Viktor Lustig je bio najveći prevarant u 20. vijeku.

Daleke 1925. godine Viktor Lustig sjedio je u svojoj hotelskoj sobi u Parizu. Dok je pio jutarnju kafu i čitao dnevnu štampu pažnju mu je privukao neobičan novinski članak o Ajfelovom tornju. Metalna konstrukcija čuvene kule ubrzano je rđala i kao jedino rješenje nametala se preskupa restauracija, ali vlada nije mogla da priušti novac za preko potrebnu obnovu. Članak se završavao prijedlogom prodaje kule kao jedine razumne opcije.

Viktorove oči su zasijale. “Prodaću je!” uzviknuo je.

Naravno, Ajfelova kula mu nije pripadala, ali uzimajući u obzir činjenicu da upravo čitate članak o jednom od najvećih svjetskih prevaranata svih vremena, potrebna “papirologija” bila je sitnica. Viktor je gajio poseban odnos prema svom poslu. Suština njegove kriminalne ličnosti bilo je zadovoljstvo koje je izazivalo spretno bjekstvo od policije i tajnih službi. Bjekstvo je bila njegova pasija. Veliki novac koji bi ukrao bio je tek propratni element njegovih gotovo filmskih prevara.

Cet homme était capable de vendre TOUT.

Il a même vendu la Tour Eiffel !

Deux fois.

Voici son histoire 👇👇👇 pic.twitter.com/sdh9iZm8XZ

— Michaël Houbben (@MHoubben) March 24, 2024

Misteriozan od samog rođenja
O samom Lustigu malo znamo jer su zatvorski intervjui koje je davao novinarima dijametralno suprotni. Navodno je rođen u gradu po imenu Hostine koji se nekada nalazio u Austrougarskoj, a danas je u granicama Češke. U jednom intervjuu opisao je svoju porodicu kao ‘najsiromašnije seljane u gradu’ dok ih je u drugom intervjuu predstavio kao članove kraljevske porodice. Čak je u tom istom intervjuu izjavio da mu je otac bio gradonačelnik.

Kao mladić, bio je odličan student iako nije bio fokusiran na tradicionalne akademske predmete, već na ‘proučavanje ljudi’. Bio je izuzetno rječit, pažnju su mu privlačili obrasci ljudskog ponašanja koje mnogi drugi nisu primjećivali. Studirao je na univerzitetu u Parizu i tečno je govorio češki, engleski, njemački i italijanski. Nikada nije bio nametljiva osoba, ali je u mladosti naučio da su šarm i poezija njegovo najveće oružje.

Početak devedesetih godina XIX vijeka obilježilo je uzdizanje Lustigovih prevara na vrhunski nivo. Počeo je kao prosjak, ubrzo je postao džeparoš, a zatim provalnik i diler narkotika. Kockanje je bila jedna od njegovih najvećih strasti u to vrijeme jer je zahvaljujući svojim spretnim prstima sa lakoćom izvodio prevare. Omiljeni su mu bili poker i blek-džek. Prema časopisu ‘True detektive mysteries’, špil karata u njegovim rukama ‘jedino nije mogao da priča’.

Njegovi poznanici za Lustiga su govorili da je uvijek bio elegantno obučen i da je imao džentlmenske manire. Tako je i zaradio nadimak ‘Grof’. “Radio je” pod mnogim lažnim imenima, međutim njegov zaštitni znak bio je ožiljak od 3 centimatara na obrazu, očigledno uspomena od nekog ko nije pao na njegov šarm. Ovaj ‘biljeg’ na Lustigovom licu bio je razlog zašto ga je kasnije policija nazivala i “Skar fejs” (“Lice sa ožiljkom”).

Vlasnik “kutije koja štampa novac”
Početkom dvadesetih godina, veliki novac ušao je u Ameriku koja je tako postala idealno mjesto za život. Kako za pošten svijet koji je želio da se obogati svojim radom, Amerika je tada postala i primamljivo mjesto za lopove i prevarante. Prve Lustigove žrtve bili su novopečeni bogataši, ljudi koji su se astronomski obogatili preko noći.

Koristeći svoju vještinu ubjeđivanja, specijalizovao se za prevare bogatih i naivnih Amerikanaca koji su putovali iz Amerike za Francusku. Varao ih je sa takozvanim “kutijama koje štampaju novac”. Prema njegovim riječima kutija je mogla da kopira i štampa čekove od 100 dolara koristeći radijum. Cijena po kojoj je prodavao kutije kretala se od 20.000 do 30.000 dolara.

Napunio bi mašinu sa nekoliko čekova od 100 dolara koji su polako izlazili iz kutije kako ih je mašina “štampala”. Vrijeme “štampanja” iznosilo je oko šest sati, dovoljno vremena da Viktor Lustig bude daleko od mjesta prevare. Međutim, ovakve prevare bile su isuviše lake za njega i brzo su mu dosadile. U potrazi za adrenalinom počeo je da traži nešto uzbudljivije. Prodaja Ajfelovog tornja postala je životni poduhvat Viktora Lustiga. Prvo je napravio lažni identitet, zatim je napravio lažnu legitimaciju sa amblemom vladinog odjeljenja zaduženog za javne zgrade. Nije gubio vrijeme! U pariski hotel Crilon, koji je bio popularno mjesto za poslovna okupljanja, pozvao je pet najvećih pariskih kompanija koje su se bavile preradom gvožđa.

Napravio je predstavu za predstavnike ovih kompanija kojima je plasirao priču da će Ajfelov toranj biti prodat u staro gvožđe. Naravno, ovo je bila kontroverzna kupovina koja je zahtijevala diskreciju. Lustig je ubrzo od 5 predstavnika izabrao svoju žrtvu, Andrea Poisona, čovjeka sa malim samopouzadanjem koji je želio da ostavi trag u tadašnjem pariskom društvu.

Kada su se naknadno sreli Andrea Poison je priznao da ima ozbiljnih sumnji u čitav posao. Lustig mu se tada predstavio kao siromašan državni službenik koji bi u zamjenu za malo veću količinu novca pristao na to da baš za njegovu kompaniju “namjesti” posao vijeka. Poison je progutao priču i ušao u posao.

Ubrzo je Lustig bio u vozu za Beč. Nekoliko dana kasnije, kada se Poison suočio sa svojom naivnošću, Lustig je bio daleko. Kako bi zadržao svoju reputaciju nesrećni preduzetnik cijeli slučaj nije prijavio policiji. Lustig je shvatio da je to što nema vijesti o prevari zapravo dobra vijest, pa se vratio u Pariz i pokušao da ponovi “prodaju” Ajfelovog tornja. Međutim, nova žrtva je bila manje ponosna i odmah je policiji prijavila prevaru. Lustig već pobjegao u Ameriku.

Umro je jer su mislili da blefira?
Preko Atlantika, Lustig je uspješno prodavao “kutije za novac”. Koristio je čak 47 identiteta i uspio je čak i nekoliko puta da pobjegne iz zatvora. Postao je poznat tajnim službama po izuzetno vjernim kopijama čekova koji su bezbroj pruta prošli na šalterima banaka. Njegova operacija izvlačenja gotovine toliko je uzela maha da je postala ozbiljan problem za američku ekonomiju.

“Lustigov novac” doživio je svoj kraj kada je njegova ljubomorna djevojka prijavila svog voljenog “Grofa” federalnoj agenciji kao čin osvete. Viktor Lustig konačno je uhvaćen 1935. i osuđen je na 20 godina zatvora u Alkatrazu. Dvanaest godina kasnije dobio je upalu pluća. Umro je dva dana kasnije tražeći doktorsku pomoć i lijekove, ali kažu, čuvari u zatvoru su mislili da blefira.