Svi znamo Ivu Andrića kao hladnog, uzdržanog diplomatu i jedinog našeg nobelovca. Ali iza te maske odmjerenog intelektualca krila se jedna od najuzbudljivijih, najstrpljivijih i najdramatičnijih ljubavnih priča na ovim prostorima.

Priča o čovjeku koji je trideset godina volio ženu svog prijatelja, čekajući je u tišini.

​Često čujemo priče o ljubavima na prvi pogled, ali priča o Ivi Andriću i Milici Babić je priča o ljubavi za cijeli život — i na beskrajno čekanje.

Naš veliki pisac prvi put je stao pred oltar tek kada je napunio 66 godina. Razlog?

Čitave tri decenije njegovo srce pripadalo je ženi sa kojom je zakonski mogao da provede tek deset godina.

​Fatalni susret i „grešna“ tajna beogradskih salona

​Sve je počelo tridesetih godina prošlog vijeka kada je Andrić, tada već uspješni diplomata, upoznao Nenada Jovanovića, takođe diplomatu, i njegovu prelijepu, mladu suprugu Milicu Babić.

Milica nije bila obična žena tog doba — bila je prva školovana kostimografkinja u našoj kulturi, žena nevjerovatnog stila, obrazovanja i harizme.

​Između pisca i Milice odmah se rodila duboka, intelektualna i emotivna veza. Međutim, postojala je nepremostiva prepreka: Milica je bila udata, a Nenad je bio Andrićev dobar prijatelj.

​Umjesto skandala, Andrić je izabrao — patnju u tišini.

Postao je najbliži porodični prijatelj Jovanovića. Putovao je sa njima, večerao za njihovim stolom i gledao ženu koju voli pored drugog muškarca.

​Pisma „Dragoj lijepoj gospođi“ i tajni nadimak

​Koliko je ta veza bila duboka, svjedoče pisma koja joj je slao kad god bi bili razdvojeni.

Dok je zvanični ton bio strogo poslovan i prijateljski, Andrić je unutra ostavljao tragove koji su samo njih dvoje razumjeli.

Pisma je počinjao sa „Draga lijepa gospođo“, a potpisivao ih sa „Tvoj Mandarin“ ili „Guber“, što je bio njihov privatni, tajni jezik.

​„Znam da je u tebi svjetlost koja me drži u životu“, pisao joj je u trenucima kada je čežnja postajala nepodnošljiva.

Lik koji je progonio našu književnost

​Upravo iz te tridesetogodišnje agonije, čekanja i nemogućnosti da je zagrli pred svijetom, nastalo je jedno od najljepših djela naše književnosti — pripovijetka „Jelena, žena koje nema“.

​Danas književni istoričari nemaju dilemu: mistična Jelena, vizija koja se piscu priviđa u sunčevim zracima, koja dolazi i odlazi kao duh i koju on uzalud doziva, zapravo je prepisana Milica Babić.

Andrić je kroz ovo djelo opisao kako izgleda voljeti ženu koja je tu, nadohvat ruke, a zapravo potpuno nedostižna.

​Nobelova nagrada i plava haljina sa crnim cvijetom

​Sudbina je umiješala prste 1957. godine kada je Nenad Jovanović preminuo. Nakon što je prošao period žalosti, Ivo i Milica više nisu željeli da gube ni sekundu. Vjenčali su se 1958. godine. Andrić je konačno, u svojoj 66. godini, uselio svoju „Jelenu“ u svoj dom.

​Samo tri godine kasnije, 1961, Andrić dobija Nobelovu nagradu. Cijeli svijet je tada gledao u Stokholm i u prelijepu ženu u raskošnoj plavoj haljini sa velikim crnim cvijetom koja je hodala ruku pod ruku sa našim nobelovcem.

Bila je to njegova Milica. Svijet je vidio pisca na vrhuncu slave, ali on je vidio samo nju — ženu koju je dočekao.

​Kratka sreća i vječni smiraj

​Nažalost, sudbina im nije dala mnogo vremena. Milica se teško razboljela od teškog oblika artritisa i srčanih problema. Andrić je podredio cijeli svoj život njenom liječenju, ali spasa nije bilo. Preminula je 1968. godine u Herceg Novom.

​Sa njenim odlaskom, ugasio se i Ivo Andrić. Potpuno se povukao iz javnosti, zapisavši u svom dnevniku da su sa njom nestale sve njegove radosti. Preživio ju je sedam godina, gotovo ne pišući više ništa vrijedno pomena.

​Kada je umro 1975. godine, njegova posljednja želja je ispunjena: njegova urna položena je u Aleji zaslužnih građana u Beogradu, odmah pored groba Milice Babić. Čekao ju je trideset godina na zemlji, a danas su zajedno u vječnosti.

Uprkos milionima uloženim u radare i represivne mjere, broj saobraćajnih nesreća i dalje raste, a stručnjaci upozoravaju da bez preventive nema boljih rezultata.

Iako su građanima Republike Srpske godinama predstavljani kao ključni alat za povećanje bezbjednosti saobraćaja, stacionarni radari i presretači nisu donijeli očekivane rezultate.

Podaci Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske pokazuju da je broj poginulih na putevima gotovo identičan kao prije njihovog uvođenja, dok je ukupan broj saobraćajnih nezgoda čak značajno porastao.

Broj poginulih gotovo isti

Prema zvaničnim podacima MUP-a RS, tokom 2018. godine, kada na putevima nije bilo ni presretača ni stacionarnih radara, u saobraćajnim nesrećama poginulo je 130 osoba, a zabilježeno je 10.369 nezgoda.

Sedam godina kasnije, odnosno tokom 2025. godine, broj poginulih iznosio je 129, dok je broj saobraćajnih nezgoda porastao na čak 13.484.

Drugim riječima, uprkos pojačanoj kontroli i rekordnom broju kazni, broj stradalih gotovo da nije smanjen.

Milioni uloženi u radare

Republika Srpska je krajem 2020. godine dobila deset novih presretača, uz dva koja su već od 2019. godine bila u upotrebi.

Istovremeno, MUP RS je nabavio i 100 stacionarnih radara, koji su počeli s radom 2021. godine.

Tadašnji ministar unutrašnjih poslova Dragan Lukač tvrdio je da će novi sistemi značajno doprinijeti bezbjednosti svih učesnika u saobraćaju i smanjenju broja teških nesreća.

Međutim, statistika pokazuje da se očekivani efekti nisu ostvarili.

Stručnjaci: Kazne same po sebi ne rješavaju problem

Ovlašteni sudski vještak saobraćajne struke iz Prijedora Dragoslav Bašić smatra da se problem bezbjednosti u saobraćaju ne može riješiti isključivo represivnim mjerama.

– Bitna je edukacija, pa onda i preventiva. Nekada je saobraćajac na putu bio preventiva. Zaustavi vozača, upozori ga i objasni mu grešku, a danas se sve svelo na pisanje kazni i punjenje budžeta – kaže Bašić.

Prema njegovim riječima, neophodan je sistemski pristup koji podrazumijeva više edukacije, prevencije i rada s vozačima, a ne samo kažnjavanje.

MUP nabavlja još radara

Uprkos činjenici da dosadašnje mjere nisu dale očekivane rezultate, MUP Republike Srpske nastavlja s proširenjem sistema nadzora i najavio je nabavku još 90 stacionarnih radara.

Pitanje koje se sve češće postavlja jeste da li će nove kamere i dodatne kazne zaista povećati bezbjednost na putevima ili će, kako tvrde kritičari, prvenstveno služiti za punjenje budžeta, dok crna statistika ostaje gotovo nepromijenjena.

Zanimanje frizera ove godine izrazito je popularno među svršenim osnovcima, što potvrđuju rezultati prvog upisnog roka u srednje škole, a na osnovu kojih se vidi da mjesta za ovaj zanat skoro da više i nema. Sa druge strane, u mesare i pekare niko neće

Prema podacima koji su javno objavljeni, mjesta za frizera više nema u Banjaluci, Tesliću, Doboju i Laktašima, dok je samo nekoliko ostalo u Kotor Varošu, Prnjavoru, Vukosavlju i Srebrenici.

Kada je riječ o zanimanjima za mesara i pekara, rezultati upisa pokazuju da interesovanja za ove zanate ni ove godine nema.

Tako su se za mesara u Prijedoru u prvom roku upisala samo tri učenika, u Bijeljini dva, a u Banjaluci četiri. Za pekara se želi školovati šestoro učenika u Prijedoru, osmoro u Bijeljini i šestoro u Banjaluci. U Srebrenici niko nije izabrao zanimanje za pekara.

Kakvo je interesovanje za kuvare i konobare?

Pogledali smo i da li su učenici birali zanimanja za kuvara i konobara.

Prema podacima, samo škole u Trebinju i Prijedoru imale su veliko interesovanje za kuvara i ispunile kvotu, dok za ovo zanimanje u drugim mjestima i nije bilo zainteresovanih. Na primjer, u Brodu je, u prvom upisnom roku, za kuvara upisan samo jedan učenik, a u Šipovu dva.

Iako su konobari sve traženiji, posebno ljeti, školu za ovu struku biraju rijetki.

U Trebinju se za konobara odlučilo samo pet učenika, kao i u Banjaluci i Gradišci, dok u Brodu i Tesliću nije bilo zainteresovanih.

Laktaši popunili sva mjesta već u prvom roku

Prvim upisnim rokom zadovoljni su u Srednjoškolskom centru “Laktaši” u ovom gradu, a prema riječima Danijele Stanišljević Ivanović, direktorice ove škole, sva mjesta su popunjena.

“Nećemo imati drugog upisnog roka. Eventualno očekujemo molbe, kao i prošle godine, od strane učenika, za proširenja. To će se desiti, ako budemo imali molbi”, kaže ona za “Nezavisne novine” dodajući da su tokom cijele godine vrijedno radili te da su sva popunjena mjesta upravo rezultat toga.

“Mi imamo popunjena sva mjesta i u trogodišnjim zanimanjima, dok druge škole tu imaju problem. Popunili smo sva trogodišnja zanimanja, što je u današnje vrijeme poprilično teško”, ističe ona.

Prijedorska škola dobija novi kabinet za praktičnu nastavu

Goran Aničić, direktor Poljoprivredno-prehrambene škole u Prijedoru, istakao je da je Vlada Republike Srpske ovoj ustanovi odobrila 50.000 KM, a tim novcem će se opremiti kabinet za praktičnu nastavu za mesare.

“Imaćemo jednu mini-mesarsku radnju sa svim potrebnim priborom, stolovima i opremom”, rekao je Aničić za Srnu.

Inače, ova škola za narednu školsku godinu planira da upiše 88 đaka u šest smjerova, a sem ranije pomenutih pekara i mesara, prema preliminarnoj rang-listi, za veterinarskog tehničara prijavilo se 14 budućih srednjoškolaca, za agrotehničara četvoro, za agroturističkog tehničara dvoje i za prehrambenog tehničara jedno.

Drugi upisni rok zakazan je za 1. jul i trajaće do 3. jula, a biće organizovan samo u školama gdje ima slobodnih mjesta.