Miris sumpora, buka i prašina. Slika je to Bukove Kose, sela koje je desetak kilometara udaljeno od centra Prijedora.

Rudnik mrkog uglja počeo je sa radom prije tačno tri godine i izazvao zabrinutost mještana zbog značajnih negativnih uticaja na životnu sredinu i kvalitet života.

Mještani su bili protiv otvaranja rudnika, organizovali proteste, pisali peticije… Ali njihove vapaje niko od nadležnih nije želio da čuje.

“Došlo je do grla, od prašine i dima. Oni su se zakopali ovdje gore i sad novi taj ugalj je zapaljiv. On se zapali i gase ga cisternom i vodom. Ovo više nije za izdržati”- priča nam Radmila Vujičić, mještanka ovog sela čija kuća se nalazi u središtu rudnika.

Mještani ističu da ih najviše boli okretanje leđa od strane njihovih predstavnika u Skupštini grada koji su dali saglasnost za izvođenje detaljnih geoloških istraživanja i potencijalno otvaranje rudnika, ignorišući volju zajednice.

“To je sve zahvaljući našoj gradskoj upravi .Oni su njima dozvolili da rade. Naši predstavnici nikada nisu došli da nas obiđu i vide kako žvivimo”- kaže Vujičić.

Firma „Drvo-Export” iz Teslića koja se dovodi u vezu sa SNSD-ovim Srđanom Klječaninim iz Teslića, započela je prije tri godine vađenje uglja u Bukovoj Kosi iako za to nije imala potrebne dozvole.

U međuvremenu izdavale su se dozvole, ali je Vrhovni sud Republike Srpske poništio odluku o dodjeli ranije koncesije za istraživanje uglja, a ekološka dozvola za eksploataciju čak dva puta poništena.

Uprkos tome, radovi nisu zaustavljeni jer se Vlada Republike Srpske stavila iznad Sudova i omogućila kako mještani kažu Rufiju da nesmetano svojim bagerima rovi po Bukovoj Kosi. 

Redžib Skomorac pravnik u Centru za životnu sredinu ističe da se u Prijedoru pokazao sav nedostatak sistematske prirode u pogledu upravljanja javnim resursima.

Dodaje da je ugalj  javni resurs i da treba da postoji određene koncesiona politika kao legitimno uporište.

Centar je zajedno sa tamošnjim mještanima podnio je i određene tužbe protiv Vlade Republike Srpske zbog nelegalnog rudarenja kojem kumuju lokalne i republičke vlasti.

“Mještani i Centar su podnijeli i vanredne i pravne lijekove kako bi se ustavri to poništavanje dozvole iskoristilo za osporavanje druge koncesija a to je sama ekploatacija i ti postupci su u toku”- dodao je Skomorac.

“Bukova Kosa predstavlja ne samo primjer korupcije već i odnosa lokalnih i republičkih vlasti sa prirodnim resursima. Taj odnos karakteriše ne samo transparentnost i zavorenost u smislu informacija koje se dijele u javnosti već jednu zatvorenost u smislu učešća javnosti i lokalne zajedni u sami proces donošenja odluka”- rekao je Aleksa Vučen iz organizacije Transparency International u BiH

Pokretanjem rudne proizvodnje u ovom selu uništena je kompletna infrastruktura, putevi propali, zatrpani bunari pitke vode… Prema riječima mještana, šteta je već odavno napravljena, ali i dalje postoji nada da će se u budućnosti zaustaviti neka nova Bukova Kosa.

Mali Slavko iz sela Skadar nadomak Osečine doživio je tragediju koja se riječima teško može opisati.

Dječak koji je odrastao uz oca, nakon što ga je majka napustila, ostao je i bez svog jedinog oslonca, čovjeka sa kojim je dijelio svakodnevicu, brige i životne borbe.

Njegov otac je preminuo, a kuća koju su zajedno gradili i u kojoj su živjeli ponovo je utihnula.

Priča o dječaku koga je majka davno napustila i ostavila da odrasta uz oca potresla je Srbiju. Njih dvojica su živjeli u staroj kući koja se polako raspadala, sve dok uz pomoć humanitarke Tamare Misirlić nije dobila novi sjaj. Ipak, ni obnovljeni dom, ni trud dobrih ljudi nisu mogli da spriječe ono najteže, Slavko je ostao bez oca, bez čovjeka koji mu je bio porodica i najveća podrška.

Vijest o njegovoj sudbini Tamara Misirlić saopštila je sa knedlom u grlu, svjesna da se iza zatvorenih vrata jedne kuće krije bol koji nijedno dijete ne bi smjelo da upozna.

“Slavkov otac je preminuo i ova kuća ostade pusta. I nekako u ovim teškim trenucima nadali smo se da će ga majka bar prihvatiti, ali nije željela”, kazala je Misirlić na početku.

Međutim, bolna priča tu se ne završava. Nakon gubitka oca, Slavko nije pronašao utočište ni među najbližima, već je njegovu sudbinu u svoje ruke morao da preuzme centar za socijalni rad.

“Nisu ga uzele ni rođene sestre Slavkovog oca, te je Slavka zbrinuo centar za socijalni rad. Neka ovo bude lekcija svima nama da volimo svoje bližnje dok su sa nama i da im ne okrenemo leđa onda kad smo im najpotrebniji”, zaključila je mlada humanitarka.

Podsjećanja radi, Tamara je malog Slavka posjetila u martu, kada je dječak izgovorio riječi koje kidaju i najtvrđa srca. Iza njegovog tihog glasa krila se tuga djeteta koje je prerano moralo da se suoči sa odlaskom roditelja i prazninom koju niko nije mogao da popuni, prenosi “Telegraf“.

“Moja mama je otišla. Bio sam mali. Ne sjećam se tačno koliko sam imao godina”, rekao je Slavko.

Na Tamarino pitanje da li je majka dolazila da ga posjeti, dječak je sa tegobom u glasu izustio:

“Pa nije. Teško je i sad kad je prošlo možda šest godina”.

Dok su druga djeca jutra započinjala igrom i bezbrižnošću, Slavko je ustajao rano, ložio vatru i pomagao ocu, a tek nakon toga odlazio u školu. Svakog dana prelazio je osam kilometara kroz šumu do škole i nazad, noseći na svojim malim ramenima teret koji bi i odraslima bio težak.

“Pređem dosta kilometara. Navikao sam da hodam, ali, nekada me zabole noge. Ovo me boli, kolena”, govorio je Slavko.

Ovaj hrabri dječak uz pokojnog oca radio je rame uz rame, kao odrastao čovjek. Za njega poslije škole nije bilo odmora kakav poznaju njegovi vršnjaci, već su ga čekale obaveze i rad. Ipak, uprkos svemu što mu je život nametnuo, Slavko se nije žalio. Njegova skromnost i snaga krile su se u jednostavnim riječima kojima je pokazivao da je navikao da izdrži i ono što dijete ne bi smjelo da doživi.

Kada ga je Tamara pitala da li voli da igra fudbal, Slavko je kroz osmijeh odgovorio da voli. A onda je uslijedilo pitanje na koje je njegov kratak odgovor zabolio više od mnogih dugih priča.

“Da li imaš loptu?”, pitala je Tamara, a Slavko je kratko rekao: “Nemam”.

U te dvije riječi stala je sva tuga njegovog djetinjstva u kojem ni najjednostavnije želje nisu uvijek bile ostvarive, a u kojem je morao da bude snažan i onda kada mu je bila potrebna samo igra, zagrljaj i osjećaj da nije sam.

Slavkova životna priča svjedoči o tome koliko veliko srce i koliko snage može da ima jedno malo biće. Ali ona je i bolan podsjetnik da nijedno dijete ne bi smjelo da odrasta bez ljubavi i sigurnosti, niti da se suočava sa gubicima koje je teško podnijeti čak i kada čovjek odraste.

I dok je kuća u kojoj je živio sa ocem ostala bez njegovog glasa, Slavku je sada najpotrebnije ono što nijedan zid, krov ili komad namještaja ne mogu da pruže sami – toplina, pažnja i osjećaj da nekome pripada.

Miholjdan, praznik koji u srpskoj pravoslavnoj tradiciji i narodnim vjerovanjima zauzima posebno mjesto.

Dok gledate u crkveni kalendar, vjerovatno primjećujete da ovaj dan nije označen crvenim, već crnim podebljanim slovom.

Upravo zbog toga se među narodom često javlja nedoumica – da li na ovaj dan smijete da pospremate kuću, radite u njivi ili uključujete veš-mašinu?

Hoće li vas stići kazna ako dohvatite metlu i veš-mašinu na crno slovo?

Prema crkvenom tumačenju, crno podebljano slovo nije razlog za strah niti podrazumijeva strogu zabranu svakodnevnih poslova, kao što se to u narodu vezuje za velike praznike. Riječ je o prazniku sa takozvanom službom polijeleja, koji u crkvenom kalendaru zauzima posebno mjesto između običnog i crvenog slova.

Ova oznaka povezuje se i sa zanimljivom istorijskom pričom. U vrijeme Austrougarske, kada su Srbi tražili slobodne dane za crkvene praznike, vlastima se, prema pojedinim tumačenjima, činilo da narod ima previše neradnih dana. Zbog toga su neka nekadašnja crvena slova navodno prešla u kategoriju podebljanih crnih.

Na ovaj dan možete kuvati, čistiti kuću, prati sudove, raditi u bašti ili radionici. Pranje veša i usisavanje na crno slovo sami po sebi nisu grijeh – zabrane ove vrste uglavnom pripadaju narodnim vjerovanjima, a ne opštem crkvenom pravilu.

Umjesto straha od svakodnevnih obaveza, smisao praznika trebalo bi da bude u molitvi, odlasku na liturgiju ako ste u mogućnosti i činjenju dobrih djela.

Ako Miholjdan padne u srijedu ili petak, pravila posta zavise od crkvenog kalendara za tu godinu, pa je najbolje provjeriti da li je propisan post i koje je razrješenje.

Zbog koga se  mijesi slavski kolač

Nakon što smo razjasnili nedoumicu oko kalendarskih oznaka, važno je znati kome je ovaj sveti dan posvećen.

Srpska pravoslavna crkva 12. oktobra po građanskom kalendaru proslavlja Prepodobnog Kirijaka Otšelnika, pustinjaka iz petog vijeka. Rođen je u Korintu, a mladost je proveo u Jerusalimu.

Ovaj veliki ugodnik Božji ostao je upamćen po izuzetnoj izdržljivosti, strogom postu i skromnosti. Prema predanju, u dubokoj pustinji godinama se hranio samo sirovim zeljem. Vjerovalo se da je svojom snažnom molitvom iscjeljivao bolesne i izgonio demone, a doživio je, prema crkvenom žitiju, čak 109 godina.

Sam naziv Miholjdan najčešće se povezuje sa svetim arhangelom Mihailom i tradicijom obilježavanja njegovog praznika u zapadnom hrišćanstvu.

Naziv se naročito ukorijenio u srpskim krajevima koji su nekada bili pod Austrougarskom, a potom se proširio i na druge oblasti. Danas je Miholjdan poznat i kao jedna od čestih krsnih slava kod Srba.

Zašto mornari ne sijeku talase na Miholjdan i kakva sreća čeka rođene na ovaj dan?

Miholjdan se u narodu posebno poštuje među ljudima koji žive od mora. U Boki Kotorskoj ovaj praznik poznat je i kao gospodski praznik, jer su ga tradicionalno proslavljale ugledne kapetanske i admiralske porodice.

Prema narodnom običaju, mornari na ovaj dan ne isplovljavaju na otvoreno more. Vjeruje se da Svetog Miholja treba proslaviti kod kuće, u krugu porodice i na sigurnom.

Postoji i posebno vjerovanje za one koji su rođeni na ovaj datum. Smatra se da su osobe rođene na Miholjdan posebno darovite i blagoslovene, te da će ih kroz život pratiti blagostanje, sreća i napredak. Riječ je, naravno, o narodnom vjerovanju koje se prenosi s generacije na generaciju.

Šta se po selima radi na Miholjdan?

U narodnom kalendaru Miholjdan je povezan sa brojnim običajima i vjerovanjima. Smatra se da upravo oko ovog datuma nastupa prava jesen, dok topli i sunčani dani koji se zadrže u oktobru nose naziv miholjsko ili sirotinjsko ljeto.

U pojedinim krajevima Šumadije i danas se može čuti vjerovanje da oko Miholjdana treba da se naniže najmanje 12 lijepih dana. Tako bi i najsiromašniji domaćini stigli da poberu ljetinu i pripreme se za predstojeću zimu.

Običaji se razlikuju od kraja do kraja, ali su uglavnom povezani sa željom za napretkom domaćinstva, zdravljem i blagostanjem.

Darovi za mladence: U nekim selima postoji običaj da se mladencima koji su stupili u brak nakon zimskih zadušnica na ovaj dan nose pokloni.

Zaštita živine i polja: Srbi u Dunavskoj klisuri u Rumuniji praznik obilježavaju i nuđenjem hrane prolaznicima, uz molitve za zdravlje. U Homolju i Gruži sa Miholjdаnom su povezana i posebna vjerovanja o zaštiti usjeva, štetočinama i pripremi zimnice.

Molitve za upokojene: U pojedinim banatskim selima priprema se hrana za duše preminulih, po običajima koji podsjećaju na one vezane za zadušnice.

Miholjdan je u mnogim mjestima i vrijeme velikih narodnih sabora, panađura, litija i seoskih preslava. To su prilike da se narod okupi, proslavi plodove svog rada i dočeka predstojeću zimu.

Najvažnije je da Miholjdan protekne u miru, molitvi i poštovanju tradicije. Umjesto straha od kućnih poslova, ovaj praznik može biti prilika da se posvetite porodici, pomognete drugima i sa zahvalnošću dočekate jesen, piše Ona.rs.