Šine, putevi i mostovi propadaju, a radovi na renoviranju kasne. To nervira stanovništvo, parališe privredu i na vidjelo izbacuje grešku u sistemu.

Izgleda da je trebalo da se desi Evropsko prvenstvo u fudbalu da to bude jasno: Njemačke željeznice stalno kasne jer šine stvaraju probleme. To nije sve: ceste su prečesto mjesta da se zaplače od muke. Dotrajalim se smatra 8.000 mostova na autoputevima, potrebno je renovirati 7.112 kilometara autoputeva, u 2017/18. godini u očajnom stanju je bilo “samo” 5.797 autoputnih kilometara. Ono što je dotrajalo ne zanavlja se potrebnom brzinom.

Tužan zaključak je da kada je u pitanju infrastruktura, propadanje je odavno brže od renoviranja. Ali kada parlament uskoro bude raspravljao o vladinom nacrtu budžeta, mnoge tačke će se opet odnositi samo na loše upravljanje. Na kraju krajeva, morate štedjeti.

Ovo je neugodno za stanovništvo i rizik za industrijsku i izvoznu zemlju Njemačke. Još 2014. godine savezna državna komisija je u izvještaju upozorila: “Njemačka kao poslovna lokacija (…) ozbiljno je ugrožena progresivnim iscrpljivanjem prometne infrastrukture”. To je bilo prije deset godina.

Zašto se ništa ne dešava? Zašto ministri saobraćaja i savezna vlada nisu davno ili najkasnije sada napravili radikalnu promjenu?

Dio odgovora može se naći u logici njemačkog političkog sistema. Sistem tjera političare da razmišljaju o četvorogodišnjim izbornim periodima, dok infrastrukturni problemi traju mnogo duže. Da li bi bilo bolje da se njihovo očuvanje oduzme od stranaka i njihovih interesa i isključi ih se iz logike zakonodavnih perioda?

Konkretno, strukturna infrastruktura nije privlačno polje djelovanja za političare jer se na kraju uvijek radi o stvarima koje su same po sebi razumljive: da putevi, mostovi, šine i internet linije idalje rade. “Ma hajde?”.

Osim toga, investicijske odluke za primjetna poboljšanja isplate se tek nakon mnogo godina. Onda je politika obično odavno zauzeta drugim ljudima i strankama. Aktuelni ministar prometa Folker Vising (FDP) je to nedavno rekao na sljedeći način: “Ne možete postići brze uspjehe u transportu.”

Kako bi dali primjer u postojećem ministarstvu održavanja i izazvali senzaciju, dotični nosioci ministarstava (posljednji u CDU/CSU dvanaest godina) pribjegavaju rizičnim projektima prestiža s problemima provođenja.

Andreas Šojer je, na primjer, pokušao da oživi san CSU-a o Transrapidu i uložio je više od pola milijarde evra u avio taksije, koji su do danas ostali naučna fantastika.

Fenomen zbrke može se primijetiti i na državnom nivou: berlinska transportna senatorica Ute Bonde izjasnila se kao obožavateljica voza na magnetnu levitaciju za glavni grad, iako stručnjaci za transport savjetuju da to ne radi zbog nesagledivih rizika i akutnih problema na berlinskim cestama i prugama.

Vising je svojom kartom za Njemačku uspio dokazati da projekti s akcentima ne moraju nužno biti samo na panou. Ali to ne može da popravlja željeznicu ili put, tako da ne rješava nijedan od većih problema u svom sektoru.

Uprkos brojnoj političkoj kratkovidosti raznih stranaka, putevi i željeznice su nekako dugo funkcionirale, ali sada je strukturna infrastruktura u cijeloj zemlji na koljenima. Dakle, nešto bi trebalo brzo da se promeni.

Kako možemo spriječiti političare, posebno u oblasti transporta, da se i dalje oslanjaju na kratkoročne senzacionalne mjere umjesto da se koncentrišu na najvažnije?

Mogu li se promijeniti postojeći mehanizmi koji im omogućavaju da djeluju na osnovu anketa i osjećaja i izbjegavaju teške odluke?

Na nivou političkog sistema moglo bi se razmišljati o proširenju zakonodavne vlasti ili neposrednim izborima za važna ministarstava. Ovo bi dalo priliku kandidatima da objasne stanovništvu čime se žele pozabaviti i kako.

Ali ima i dosta prijedloga na manje radikalnom nivou kako bi se reorganizirala izgradnja i održavanje mostova, željeznica i prevodnica. Trenutno se ponovo raspravlja o takozvanom infrastrukturnom fondu: loncu punom novca koji će se nekoliko godina slivati u nove šine i mostove – bez obzira na godišnje pregovore o budžetu u Bundestagu.

Osim toga, o glavnim projektima izgradnje puteva, željeznice i vode konačno se mora razmišljati u cjelini umjesto da se i dalje imaju individualni planovi za različite vidove transporta. Ovo bi mogla koordinirati kompanija za transportnu infrastrukturu u Njemačkoj, kako je predložila Federalna agencija za okoliš u studiji iz 2021.

Autori predviđaju stvaranje novog saveznog ureda za potrebe kontrole, koji će, između o investicijama i stanju koje kompanija dostavlja. Takvi organizacioni oblici mogli bi djelovati stručno i više neovisno o aktuelnim političkim mehanizmima i raspoloženjima.

Sve ove mjere bi takođe mogle mjere za zaštitu klime ubaciti u turbo pogon i postaviti kurs za hitno restrukturiranje sistema mobilnosti: umjesto da jednostrano dijelimo popuste na električne automobile ili pojeftinjujemo autobuse i vozove kako bismo stekli naklonost birača, mi bismo investirali u budućnosti zemlje.

Vrijeme je da se identifikuju slabe tačke postojećeg sistema i razviju i implementiraju nove ideje. Jer izazovi su svake godine sve veći, prenosi Focus.