Dok se Klinički centar doslovno raspada, a na snimcima koji su šokirali Banjalučane se vidi da krov prokišnjava, doktor Đajić svoje radnika dovodi, ni više ni manje, nego na kotlićijadu! Tu su prisutne i polugole pjevačice i ono bez čega Đajić ne može i po tom je poznat – besplatan alkohol.
Banjalučani su bili šokirani kada su vidjeli da se i Služba javnih nabavki na koju je doktor najponosniji reklamira i pije na ovom događaju. Izgleda da im je smiješno i zabavno što nabavka garaže od 50 miliona nije gotova i ne zna se kad će, što nisu nabavili klime i paracetamol, gaze i medicinsko osoblje da smanje liste čekanja. Sad nam je jasno zašto to nisu uradili, nemaju vremena jer se bave dovođenjem raznih pjevačica, alkohola bez mjere i granice, dok pacijenti grcaju na plus 35 stepeni zatvorenih prozora.
I umjesto da sakriju svoju sramotu, oni ove fotografije javno objavljuju i na njih su ponosni.

Ovakvo loše vođenje najveće zdravstvene ustanove moraće, prije ili kasnije, dovesti do toga da sav menadžment na čelu sa doktorom estradnim menadžerom ode iz UKC-a i položi račune građanima.

Doktor Nikola Šobot, kandidat SNSD-a za gradonačelnika, na jednoj od svojih tribina ponovo je pokazao da nije upoznat sa osnovnim činjenicama koje se tiču nadležnosti grada Banjaluka i republičkih institucija. Njegova izjava da “već četiri godine nije završen put Bronzani Majdan – Sanski Most” jasno pokazuje ili ozbiljno neznanje ili pokušaj obmanjivanja građana.

Šobot se ovdje poziva na problem koji je isključivo u nadležnosti republičke Vlade, dok grad nema ingerenciju nad ovim putem. Ovakva izjava otvara ozbiljna pitanja: da li Šobot kritikuje rad vlastite stranke, koja je na nivou Republike Srpske odgovorna za infrastrukturne projekte, ili jednostavno nije svjestan razlika između gradskih i republičkih nadležnosti?

Građani Banjaluke zaslužuju kandidata koji je upoznat sa osnovnim pitanjima upravljanja gradom. Ako Šobot nije u stanju da prepozna ni koje su ceste u nadležnosti grada, kako možemo očekivati da rješava složenije probleme poput vodosnabdijevanja, javnog prevoza ili urbanog planiranja?

Šobotova retorika, koja krivi nepostojeće gradske nadležnosti za republičke propuste, samo pokazuje koliko je odsječen od realnosti i svakodnevnih problema sa kojima se suočavaju Banjalučani. Ako već kritikuje rad Vlade, neka to jasno kaže, a ne da zbunjuje birače i sakriva stvarne odgovorne za neuspjelo sprovođenje infrastrukturnih projekata.

Banjaluka 24

Samo ljudi bez imalo empatije, u kojima kulja zlo, mogu na mjestu stradanja 12.000 civila postaviti zastavu pod kojom su 50 godina kasnije ponovo činjeni zločini nad srpskim narodom, istakao je ministar bezbjednosti u Savjetu ministara Nenad Nešić.

Nešić je, komentarišući postavljanje ratne zastave BiH u Spomen-parku Garavice kod Bihaća, naveo da je u ljeto 1941. godine u Garavicama ubijeno više Srba nego što je Bihać 1949. godine imao stanovnika.

– Oni koji ni mrtvima nakon 83 godine ne daju mira, postavljajući zastavu iz ratnih vremena, tjeraju nas da se pitamo – s kim mi to živimo!? Samo ljudi bez imalo empatije u sebi, u kojima kulja zlo, mogu na mjestu stradanja 12.000 civila postaviti zastavu pod kojom su 50 godina kasnije ponovo činjeni zločini nad srpskim narodom – istakao je Nešić.

On je naglasio da srpski narod ne traži izvinjenja, ni saosjećanje, da samo očekuje da ga niko ne vrijeđa.

– I zašto se onda čude kada kažemo da je BiH nemoguća zemlja!? – zapitao je Nešić.

Prema Nešićevim riječima, isticanje ratne zastave na mjestu genocida nad srpskim narodom, praktična je manifestacija riječi Džafera Alića da su “Bošnjaci vlasnici BiH, a Srbi i Hrvati neugodni podstanari”.

– Vjerujem da sad i stranci vide s kakvim /ne/ljudima mi živimo – dodao je Nešić.

Ratna zastava BiH postavljena je u Spomen-parku Garavice kod Bihaća, gdje je na najbrutalniji način pobijeno desetine Srba u Drugom svjetskom ratu i gdje su danas obilježene 83 godine od ustaškog zločina nad 12.000 Srba, među kojima je bio veliki broj djece, prenosi RTRS.