi za liječenje lepre i tuberkuloze. Milošević je u pismenoj izjavi, kao i u pismu koje je tri dana prije smrti uputio ruskom Ministarstvu spoljnih poslova, negirao da je uzimao rifampicin, tvrdeći da mu ga je neko dao bez njegovog znanja. Čuvar ga je ujutru našao u ćeliji mrtvog, a zvaničan izvještaj je da je preminuo od srčanog udara.

Ni generalu Zdravku Tolimiru nije bilo dozvoljeno bolničko liječenje. Ševeningenski doktor Paulus Falke mu je čak ukinuo dva lijeka za srce koja mu je propisao specijalista, kad mu je ugradio pejsmejker i četvrti dan poslije toga Tolimir je preminuo od infarkta na hodniku.

Zbog svega toga mnogi prstom upiru u doktora opšte prakse Paulusa Falkea koji “upravlja” ovom haškom pritvorskom jedinicom i često ne dozvoljava da se srpskim osuđenicima urade temeljne analize i na vrijeme otkriju bolesti. On se, kako kažu, drži svojih medicinskih izvještaja u kojima redovno umanjuje ozbiljnost njihovog zdravstvenog stanja, iako nije specijalista ni za jednu granu medicine.

Mladić i Šešelj

I odbrana Ratka Mladića već godinama ukazuje da generala u pritvoru ne liječe adekvatno, da neke bolesti koje ima nisu na vrijeme dijagnostikovane, da je terapija započeta s velikim kašnjenjem ili čak da se insistira ne nekoj koja ne pokazuje rezultate.

Zdravstvena ispitivanja najčešće su rađena tek poslije više upozorenja srpskih ljekara, koji su preko odbrane dobijali njegove nalaze s višemjesečnim zakašnjenjima. Tako se gubilo silno vrijeme u liječenju. Čak su u jednom trenutku specijalisti iz Srbije zahtijevali da se Falkeu ne dozvoli pristup Mladiću.

Pritvorski ljekari su osporavali da je Mladić u ćeliji preživio nekoliko blažih moždanih udara, iako su snimci magnetne rezonance glave pokazivali promjene kojih ranije nije bilo. Ignorisali su i šumove na srcu, bol u grudima koji ima, blagu demenciju, jer bi to značilo da je nesposoban za suđenje, što nisu htjeli da priznaju.

Žestoku bitku oko svog zdravlja sa Falkeom i njegovim saradnicima vodio je Vojislav Šešelj, kome je, dok je boravio u Ševeningenu, dijagnostifikovan rak debelog crijeva. Dvije godine se lider SRS borio za svoje zdravlje i na kraju je pušten na slobodu da se liječi, kad su haški doktori već bili ubijeđeni da mu pomoći više nema.

Štednja na zdravlju ljudi

Mnogi smatraju da haški doktor Paukus Falke više brine o haškoj kasi i troškovima, nego o zdravlju onih koji se nalaze u Ševeningenu. Zbog toga, navodno, izbjegava da ih na vrijeme pošalje na skuplje dijagnostičke analize. Pored toga, ističu, prepotentno je ubijeđen da ga niko nikad ne može pozvati na bilo kakvu vrstu odgovornosti.

– On time svjesno učestvuje u “udruženom zločinačkom poduhvatu”, kojim se troškovi za rad suda u Hagu olako krešu tamo gdje je nedopustivo, na životima ljudi – poručili su.