Connect with us

Društvo

NEVJEROVATNO OTKRIĆE U TURSKOJ! Melis preturala po kući, pa saznala da su se nekada prezivali Đukić!

Iako je rođena i odrasla u Turskoj, Melis Terzioglu (35) je čitavog života znala da njeni korijeni potiču sa drugog mjesta. Priča o njenom pradedi Muratu prenosila se s koljena na koljeno, s generacije na generaciju, pa je tako još kao mala saznala da je on rođen i odrastao u Sjenici, iz koje je otišao davne 1928. godine u potrazi za novim životom.

Prve priče o Sjenici slušala je još kao mala od svog dede Ferhata. Pradedu su opisivali, kako se prisjeća, kao jugoslovenskog imigranta, a na čitavo ovo putovanje kroz prošlost krenuće tek decenijama kasnije, kao odrasla žena, sa suprugom i troje djece.

– Rano sam izgubila dedu, ali sam do 20. godine slušala baku kako mi, poput bajke, uglavnom priča o migraciji mog dede i njegove porodice, o teškoćama kroz koje su prošli i o naravi mog pradede i prabake. Takođe sam bila veoma vezana za svog dedu, pa sam proučavala Sjenicu na mapi i čitala sve informacije koje bi mi pale na pamet – počinje Melis priču za Telegraf.rs.

Prvi odlazak u Sjenicu

Godine su prolazile, odrasla je čuvajući sjećanje na svoje djetinjstvo i uspomenu na dedu i njegove priče o pradedi. Udala se i rodila troje djece. Stariji članovi porodice su umrli, a ona je shvatila da priča koju zna i koju želi da prenese svojoj djeci polako blijedi, ali i da je nedovršena. Shvata da ima još mnogo pitanja na koja želi da sazna odgovore. Zato je odlučila da ona bude TA – sa suprugom i djecom je 2023. godine prvi put otišla u Sjenicu i postala prva osoba iz njene porodice koja je kročila na to mjesto nakon skoro jednog vijeka.

– Vjerujte mi, u početku sam imala vrlo malo informacija. Znala sam samo za Sjenicu i to je bilo sve. Nikoga nisam poznavala u Sjenici, ali od trenutka kada sam prvi put kročila u taj kraj, ispunila me je toplina. Mislim da je to bio osjećaj pripadnosti. Jer, samo pomislite: tokom odrastanja, jasno je ko je vaša majka, njeno selo, njeno mjesto i slično, ali sa očeve strane postoji samo priča o migraciji, jedan grad i ništa više. Zbog toga sam od prvog trenutka željela da prigrlim taj osjećaj – priča naša sagovornica, koja je sve snimila i objavila na svom Instagram profilu.

Odsjela je u Novom Pazaru bez ikakvih informacija. Nije znala čak ni pravo prezime svog pradede, niti odakle da počne da traži. Osjećala se kao da traži iglu u plastu sijena, ali je ni sekunde nije napuštao osjećaj da je blizu.

– Došla sam sa 32 godine i to sa svojom djecom u grad koji sam od djetinjstva gledala samo na mapi, grad u koji moj deda nikada nije mogao da se vrati. Moje emocije i uzbuđenje bili su nevjerovatni. Stalno sam plakala, i na putu do grada i dok sam zamišljala prošlost u gradu. Bila sam srećna što sada svojoj djeci mogu da ispričam priču na licu mjesta.

Telefonski poziv koji je promijenio sve

Nakon prve posjete Sjenici, u Tursku se vratila pomalo razočarana jer nije uspjela da pronađe mnogo informacija. Razmijenila je kontakte sa nekoliko ljudi i to je bilo sve. Zatim je počela svojoj široj porodici da prepričava iskustvo iz Srbije, ali i da im postavlja mnogo više pitanja nego što je to činila ranije. Baš tada dobila je telefonski poziv koji će olakšati njenu potragu i zahvaljujući kojem će uspjeti da otkrije nešto za šta nije ni slutila da postoji.

– Primila sam telefonski poziv od supruge mog strica: „Tvoj pokojni stric je sačuvao pasoš tvog pradede. Našla sam ga u njegovim starim papirima i šaljem ti ga!“ Ova vijest je za mene bila kao dobitak na lutriji. U pasošu su jasno pisali prezime, okrug i selo. Prvo sam počela da istražujem svoje prezime. Razgovarala sam sa ljudima na raznim društvenim mrežama. U skladu sa pričom koja se pričala u mojoj porodici, potvrdila sam da smo crnogorskog porijekla. Kasnije sam saznala da moja porodica zapravo pripada veoma velikom plemenu crnogorskog porijekla. Tokom ove faze istraživanja, mnogi moji rođaci koji su vidjeli moje objave počeli su da mi šalju poruke. Moje uzbuđenje se višestruko povećalo. Amerika, Kosovo i Metohija, Bosna, Crna Gora, bilo je nevjerovatno. Nisam znala da pripadamo tako velikoj porodici. Kada sam sve ovo ispričala svojim rođacima koji žive u Turskoj, bili su zapanjeni – prepričava nam Melis.

Pasoš je izdat 1928. godine Muratu Đukiću (Gezen, njegovo tursko prezime), koji je živio u Sjenici, u Srbiji, odnosno Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. U pasošu je bila i jedna stara fotografija na kojoj su njegova supruga i djeca. Za nju je ovo bio ključ koji će otključati mnoge odgovore.

– Niko od ljudi koje vidite na fotografiji nikada se nije vratio u Sjenicu (nisu bili u mogućnosti) – dodaje ona.

Drugi odlazak u Sjenicu i nevjerovatno otkriće

Zahvaljujući pasošu saznala je prezime, a onda je stupila u kontakt sa Bahtijarom Gurdalom (Bogućaninom), istraživačem koji je na turskom jeziku napisao knjigu o porodici Đukić (Bratstvo Đukića iz Sandžaka), a koji živi u Turskoj.

– Bio je veoma iznenađen kada sam mu rekla da imam veze sa prezimenom Đukić. Mi potičemo iz iste porodice, ali iako su naše porodice u Turskoj živjele u istom gradu, uzele su različita prezimena, i iako su se poznavale, nisu bile svjesne da su iz iste porodice. Posjetila sam ga i dao mi je dragocjene informacije o mojoj porodici i pružio mi podršku.

Učlanila se u mnoge Fejsbuk grupe i grupe sela u okolini Sjenice. Njima je ispričala svoju priču, razmjenjivala kontakte sa ljudima i tako godinu dana aktivno radila na tome da sazna bilo šta o Đukićima iz Sjenice.

– Konačno, godinu dana kasnije, pronašla sam odgovor koji sam tražila u poruci Nermina Nikšića, koji živi u tom kraju! Rekao mi je da je priču o mojoj porodici čuo od svojih starijih, pa čak i da naša porodična kuća i dalje stoji, kao i da se područje na kojem se naša kuća nalazi i dalje naziva po našem porodičnom prezimenu, a zatim mi je poslao fotografije kuće. Nisam mogla da vjerujem! To je bilo tačno ono što su nam baka i deda pričali dok smo bili unučad!

– Nakon ove poruke, suprug, djeca i ja odmah smo odlučili da ponovo odemo tamo. Sreli smo se sa gospodinom Nerminom Nikšićem i on nas je odveo do kuće. Radi potvrde, zamolila sam Nermina Nikšića da pozove trenutnog vlasnika kuće. Sadašnji vlasnici bili su veoma iznenađeni što se neko od nas prvi put vraća. Dočekali su to sa uzbuđenjem i zadovoljstvom i rekli nam da možemo da razgledamo kuću koliko želimo. U trenutku kada sam prvi put ugledala kuću, kolena su mi klecnula i počela sam da plačem, a moja djeca su bila iznenađena mojim stanjem. Mogla sam da kažem: „Ovo je kuća mog pradede, kuća vašeg čukundede.“ Kada sam prvi put ušla u kuću, nisam mogla da prestanem da plačem. Topli dom u kojem su živjeli prije 95 godina pojavio se pred mojim očima. Bio je to jedan od trenutaka koje nikada u životu neću zaboraviti.

Prijatelji za cijeli život

Nešto je sa tog mjesta ponijela sa sobom.

– Prilikom odlaska uzela sam vrećicu zemlje ispred kuće, a kada sam se vratila, posula sam po šaku zemlje preko groba svakog koga vidite na fotografiji. Ovo je za mene bilo posebno i dragocjeno: možda nikada nisu mogli da se vrate u svoj dom, ali 95 godina kasnije njihova zemlja je došla do njih. Na ovaj način sam na licu mjesta oživjela priču koju ću prenijeti svojoj djeci o tome ko su oni.

Doživjevši sve ovo redom tokom 2023. i 2024. godine, osjetila sam kao da sam se vezala za to mjesto. Iako u Sjenici nisam uspjela da upoznam nikoga ko nosi prezime Đukić, 2025. godine odlučila sam da ponovo posjetim sve ljude koje sam upoznala tokom ovih posjeta, a koji su nam sada postali prijatelji. Upoznavanje sa porodicama Nikšić, Ličina i Lukić tokom ovog istraživanja bilo je još jedan vrijedan poklon za mene. Možda su oni najviše doprinijeli mojoj ljubavi prema tom mjestu i uvijek će imati važno mjesto u mom životu – zaključuje naša sagovornica.

Sada za Melis Sjenica više nije samo neka tačka na mapi ili neko daleko mjesto iz dedinih priča. Sada je to i njeno mjesto, u koje se rado vraća zbog prijateljstava koja je sklopila tokom ove nevjerovatne potrage. Grumenom sjeničke zemlje koji je odnijela u Tursku pokazala je da čovjek može da ode iz svog zavičaja, ali zavičaj iz njega – nikada.

Glas

Društvo

VREMENSKA PROGNOZA! Sivo i tmurno, sunce samo ponegdje

U Republici Srpskoj se očekuje promjenljivo do potpuno oblačno vrijeme, uz sunčane periode na jugu i istoku, dok je ponegdje ujutro moguća magla, saopšteno je iz Republičkog hidrometeorološkog zavoda.

Tokom većeg dijela dana preovladavaće oblačno vrijeme, a u Hercegovini tokom naredne noći moguća je i slaba kiša. U ostalim krajevima doći će do smanjenja oblačnosti.

Vjetar će biti slab do umjeren, istočnih smjerova, a na jugu povremeno i pojačan. Minimalna temperatura vazduha iznosiće od minus jedan do pet stepeni, na jugu do osam, dok će u višim predjelima biti i do minus tri stepena. Maksimalna temperatura vazduha kretaće se od sedam stepeni u višim predjelima i mjestima sa maglom do 13 stepeni na istoku, dok će na jugu dostići 17 stepeni Celzijusovih.

Nastavi čitati

Društvo

ŠTA SE DEŠAVA SA DJECOM? Vršnjačko nasilje u Srpskoj za šest godina poraslo četiri puta

Broj evidentiranih slučajeva vršnjačkog nasilja u Srpskoj za šest godina povećan je više od četiri puta, ali stručnjaci upozoravaju na to da zvanična statistika ne pokazuje stvarne razmjere ovog problema, jer se mnogi oblici neprimjerenog ponašanja i dalje prećutkuju, zanemaruju ili prepoznaju tek kada dođe do fizičkog obračuna, zbog čega je neophodno ozbiljnije uključivanje porodice, škola i nadležnih institucija u prevenciju i zaštitu djece.

Prema podacima Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, objavljenim u nacrtu strategije razvoja policije i unutrašnjih poslova za period od 2027. do 2033. godine, broj evidentiranih slučajeva vršnjačkog nasilja porastao je sa 21 u 2019. na 90 u 2025. godini.

U dokumentu je navedeno da su izvršioci vršnjačkog nasilja uglavnom dječaci te da ministarstvo, u saradnji sa drugim subjektima, sprovodi preventivne kampanje, među kojima je i akcija “Stop vršnjačkom nasilju”, dok se kroz projekat “Školski policajac” obezbjeđuje prisustvo policijskih službenika u školama i njihovoj blizini.

Nacrt strategije, koji je trenutno u procesu javnih konsultacija, obuhvata razvoj policije i unutrašnjih poslova u narednih sedam godina.

Stvaran broj slučajeva vršnjačkog nasilja vjerovatno znatno veći
Univerzitetski profesor i pedagog Nebojša Macanović istakao je za Glas da je stvarni broj slučajeva vršnjačkog nasilja vjerovatno znatno veći, jer se mnogi incidenti zataškavaju i postaju vidljivi tek kada dođe do fizičkog sukoba među djecom.

– Pri tome često zanemarujemo druge oblike nasilja, poput verbalnog, kulturološkog i nasilja putem interneta. Djeca pokazuju sve manje empatije prema drugima, zbog čega često izostaje i zaštitnička reakcija prema vršnjacima koji su izloženi nasilju – rekao je Macanović.

Nagraditi djecu koja spriječe nasilje
On smatra da škola mora mnogo više pažnje da posveti prevenciji, kroz češće radionice sa učenicima i roditeljima, ali i stvaranje atmosfere u kojoj se svako dijete osjeća sigurno i prihvaćeno.

– Trebalo bi podsticati i nagrađivati djecu koja spriječe nasilje, a korisno bi bilo preuzeti i iskustva finskog programa prevencije, koji je u kratkom periodu ovu pojavu sveo na minimum, a to je da djeca prestaju da budu pasivni svjedoci i znaju da se svi zajedno suoče sa nasilnikom. Takođe, potrebno je uvesti nastavni predmet o vršnjačkom nasilju na fakultete koji obrazuju kadrove pomažućih profesija te obezbijediti stručna lica u Ministarstvu prosvjete i Republičkom pedagoškom zavodu koja bi se posebno bavila ovim problemom – naveo je Macanović.

Kao jedan od važnih koraka izdvojio je i aktiviranje vaspitnih centara za djecu stariju od 14 godina koja ispoljavaju asocijalno ponašanje. Kako je pojasnio ta mjera postoji u zakonodavstvu, ali takve ustanove u praksi nema, dok u FBiH postoje.

Posebno je ukazao na potrebu da se promijeni i odnos javnosti prema djeci koja reaguju i pokušavaju spriječiti nasilje, navodeći primjer vršnjačkog obračuna u banjalučkom naselju Lazarevo.

– Samo je jedan novinar napisao da je dječak razdvojio učesnike tuče, dok su ostala djeca snimala obračun. Nakon toga više se nije govorilo o njemu, već o međusobnim optužbama porodica i tužbama. Upravo je taj dječak trebalo da bude u prvom planu, da dobije medijski prostor i, možda, neku nagradu, da bi i druga djeca bila ohrabrena da postupe na isti način – naglasio je Macanović.

Zanemareni signali iz porodice
Da problem ne treba posmatrati isključivo kroz ponašanje djece, već i kroz porodične i društvene obrasce koje usvajaju od najranijeg uzrasta, smatra sociolog Vladimir Vasić.

Prema njegovim riječima, temelji ponašanja se formiraju u porodici, gdje djeca usvajaju modele odnosa prema drugima, ali se u pojedinim slučajevima i dalje njeguju pogrešni vaspitni obrasci, posebno kada je riječ o dječacima.

– Kod dječaka se ponekad potencira, pa čak i opravdava, da budu nasilniji, arogantniji i grublji, čime im se šalje pogrešna poruka da je prihvatljivo nasiljem i konfliktom rješavati probleme. Zato me ovakva statistika ne iznenađuje, jer je nasilje samo jedan od pokazatelja dublje krize porodičnih i društvenih vrijednosti – istakao je Vasić.

On je upozorio i na sve prisutnije digitalno nasilje, koje prati promjene u načinu na koji djeca ostvaruju socijalne kontakte te se sa društvenih mreža sve češće prenosi u stvarni život.

Prema njegovim riječima, posebno zabrinjava to što se nedovoljno pažnje posvećuje takozvanom preddelinkventnom ponašanju, odnosno signalima koji mogu ukazivati na kasnije ozbiljnije probleme.

– To su ponašanja koja često pripisujemo normalnom odrastanju, poput nepoštovanja autoriteta i školskih obaveza, izostajanja sa nastave, interesovanja za devijantne i huliganske grupe te konzumiranja alkohola i cigareta. Iako za takva ponašanja nije moguće izreći krivičnu sankciju, ona su važni signali da se sa djetetom nešto dešava i da mu je potrebna pažnja i pomoć – objasnio je Vasić.

Dodao je da je moguće uticati na promjenu ponašanja djece, ali da je za to potrebno mnogo rada, pažnje i otklanjanja negativnih obrazaca koje usvajaju u okruženju.

– Stvorili smo društvenu klimu u kojoj se devijantno ponašanje sve češće doživljava kao normalno, a nasilje kao nešto prihvatljivo. Dovoljno je pogledati filmove, serije i muziku koju djeca slušaju, pa i crtane filmove za najmlađe, koji su često ispunjeni grubim nasiljem – upozorio je Vasić.

Ponižavanje zbog odjeće i statusa takođe je nasilje
Vršnjačko nasilje nije samo fizički obračun, već obuhvata i:

verbalno nasilje i vrijeđanje;

psihološko i emocionalno nasilje;

digitalno nasilje putem društvenih mreža;

kulturološko nasilje;

seksualno nasilje;

ponižavanje zbog materijalnog statusa, odjeće ili stvari koje dijete posjeduje.

Vasić je ukazao i na to da vršnjačko nasilje ima mnogo šire značenje od fizičkih sukoba, jer obuhvata psihološko, emocionalno i seksualno nasilje, ali i ponižavanje djece zbog njihovog materijalnog statusa, odjeće ili stvari koje posjeduju.

– Kada jedno dijete drugome govori da ima originalne patike ili trenerku, a da drugo nema, i zbog toga ga ponižava, i to je oblik nasilja. Odrasli to često ne primjećuju ili čak sami podstiču takve razlike. Važno je razumjeti i da djeca koja vrše nasilje često i sama dolaze iz problematičnih porodičnih odnosa i sredina u kojima nisu dobila adekvatno vaspitanje – rekao je Vasić.

Škola i policija ne mogu sami
Kao ključ rješenja izdvojio je saradnju porodice, obrazovnih ustanova i institucija, uz iskrenu spremnost svih da djetetu pomognu, a ne da problem prikrivaju ili prebacuju odgovornost.

– U školi se najlakše prepozna problematično ponašanje, ali kada stručne službe pozovu roditelje i ukažu na problem, često nastaje šum u komunikaciji, jer roditelji ne žele da prihvate da njihovo dijete ima problem – naglasio je on.

Zato je, objasnio je Vasić, važno raditi na uklanjanju tih barijera i predrasuda, jer nije sramota imati problem, već ga treba prepoznati i adekvatno rješavati.

– Policija i škola ne mogu same, potrebna je dobra saradnja sa roditeljima. Nasilje nije privatna stvar porodice, već problem koji se lako prenosi na čitavu zajednicu – poručio je Vasić.

Preventivna predavanja u školama
Policijski službenici upoznali su ove sedmice učenike šestog razreda Osnovne škole “Petar Kočić” u Mrkonjić Gradu o vršnjačkom nasilju, njegovim posljedicama i načinima reagovanja na ovu pojavu tokom predavanja organizovanog u okviru kampanje “Stop vršnjačkom nasilju”.

Pomoćnik komandira Policijske stanice Mrkonjić Grad Mihael Radičić istakao je da je cilj kampanje rano prepoznavanje nasilja među učenicima osnovnih i srednjih škola, ali i upoznavanje nastavnog osoblja sa načinima reagovanja te značajem stručne pomoći i savjetovanja da bi bilo spriječeno ponavljanje nasilja.

Predavanja o vršnjačkom nasilju održana su i u Vlasenici, gdje je istaknuto da je cilj policijske kampanje “Stop vršnjačkom nasilju” unapređenje prevencije i podsticanje otvorenog razgovora sa djecom i mladima da bi svi eventualni slučajevi i problemi bili prijavljeni na vrijeme.

* Broja evidentiranih slučajeva vršnjačkog nasilja u Srpskoj:

Godina Broj slučajeva

2019. 21

2020. 34

2021. 28

2022. 48

2023. 61

2024. 74

2025. 90

Nastavi čitati

Društvo

FIRMA IZ VLASENICE GASI PROIZVODNJU: 140 radnika ostaje bez posla

Upravni odbor kompanije „Alpro“ iz Vlasenice zakazao je za 24. novembar vanrednu Skupštinu akcionara na kojoj će se razmatrati odluka o prestanku proizvodnje.

Riječ je o fabrici u kojoj je zaposleno oko 140 radnika, a koja se bavi preradom aluminija i dio je grčke multinacionalne grupacije „Alumil“.

Prema prijedlogu odluke proizvodnja će biti obustavljena 31. decembra ove godine.

O stvarnim razlozima za sada se samo spekuliše, ali podaci iz poslovanja ukazuju na to da je proizvodnja neodrživa.

Fabrika je od 2005. do 2023. godine imala 72,5 miliona maraka prihoda ali uz gubitak od šest miliona maraka.

U revizorskom izvještaju za prošlu godinu navedeno je da je preduzeće ostvarilo neto gubitak od 1.706.090 KM, čime je akumulirani nepokriveni gubitak ranijih godina narastao na ukupno 3.968.910 KM.

„Zbog kontinuiranih poslovnih gubitaka i čestih fluktuacija u rukovodstvu, postoje materijalno značajne neizvjesnosti u pogledu sposobnosti društva da nastavi poslovanje u skladu sa načelom stalnosti“, stoji u izvještaju.

Zanimljivo je da su grčki vlasnici 24. marta ove godine dostavili pismo podrške obavezujući se na pružanje neophodne pomoći u narednih 12 mjeseci.

Inače, većinski vlasnik „Alpra“ je kompanija „Alumil YU Industry“ iz Nove Pazove sa 61,3 odsto akcija, a iza kojeg stoji grčka multinacionalna grupacija „Alumil“.

U „Alpru“ je i nepunih 15 odsto državnog kapitala i to kroz PREF (9,93 odsto) i Fond za restituciju (4,96 odsto).

Nastavi čitati

Aktuelno