Dok je god SNSD snažan kao sada imaće koalicione partnere bez obzira na to kako im je ime i koliko su oni zaista politički jaki.

Ocjenjuju ovo oni koji godinama prate politička dešavanja u Republici Srpskoj, a sve povodom pokušaja da dobijemo odgovor na pitanja ko može bez koga: SNSD bez koalicije ili koalicija bez njega, te kolika je zaista snaga manjih stranaka okupljenih u vlasti u Srpskoj: Ujedinjene Srpske, Demosa, Socijalističke partije, Narodne partije Srpske, SPS-a i Demokratskog narodnog saveza.

Odgovor na prvo pitanje “Ko može bez koga” mogao bi se gledati dvostruko: prvo na način da SNSD ima više poslanika i odbornika u Srpskoj nego ostatak vladajuće koalicije zajedno, ali i na način da mu taj broj ne vrijedi, jer ukoliko nema podršku tih koalicionih partnera, ne bi imao većinu za donošenje zakona kako u Narodnoj skupštini Republike Srpske, tako i u skupštinama opština i gradova.

Dakle, dolazi se do toga da su potrebni jedni drugima.

Međutim, ključna spona u koaliciji je, saglasni su sagovornici “Nezavisnih novina”, onaj koji je najjači, a to je u ovom slučaju SNSD, bez koga koalicije ne bi ni bilo.

“Dok god ima snagu koju ima SNSD će uvijek imati koalicione partnere. Nije, dakle, pitanje može li SNSD bez koalicionih partnera, već je pitanje ko će ti partneri biti”, smatra Goran Dakić, novinar.

Dodaje da se dešava da u krugu vlasti neke stranke nestaju, ali da zato dolaze druge.

Tu vrijedi podsjetiti na primjer DNS-a, koji je prije nekoliko izbornih ciklusa bio treća parlamentarna stranka, druga u vlasti odmah iza SNSD-a, pa je naprasno razbijen na sitne djeliće, jer je iz njega uskoro izašlo pozamašno članstvo i oformilo Demos.

Onda su nakratko bili opozicija, da bi se odmah nakon opštih izbora vratili u redove vlasti. Slično je bilo i sa Socijalističkom partijom Srpske, koja je nastala izlaskom dijela članstva Đokićevih socijalista. I oni su imali kratku opozicionu epizodu, pa su shvatili da im od toga nema “neke vajde” te su opet uz SNSD, a kao nagradu dobili su brojne institucionalne privilegije (direktori, zamjenici, upravni odbori…).

“Ako se ne varam, u Srpskoj do sada nisu koalirali samo SDS i DNS. Sve ostale kombinacije su moguće, kao na plati miješanog mesa. Snaga DNS-a je manja nego što je bila, vjerovatno i snaga socijalista, ali su sve te kvote popunjene trenutno Ujedinjenom Srpskom, Banjčevom strankom, Demosom… DNS je vidio šta znači biti u opoziciji. To možda jeste ljepše, ali vlast je uvijek slađa”, poručuje Dakić.

Ono što je apsolutno jasno jeste da je teško očekivati formiranje vlasti u Srpskoj bez postojanja koalicije jer nijedna stranka nema kapacitet da sama ima sve.

Zbog svega rečenog jedna stvar je jasna: cilj je pobijediti na izborima što ubjedljivije, imati najviše mandata, jer to znači voditi pregovore i određivati koga hoćeš ili nećeš u koaliciji.

“Naravno, zavisi i od ostalih stranaka koje formiraju koaliciju, odnosno od njihovog pregovaračkog, nerijetko i ucjenjivačkog kapaciteta. Stranke koje dobiju mali broj glasova i koje ne mogu predvoditi koalicije obično se percipiraju kao ‘tas na vagi’ koji odlučuje o formiranju većine, ali same po sebi ne predstavljaju značajnu snagu. Samo u koaliciji mogu ostvariti svoje interese. Svjesni su toga, kao što su svjesne i velike stranke”, ocjenjuje Mladen Bubonjić, komunikolog.

Dodaje da je u suštini sve stvar vještine pregovaranja, ubjeđivanja i ucjenjivanja, a pojašnjava i zašto.

“Velike stranke, kao što je SNSD, nastoje da umanje ucjenjivački kapacitet malih stranaka kako bi raspolagali većim ulogom u vlasti. U toj igri SNSD godinama uspješno balansira ucjenjivačkim kapacitetom malih stranaka, da li obećavanjima ili uslovljavanjima. Kao ‘politički monolit’ i stranka sa najboljim predispozicijama za eksploataciju političkih benefita, SNSD veoma lako rukovodi ostalim strankama, čas ih nagrađujući, čas razgrađujući. Naravno, ne smije se zanemariti ni oportunizam političara iz manjih stranaka kojima je njihov interes ipak na prvom mjestu”, zaključio je Bubonjić.