Gotovo polovina institucija u BiH ne odgovara na zahtjeve za pristup informacijama u zakonskom roku, dok je tek 140 od 394 institucije dostavilo podatke na vrijeme. Istovremeno, postojeći zakoni Republike Srpske i FBiH ne obavezuju institucije da same objavljuju ključne informacije, niti obezbjeđuju efikasan nadzor i pravnu zaštitu građana, što su značajni nedostaci i zbog čega je Transparensi internešnel BiH zajedno sa 27 organizacija civilnog društva uputio inicijative za izmjene zakona o slobodi pristupa informacijama na svim nivoima vlasti u BiH.

Primjena postojećih zakona pokazuje da institucije i dalje uskraćuju informacije od javnog interesa, posebno one koje se odnose na trošenje javnih sredstava. Skoro polovina organa vlasti ne odgovara u zakonskom roku, dok je tek trećina dostavila tražene podatke na vrijeme, a u praksi se često zloupotrebljavaju pravne praznine kako bi se izbjegla transparentnost.

Pored zanemarivanja rokova, institucije u Bosni i Hercegovini zanemaruju i sudske presude koje im nalažu dostavljanje informacija koje građani i organizacije civilnog društva traže od njih. Tako je Sud BiH okončao samo tri od osam upravnih sporova koje je TI BiH pokrenuo protiv javnig organa koje odbijaju da dostave tražene informacije dok nizak stepen efikasnosti pravosuđa u pružanju pravne zaštite u ovoj oblasti ocrtava podatak da je TI BiH na presude čekao i više od godinu dana, uprkos roku od 60 dana za donošenje sudske odluke, koji je propisan zakonom.

Neefikasnost sudova, izostanak kazni i nemogućnost sankcionisanja omogućile su institucijama da  izbjegavaju primjenu zakona o slobodi pristupa informacijama dok je građanima uskraćena adekvatna pravna zaštita. Ovo najbolje ilustruje primjer spora protiv Ministarstva saobraćaja i veza Republike Srpske, koje uporno ignoriše višestruke sudske presude te bez sankcija odbija da objavi ugovor o koncesiji za autoput Banja Luka–Prijedor, štiteći komercijalne interese kineskog investitora umjesto interesa građana koji ostaju uskraćeni za finansijske aspekte ovog važnog infrastrukturnog projekta.

Osim problema u primjeni, u entitetskim zakonima izostaje obaveza takozvane proaktivne transparentnosti , pa tako institucije nisu dužne objavljivati materijale za sjednice, budžete, nacrte zakona i druge dokumente iz oblasti svog rada, zbog čega javnost ostaje uskraćena za informacije o procesima odlučivanja ali i načinima na koji se troši javni novac.

To je osnovni razlog zbog kog organizacije civilnog društva predlažu uvođenje obaveze proaktivne objave nacrta zakona, odluka i ostalih materijala koji sadrže podatke o trošenju javnih sredstava i to u mašinski čitljivom formatu (Word i tekstualni PDF), kako bi bile dostupne osobama s invaliditetom koje koriste čitače ekrana, što je i preuzeta međunarodna obaveza BiH u skladu sa UN Konvencijom.

Incijativama se takođe traži uvođenje obaveze donošenja formalnih rješenja kao odgovora na zahtjev za slobodan pristup informavijama , te inspekcijskog nadzora nad primjenom zakona kao i mogućnost izricanja kazni u slučaju nezakonitog uskraćivanja informacija. Ovo je posebno važno u Republici Srpskoj, gdje je praksa institucija da na zahtjeve odgovaraju običnim “dopisom”, nerijetko bez potpisa i pečata, čime se građanima direktno uskraćuje pravo na žalbu i slični mehanizme pravne zaštite.

U Federaciji BiH predlaže se usklađivanje sa zakonima o upravnom postupku, preciziranje pravnih lijekova i uspostavljanje efikasnog nadzora nad primjenom zakona uz zahtjev da se informacije obavezno dostavljaju u mašinski čitljivom i pristupačnom formatu.

Sa druge strane, novi Zakon o slobodi pristupa informacijama na nivou institucija BiH, usvojen kao jedan od reformskih zakona na evropskom putu, nije ubrzao objavljivanje podataka od javnog interesa, te je u nekim oblastima donio negativne efekte. Postojeći drugostepeni mehanizam zaštite prava nije dovoljno funkcionalan i nezavisan, zbog čega TI BiH predlaže skraćivanje rokova za postupanje Žalbenog vijeća sa 60 na 45 dana u slučajevima sprovođenja testa javnog interesa.

Sve inicijative imaju zajednički cilj a to je prelazak sa formalnog na stvarni pristup informacijama, kroz jasne obaveze institucija, efikasan nadzor i dostupnost podataka u praksi. Bez ovih izmjena, pravo na pristup informacijama ostaje ograničeno, a prostor za zloupotrebe javnih resursa značajno povećan a jačanje transparentnosti i odgovornosti institucija, što je i jedan od osnovnih zahtjeva u procesu evropskih integracija Bosne i Hercegovine, samo isprazna floskula političkih lidera.