Cijene goriva u Republici Srpskoj idu gore za 10 feninga od iduće sedmice.

On je naveo da cijene goriva kontinuirano rastu još od 26. juna.

“Od 26. juna imamo konstantan rast cijena goriva. Govorimo o dizelu, gdje je 80 odsto potrošnje, i od 11 objavljenih kotacija samo jedan dan nije zabilježen rast cijena”, rekao je Savić za RTRS.

Dodao je da će se konačan efekat rasta cijena znati za desetak dana, ali da trenutni trend ukazuje na nastavak poskupljenja.

Savić ističe da za sada nema problema sa zalihama goriva, ali upozorava da bi situacija mogla da se zakomplikuje ukoliko dođe do dugotrajnog zatvaranja Ormuskog moreuza.

“Ograničeni smo skladišnim kapacitetima i ne znamo šta će biti sa dolaskom novih količina. Ako dođe do dugoročnog zatvaranja Ormuskog moreuza, možemo biti u problemu. Ali u ovom trenutku zaliha imamo dovoljno”, rekao je on.

Cijene nafte na svjetskom tržištu ponovo su u porastu nakon novih tenzija na Bliskom istoku i upozorenja američkog predsjednika Donalda Trampa o mogućim dodatnim vojnim udarima na Iran. Cijena barela nafte je nakon posljednjih napada SAD-a na Iran porasla sa 72 dolara po barelu na 78, dok trenutno jedan barel nafte brent iznosi nešto više od 76 dolara.

Republika Srpska obilježava 170 godina od rođenja Nikole Tesle, jednog od najvećih umova koje je čovječanstvo iznjedrilo i tom povodom večeras će biti osvijetljena Palata Republike.

Iz Kabineta predsjednika Republike Srpske su povodom velikom jubileja istakli da odaju poštovanje čovjeku čije je stvaralaštvo izmijenilo lice svijeta, ali i potvrđuju privrženost idealima kojima je Tesla posvetio čitav svoj život – znanju, stvaralaštvu, humanizmu i vjeri u neograničene mogućnosti ljudskog duha.

Istaknuto je da Nikola Tesla pripada svjetskoj nauci, ali da je istovremeno jedna od najblistavijih ličnosti srpskog kulturnog i duhovnog prostora.

Iz Kabineta su naveli kako postoje ljudi koji pripadaju istoriji i svom narodu, ali da postoje i oni rijetki kojima pripada budućnost.

“I možda upravo zato njegove riječi danas zvuče snažnije nego ikada. Neka budućnost kaže istinu i neka svakoga procjenjuje prema njegovom radu i dostignućima. Sadašnjost pripada njima, a budućnost, za koju sam radio, pripada meni”, navedeno je u saopštenju.

Divin. Opština, koja je postojala do šezdesetih godina prošlog vijeka, obuhvatala je sela: Fatnicu, Bačevicu, Orahovice, Gornje i Donje Davidoviće, Bijeljane, Milaviće, Gornju i Donju Zasadu, Kuti i Kukričje.

Živjelo je na tom području oko tri hiljade stanovnika. Današnjim generacijama djeluje nestvarano da je tako bilo nekada. Sada je ovo samo jedno obično, opustjelo selo na tranzitnom putu u kome zanoći, ni manje ni više, nego jedan stanovnik.

Oni stariji sa sjetom se sjećaju vremena kada je Divin bio mjesto života i okupljanja, opština koja je imala Osnovnu školu, u kojoj je školsko zvono na nastavu sabiralo više stotina učenika iz ovog i okolnih sela.

Isti, iz tih generacija, doduše kao kroz maglu, prisjećaju se da je divinskoj opštini, uz stočarstvo, radan narod uzgajao i duvan, često ona hercegovački „ravnjak“, sa malim brojem listova, ali kvaliteta kakvog mu nije bilo ravna. Danas nigdje ni struka, ni lista duvana, ni prkosne stabljike kukuruza.

Mirjana Bilinac, rođena 1956.godine u porodici Jovović iz Divina, mladost je provela u ovom mjestu. Prva tri razreda osnovne škole pohađala je u Fatnici, jer, kaže, u školi u Divinu nije bilo dovoljno mjesta za sve đake.

–Koliko me sjećanje služi, kada sam prešla u školu u Divin,  tada je bilo punih osam ogromnih učionica, u mom razredu bilo je oko trideset petoro vršnjaka. Kada bi se završila škola, ka Kutima i Davidovićima krenula bi rijeka djece – tadašnji Divin vrvio je od života, prisjeća se Mirjana.

Sjeća se ona i tadašnjeg Doma zdravlja, koji je imao stalnog ljekara i stomatologa, Poljoprivrene zadruge, Pošte, Matičnog ureda koji je radio svaki dan, dvije kafane, prodavnice u kojoj se moglo naći sve „od igle do lokomotive“…

Divin je, kaže, imao sve ono što treba da ima jedna opština. A ono najvažnije, imao je ljude koji su bili vrijedni i radni, zadovoljni životom i usmjereni jedni na druge, uvijek spremni da pomognu, raspoloženi za zdravo druženje i šalu.

Mirjana se 1976. godine odselila iz Divina i od tada sa svojom porodicom živi daleko od rodne Hercegovine.

Ipak, i danas, koliko joj mogućnosti dozvoljavaju, bar dva puta godišnje svrati do rodne grude – u svoj Divin, da obiđe i otvori kuću. Sjetno priča da je mine želja za lijepim, mladalačim danima, punim životne vedrine, provedenim u ovom pitomom mjestu.

–Kad uzmem ključ da otključam vrata, zadrhti mi ruka, uhvati me tuga, al šta ćeš, priča Mirjana.

Najbolji hroničar života u Divinu zasigurno je Petar Pero LJubomirac, vlasnik kultne kafane „Odmor“. Bila je na pravom mjestu za putnike namjernike, prolaznike, slučajne i nepoznate goste. Kafana je otvorena 1981. godine. Za četiri i po decenije zapamtio je Pero mnogo ljudi i događaja, pa se danas sa dozom sjete vraća u vremena kada je Divin bio „mravinjak“.

–Četrdesetero je ovdje noćilo svaku noć, puno bilo, dvije kafane, dvije prodavnice, mjesna kancelarija, zemljoradnička zadruga. Od ljudi iz Vranjske do Milavića, Kuti, Kukričja, Lukavca, Zovog Dola do Orahovica sve je dolazilo ovdje. Vjerujete,  sada zimi za deset dana desi se da ne svrati niko, priča nam Pero.

Utorak je, sjeća se Pero, neformalno važio kao pazarni dan kada je seoska prodavnica bila na raspolaganju najviše komšijama iz susjednih sela.

–Kad sam završio osmi, mislim, da nas je bilo 220 od prvog do osmog razreda: dva odjeljenja petog i dva odjeljenja sedmog razreda. Nismo mi mogli utorkom otići u prodavnicu zato što su ovi iz okolnih sela dolazili tu i kupovali brašno, pšenicu, tovarili na konje i gonili u svoje selo, znači nama djeci je bilo zabranjeno utorkom da dolazimo u prodavnicu. Možda bi se mnogi i sad vratili, ali su kuće oborene i zapuštane, priča Pero.

Sada zlatno doba Divina stanuje u sjećanjima. Poljoprivredna zadruga je, kažu, zatvorena početkom dvijehiljaditih, a prodavnica „kod Šeme“ ne radi više od pet godina. U selo je stigao asfalt, struja, rasvjeta… al, otišlo je ono najvažnije – ljudi. Kasno za pogodnosti u Divinu. Jedini mještanin u selu sada je Vida Šakotić.

O vremenima koja su presudila ovom mjestu i njegovim stanovnicima svjedoče oronule i napuštene kuće.

Od svega pomenutog, čime se mogla podičiti ova varošica u prošlim vremenima, u Divinu i danas ponosno stoji jedan objekat – zgrada Osnovne škole.

Ne tako davno, utihnulo je i ono preostalo školsko zvono, koje je sa seoskih puteljaka sazivalo đake u učionice. Svjedoči o jednom vremenu, ali, nažalost, ni ona odavno ne služi svrsi za koju je građena – da školuje, vaspitava i obrazuje. Nema djece.

Nekadašnja škola ustupljena je na korišćenje kineskoj firmi, čiji radnici već nekoliko godina izvode radove na izgradnji HE „Dabar“.

Na fasadi školske zgrade više ne stoji ni plava tabla sa natpisom „Osnovna škola Sveti Sava“, već njen ulaz sada krase kineska slova, koja znaju pročitati samo privremeni stanari.

(Radio Bileća)  Foto: Radio Bileća